Kada slušamo tuđe priče o uspjehu uvijek su nam najzanimljivije one koje sadrže i uspone i padove, i uspjehe i neuspjehe. I svi se uspješni pojedinci najviše osvrću na periode života kada im naprosto nije išlo i uvijek je zajedničko da su im se točno tada izrodile najbolje ideje, otvorila neka druga vrata, ojačali su svoj karakter i to ih je dovelo do ovog gdje su sada. A ako nas je takozvana pogreška dovela do toga gdje smo sada – je li to uopće bila pogreška? Ili je to pak bila rekalkulacija rute na našem životnom Google maps-u?
Svatko tko je prošao kroz srednjoškolsko obrazovanje, ako nije prepisivao baš na svakom ispitu iz hrvatskog, prepoznat će oksimoron. Može li nešto ujedno biti ispravno i pogrešno?
Da, zaista sve ovisi o kutu gledanja – ako iz grešaka nešto i naučimo te ako ih sagledamo kao lekcije na našem životnom putu, upravo one će nam život učiniti sočnijim.
Svatko od nas je u stanju promijeniti vlastitu percepciju, a jednom kada to učinimo, pobijedili smo. U tom svečanom trenutku pogreške za nas više neće imati negativnu konotaciju.
Iskreno me zanima koliko dobrih ideja i snova nije zaživjelo jer eto – nisu uspjeli, a koliko njih nije nikad zaživjelo jer je ljude bilo strah uopće pokušati.
„Kako bi baš njihova ideja u moru svih ostalih bila dobitna, to je puno truda, nemaju sad vremena za to, što ako probaju pa ne uspije“ – i svi ostali izgovori.
Pogriješiti za mene znači biti hrabar, jer potrebno je puno hrabrosti za uopće pokušati pa onda potencijalno se suočiti s pogreškom i (ne)uspjehom. I istina, nije se lako odvažiti na taj pothvat u današnjem svijetu gdje ljudi samo čekaju da netko pogriješi, dapače osuđuju i uspjeh, a zašto se onda čudimo osudi neuspjeha?
Statistički je dokazano da osuda u najvećem postotku dolazi od ljudi koji se nisu ni usudili. Svoj strah od neuspjeha na taj način reflektiraju drugima jer i sami žale za manjkom hrabrosti – što zbog svojih ograničavajućih uvjerenja, straha od tuđeg mišljenja, manjka samopouzdanja i slično.
I zato je bitno osvijestiti svoj stav prema greškama. Ako ne živimo svoj san, ne radimo ili ne govorimo ono što želimo – koji je razlog? Vrlo vjerojatno je u pozadini samo strah. I uredu je bojati se, odlika hrabrih ljudi nije manjak straha, već to što idu naprijed unatoč strahu.
Ako mi je suđeno „ne uspjeti,“ radije bih znala da sam probala i „neuspjela“ nego nastavila živjeti s upitnikom iznad glave. Jer se dovoljno dobro poznajem i znam da će me jednom u životu sustići četiri riječi koje mi neće dati zaspati – što bi bilo da sam…?
Ukoliko je išta zagarantirano to je činjenica da smo svakim novim pokušajem barem jedan korak ispred one verzije nas koja se toga ne bi usudila.
Zona komfora je zato najrizičnija strategija jer jednog dana ćemo ustati ujutro i biti će nam biti žao što nismo imali hrabrosti živjeti onako kako smo htjeli i mogli.
Još jedan iracionalan razlog straha od pokušaja je i zabluda o uspjehu preko noći koja je uzela svoj danak. I ne mogu se oteti dojmu da nas je sve više strah pokušati nešto novo jer imamo fobiju od toga da nam plan ne uspije preko noći. Kao da nismo sto puta čuli da se tajna krije u godinama prije i da je takozvani uspjeh preko noći krenuo edukacijama, radom, čitanjem, pisanjem te upravo neuspjesima!
I zašto onda ne bismo za promjenu ove godine gledali na greške kao na nešto pozitivno, dapače, zašto ih ne bismo slavili? Takve su situacije u životu one iz kojih najviše naučimo.
Thomas Edison je to lijepo sročio rekavši da on nije doživio neuspjehe, već pronašao sto načina koji ne funkcioniraju. Jednadžba je krajnje jednostavna – u životu treba pokušavati. Svi znamo da je brod siguran u luci, ali brod nije namijenjen za to.
Ako neuspjeh ipak i postoji jedini recept za njega je ostanak u komfor zoni. Jer ako mogu garantirati jedan jedini način za „neuspjeti“ to je svakako taj da ni ne pokušate.
Svijet je moja predodžba – lijepo je to sročio Schopenhauer, ili prevedeno na jezik generacije Z – It’s not that deep. Nije sve tako ozbiljno, uspjeli smo onda kada se oslobodimo samonametnutih barijera i odlučimo gledati na život kao na pustolovinu, a ne projekt. Naposlijetku pobjednik samo gubitnik koji je pokušao još jednom. Ili obrnuto gubitnik je samo pobjednik koji treba još jednom pokušati.
Kada bi nam netko rekao da nas još svega par (ne)uspješnih pokušaja dijeli od uspjeha, koliko bismo brzo željeli pokušati? Nek´ nam to bude misao vodilja, i ja nam svima želim da pokušavamo i da „ne uspijevamo,“ a sve kako bismo naposlijetku uspjeli „preko noći.“
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
