Zašto vam mozak treba minutu strahopoštovanja dnevno (i što se dogodi kad je dobije)
Pacijenti s dugim COVID-om dobili su jedan jedini zadatak: svaki dan provesti minutu u stanju koje znanstvenici nazivaju awe — strahopoštovanje, čuđenje, onaj trenutak kad pred nečim velikim osjetite kako vas nešto “diže”. Rezultat? Manje simptoma. Manje upale. Smireniji vagusni živac. Liječnici sve češće propisuju šetnju u prirodi i slušanje glazbe kao da je riječ o lijeku, jer prema istraživanjima — i jest.
Ovo je središnja teza Dachera Keltnera, profesora psihologije i sudirektora Greater Good Science Centera na Sveučilištu Berkeley, koji je u razgovoru s Andrewom Hubermanom predstavio rezultate više od tri desetljeća istraživanja emocija. Awe nije neuhvatljiva, mistična kategorija rezervirana za pjesnike i mistike. Mjerljiva je, predvidljiva i — što je najvažnije — može se kultivirati u svakodnevnom životu.
Keltner ga definira kao trenutak kad se susretnete s nečim velikim, prostranim i misterioznim što nadilazi vaše dosadašnje razumijevanje svijeta. Tijelo to prepoznaje brže od riječi: javljaju se naježena koža, suze, taj osjećaj “podizanja” u prsima, zastajanje daha. Mozak ulazi u specifično stanje, default mode network (mreža koja vrti unutarnje monologe i brige) se utišava, vagusni tonus raste, upala pada.
Ono što je revolucionarno u Keltnerovom radu jest otkriće da postoji konkretan mehanizam koji proizvodi awe: pomak percepcije od malog prema velikom. Od lista na drveću do cijelog krošnje. Od jednog dječjeg smijeha na igralištu do simfonije svih glasova. Od jedne note koju violinčelistica vježba pet sati dnevno do osjećaja da je dio povijesti dok ta nota leti dvoranom.
Keltner i suradnici prikupili su priče o awe iz 26 zemalja. Pokazalo se da postoji osam univerzalnih “čuda” koja izazivaju ovo stanje: priroda, glazba, vizualna umjetnost, kolektivni pokret (ples, sport, prosvjedi), spiritualnost i meditacija, velike ideje i epifanije, životni i smrtni ciklusi, te ono što naziva “moralnom ljepotom”, hrabrost, dobrota i pravednost drugih ljudi.
Ova zadnja kategorija posebno je važna. Kad gledate nekoga tko pokazuje izvanrednu hrabrost ili dobrotu, vaš živčani sustav reagira jednako kao pred vodopadom. Zato priče o ljudima koji prevladavaju nemoguće okolnosti, od djeteta kojem se ostvari posljednja želja do veterana koji nakon gubitka uda ponovno pliva rijekom, ne ostavljaju nikoga ravnodušnim.
Jedno od Keltnerovih najpoznatijih istraživanja, provedeno sa Sveučilištem San Francisco, pratilo je ljude starije od 75 godina koji su osam tjedana jednom tjedno odlazili na takozvanu “awe walk”, šetnju strahopoštovanja. Uputa je bila jednostavna: usporite, produbite disanje, idite negdje gdje obično ne idete, i namjerno pomičite pažnju od malog prema velikom. Pogledajte list. Zatim cijelo stablo. Zatim uzorak svjetla među krošnjama.
Rezultati nakon osam tjedana: manje fizičke boli, više osjećaja dobrote, više awe iskustava u svakodnevici. Šest godina kasnije ti isti ljudi pokazivali su bolju kondiciju mozga od kontrolne skupine. Jedna minuta čuđenja dnevno smanjila je simptome dugog COVID-a. Sve to bez tableta, terapije ili skupe opreme.
Ako je awe tako moćan, zašto ga je sve manje? Keltner identificira nekoliko jasnih krivaca.
Prvi je pretjerano fokusiranje na sebe. Ralph Waldo Emerson davno je napisao da “sav podli egotizam nestaje” pred prirodom. Awe je u svojoj srži stanje u kojem se ego smanjuje, a osjećaj povezanosti s nečim većim raste. Današnja kultura radi suprotno: četvrtina svih fotografija koje ljudi danas snimaju su selfiji, vodi nas se prema sve većem narcizmu, a digitalni alati nas guraju u silose vlastitog identiteta.
Drugi je fragmentacija zajedničkog života. Pikniki su prepolovljeni. Posjećenost kinima pala je 40%. Trideset posto Amerikanaca jede sve obroke sami. Ne slušamo glazbu zajedno kao nekad. Ne idemo u crkvu, sinagogu ili džamiju. A sve te aktivnosti kroz povijest su bile mehanizmi sinkronizacije, doslovne, jer se na koncertu i sportskoj utakmici otkucaji srca ljudi sinkroniziraju, mozgovi ulaze u slične obrasce.
Treći je dizajn društvenih mreža. Keltner, koji je između 2010. i 2015. savjetovao Facebook, Google i Pinterest, otvoreno priznaje da algoritmi nagrađuju mržnju i polarizaciju, a kažnjavaju ono što čovjeka čini divnim bićem. Kao što je Huberman primijetio: nakon sat vremena scrollanja, koliko se konkretnih trenutaka uopće sjećate? Awe ostavlja neizbrisive uspomene. Beskonačni feed ne ostavlja gotovo ništa.
Iz Keltnerovog rada izlazi nekoliko konkretnih strategija koje svatko može primijeniti.
Jednom tjedno, na svojoj redovitoj šetnji, idite negdje neočekivano. Usporite. Produbite disanje. Namjerno pomičite pogled od detalja prema širini, od jedne grane prema cijelom drvoredu, od jednog dječjeg smijeha prema cijeloj galami igrališta. Nije potrebno više od pola sata.
Slušanje glazbe sami sa slušalicama nije isto kao slušanje s drugima. Koncert, klupski nastup, pjevanje uz vatru, sve to aktivira mehanizme kolektivnog awe iskustva koji digitalna verzija ne može replicirati.
Obratite pažnju na ljude oko vas koji pokazuju hrabrost, dobrotu ili integritet. Razgovarajte o njima. Pokažite ih djeci. Moralna ljepota izaziva awe jednako snažno kao i prirodne pojave, a okruženje obiluje primjerima ako ih tražite.
Keltner trenutno radi s arhitektonskim studijem Gehl u Kopenhagenu na inicijativi “gradova čuda”. Princip je jednostavan: malo zelenila, malo umjetnosti, malo glazbe, mjesta gdje se ljudi mogu vidjeti i razgovarati. To se može primijeniti i u manjem mjerilu, od teretane do farmers marketa do zajedničkog stola u uredu.
Ljudi se već stotinama tisuća godina okupljaju oko vatre. Tamo se pričaju priče koje povezuju zajednicu, dijele opasnosti, sklapaju odnosi. Ako tražite najjednostavniji ritual za reaktivaciju zajedničkog awe iskustva, to je vjerojatno on.
Bivši američki surgeon general Vivek Murthy proglasio je usamljenost epidemijom. Istraživanja pokazuju da snažna zajednica produljuje životni vijek za do deset godina, više od bilo koje druge intervencije osim nepušenja. Lekcija iz Keltnerovog rada nije da treba odbaciti tehnologiju, kavu ili individualne aktivnosti. Lekcija je da je ljudski živčani sustav dizajniran za susret s nečim većim od sebe, bilo to drugo ljudsko biće, krošnja stabla, simfonijski orkestar ili noć puna zvijezda.
Tih jedna minuta dnevno čini razliku. Pitanje je samo gdje ćete je potražiti.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
