Prijateljica mi je nedavno rekla nešto što je istovremeno bilo smiješno, tužno i brutalno točno. Shvatila je da se njezin muž ponekad pravi da nešto ne zna napraviti. Ne zato što stvarno ne zna, nego zato što je prokužio sustav. Ako nešto napravi loše, ona će uskočiti. Ako kaže da ne zna, ona će objasniti. Ako se pravi nespretan dovoljno dugo, ona će preuzeti. I ne samo to. Nakon nekog vremena ga više neće ni pitati da joj pomogne, jer joj je lakše napraviti sama nego popravljati za njim.
Briljantno, zar ne?
U psihologiji se to često naziva weaponized incompetence, odnosno strateška nesposobnost. To je situacija u kojoj odrasla osoba koristi “ne znam”, “ne mogu”, “ti to bolje radiš” ili “meni to ne ide” kao način da izbjegne odgovornost. Na papiru izgleda kao nesposobnost. U praksi često izgleda kao vrlo uspješna strategija.
I tu dolazimo do priče o takozvanoj muškoj i ženskoj energiji. Jer mnoge žene nisu “previše u muškoj energiji” zato što žele kontrolirati sve oko sebe. One su tamo završile jer je netko morao držati stvari pod kontrolom. Netko je morao pamtiti termine, račune, dogovore, rođendane, djecu, liječnike, poklone, dokumente, godišnji, kućanstvo i tuđe emocije. Ako druga osoba dovoljno dugo stoji sa strane, žena prestane delegirati i počne upravljati.
Problem nije samo u tome što žena nešto mora napraviti. Problem je što često mora prvo objasniti, podsjetiti, provjeriti, ispraviti i onda na kraju ipak završiti sve sama. To više nije pomoć. To je projektni menadžment nad odraslom osobom. Zato mnoge žene zvuče kontrolirajuće ili dominantno. Ali kad ih malo bolje poslušate, ispod kontrole često nije potreba za dominacijom. Ispod je umor. Ispod je rečenica koju mnoge nikada ne izgovore naglas: “Ne mogu više biti jedina odrasla osoba u sobi.”
S druge strane, muškarac koji stalno “ne zna” možda dobiva kratkoročnu pobjedu. Ne mora oprati kupaonicu kako treba. Ne mora zapamtiti termin. Ne mora spakirati dijete. Ne mora organizirati dostavu hrane za nečiji rođendan. Ali dugoročno gubi nešto puno važnije: poštovanje. Jer žena možda neće odmah prestati voljeti muškarca koji izbjegava odgovornost, ali će ga s vremenom prestati doživljavati kao partnera na kojeg se može osloniti.
Ovdje treba biti vrlo jasan. Nije problem ako je muškarac emotivan, nježan, miran ili manje dominantan. To su zdrave osobine. Problem nastaje kad se nježnost zamijeni pasivnošću, a “opuštenost” postane lijepa riječ za izbjegavanje odgovornosti. Isto tako, nije problem kad je žena sposobna, ambiciozna, organizirana i snažna. Problem nastaje kad sposobnost postane zatvor. Kad više ne zna primiti “pomoć” jer je previše puta morala popravljati tuđu. Kad joj kontrola više nije izbor, nego jedini način da život funkcionira.
Tako se stvara dinamika u kojoj ona postaje “previše muška”, a on “previše pasivan”. Ona vodi, odlučuje, planira i nosi. On čeka upute, povlači se i povremeno se pravi nesposoban. Onda se oboje čude zašto više nema privlačnosti, lakoće i poštovanja.
Zdrav odnos ne znači da žena treba postati manje sposobna kako bi se muškarac osjećao važnije. To je glupost. Zdrav odnos znači da muškarac ne koristi njezinu sposobnost kao izgovor za vlastitu pasivnost. Ravnoteža ne nastaje kad se jedna osoba iscrpi do kraja, a druga kaže: “Pa trebala si reći.” Ravnoteža nastaje kad oboje vide što treba napraviti i ponašaju se kao da je zajednički život zajednička odgovornost.
Možda zato ova tema nije stvarno o muškoj ili ženskoj energiji. Možda je riječ o nevidljivom radu, o mentalnom teretu, o povjerenju i o tome koliko žena postane “kontrolirajuća” tek nakon što je predugo bila ostavljena da sve drži sama.
Prava snaga žene nije u tome da sve može sama. Prava snaga je u tome da konačno prizna da ne bi ni trebala.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
