Einstein je jednom rekao: “Dvije su stvari beskonačne: svemir i ljudska glupost. Za svemir još nisam siguran.” A u mom selu to se već dugo zna, i formulirano je još jednostavnije, mudrije i — usuđujem se reći — preciznije: “Od svega na svijetu Bog je najpoštenije podijelio pamet. Svatko misli da ima dovoljno.”
U te dvije rečenice sadržan je sažetak ljudske povijesti, naših financija, odnosa, naših društava i najčešćih pogrešaka. Postoji nešto utješno u činjenici da su i genij iz 20. stoljeća i moja pokojna baka s tri razreda pučke škole (ali u svakom je na kraju dobila „odliku“, kako je često naglašavala), doslovce imali isti zaključak o stanju čovječanstva: pamet je resurs koji precjenjujemo, a glupost je sila koju podcjenjujemo.
Glupost, ne novac, pokreće svijet, jer je najbrža, najimpulzivnija i najraširenija sila ljudskog djelovanja. Ljudi češće reagiraju nego što razmišljaju, češće troše nego što planiraju, češće odlučuju emocionalno nego racionalno i, naravno, češće vjeruju nego provjeravaju. Te sitne, svakodnevne mikro-odluke — ponovljene milijardama puta na razini planeta — pokreću društva snažnije nego ijedan politički program ili tehnološki iskorak.
A novac? Novac je metronom, seizmograf. On samo bilježi posljedice, kao kroničar naših gluposti. On ne prosuđuje — samo zapisuje i arhivira što smo napravili.
Kad glupost nešto napravi, novac udari ritam: kazni impulzivnost, pokaže kamo je energija otišla, umanji gdje se rasipalo ili nagradi gdje je bilo jasno razmišljanja. Novac ne komentira. Ne moralizira. Samo zbraja i oduzima.
U tom smislu novac nije pokretač nego ogledalo — odraz naših odluka, i dobrih i loših, bez emocija i bez obzira na izgovore. Novac samo pokazuje koliko nas je glupost zapravo koštala. A najčešće košta puno više nego mislimo.
Carlo M. Cipolla, talijanski ekonomist i povjesničar, napisao je 1976. nešto što bi danas trebalo biti dio svakog nacionalnog kurikuluma: napisao je The Basic Laws of Human Stupidity – Osnovni zakoni ljudske gluposti, knjižicu od svega pedesetak stranica koja se čita brzo, ali se ne zaboravlja. Nikada.
No sama knjiga bila bi polovična bez uvoda Nassima Nicholasa Taleba — matematičara rizika, teoretičara nesigurnosti, čovjeka koji je napisao pet knjiga koje čine njegovu seriju Incerto: Zavarani slučajnošću, Crni labud, Prokrustova postelja, Antikrhkost i Koža u igri.
Taleb je jedan od najoriginalnijih umova našeg doba, čovjek koji se bavi onime što drugi ignoriraju: nepredvidivošću, posljedicama gluposti, samouvjerenim neznanjem i našom kroničnom sklonošću da podcijenimo rizike koje ne razumijemo.
On odmah prepoznaje da Cipolla nije napisao satiru, nego analitički manifest. Kratka, britka knjiga, uspijeva objasniti nešto što ljudska civilizacija tisućama godina nije uspjela: mehaniku ljudske gluposti.
Prvi Cipollin zakon tvrdi da uvijek i neizbježno podcjenjujemo broj glupih ljudi. Koliko god vam se činilo da je situacija loša, stvarnost je uvijek još malo gora. Zato nas glupost iznova iznenađuje, iako je ima posvuda.
Drugi zakon objašnjava da glupost ne diskriminira. Podjednako je ima u svakoj demografskoj skupini: među radnicima, liječnicima, studentima, vozačima, ministrima, influencerima i — kako je Cipolla ironično napomenuo — među Nobelovcima. Zašto? Ni on ne zna. Možda je to statistička anomalija koja se održava sama od sebe. A možda — kako dodaje s humorom — Providnost čuva taj postotak konstantnim, čisto da ljudska vrsta ne bi precijenila vlastiti napredak.
Treći, zlatni zakon daje najprecizniju definiciju gluposti ikada napisanu: glupa osoba nanosi štetu drugima, a da pritom ne ostvaruje nikakvu korist za sebe. To je ključna razlika između gluposti i zla. Zla osoba je racionalna; ima cilj – vlastitu dobrobit. Glup čovjek je ekonomska i društvena crna rupa: sve što uđe — nestane.
Četvrti zakon upozorava da pametni ljudi uvijek podcjenjuju moć gluposti. To je vjerojatno najveća tragedija pametnih: misle da glupost prati logiku. Ne prati. Ne može se predvidjeti. Ne može se racionalizirati. Pametni se najčešće opeku kad pokušaju glupog čovjeka “iskoristiti” za neki plan. Ili opametiti.
Peti zakon konačno postavlja hijerarhiju opasnosti: glupa osoba opasnija je od bandita. Bandit vas ošteti radi svoje koristi. Glup čovjek ošteti i vas i sebe. Ukupni saldo društva je negativan, i kad glupost dominira — društva propadaju.
Cipolla zatim uvodi matricu ljudskog ponašanja s četiri kategorije: inteligentni, banditi (ili kriminalci), bespomoćni i glupi.
Inteligentni doprinose i sebi i drugima (win-win); banditi dobivaju – uglavnom uzimaju – na štetu drugih (win-lose); bespomoćni gube sami, ali daju drugima (lose-win); glupi gube, ali ne samo oni, nego i svi oko njih (lose-lose).
Jednostavno, ali nevjerojatno točno. Vidjet ćete ih u prometu, u obitelji, na poslu, u državnim institucijama, među menadžerima, poduzetnicima i profesorima. Vidjet ćete ih i u sebi — kad najmanje očekujete.
Nakon što sam prvi put pročitala Cipollinu knjižicu, ostalo mi je odgovoriti na jedno pitanje koje bi si iole pametan čovjek morao postaviti nakon ovakvog uvida: “Dobro, sve pet, ima puno glupih ljudi… ali gdje sam tu ja? Jesam li i ja glupa? Vjerojatnije je da jesam – nego da nisam”.
U trenutku u kojem si to pitanje iskreno postaviš, već si načinio prvi korak prema izlasku iz četvrtog kvadranta – onog u kojem svi gube, lose-lose. Glupost najčešće ne prepoznaje onaj tko je stalno u njoj, nego onaj tko se barem jednom dovoljno odmakne i jasno suoči sa sobom.
Dobro, a kako znati da li smo i mi ponekad glupi?
Vrlo jednostavno. Ako su posljedice naših postupaka šteta bez ičije koristi, ako su nam motivi nejasni, ako nakon odluke budemo iznenađeni vlastitom nepromišljenošću, i ako to moramo braniti rečenicama poput “ne znam što mi je bilo” — zakoračili smo u Cipollin najopasniji kvadrant. Svi smo bili tamo, vjerojatno. Svi ćemo opet, možda… Razlika je u trajanju – i u tome je razlika među nama.
Ako se želimo zaštititi — od tuđe gluposti, od sustavne gluposti i, najvažnije od svega, od vlastite gluposti — postoji samo jedan alat koji funkcionira: kritičko mišljenje.
Kritičko mišljenje nije pesimizam. To je ono neugodno, ali oslobađajuće zastajanje prije odlučivanja, kratka mindful pauza u kojoj se pitamo: “Čekaj malo. Je li ovo stvarno pametno? Što time dobivam? Što gubim? Ja – ali i drugi oko mene.”
To je vještina postavljanja pitanja prije nego što kliknemo na “kupi odmah”, prije nego što potpišemo ugovor o kupnji, partnerstvu, prije nego što povjerujemo olako datom obećanju, prije nego što impuls preuzme komandu našim mozgom.
Zato se kritičko mišljenje uvodi u školske kurikule širom svijeta, a u edukaciji ga nazivaju presudnom vještinom 21. stoljeća. Ne zato što je moderno, nego zato što je neizostavno. Ja ga zovem svetim gralom znanja i mudrosti.
Možda ne možemo smanjiti opći udio gluposti u svijetu — čini se da je stoljećima napadno stabilan, gotovo kao da ga netko odozgo pažljivo održava, iz nama nepoznatih razloga. Ali možemo smanjiti vlastiti doprinos statistici. I to je već mnogo.
Jer tu, zapravo, počinje svaka mudrost. Tu završava svaka skupa glupost. I tu počinje ona mogućnost da mi sami ne budemo faktor kaosa u tuđem i vlastitom životu — bilo da smo poduzetnici, menadžeri, roditelji, učitelji, partneri, ili ljudi koji svakodnevno donose odluke u marketingu, prodaji i kreiranju proizvoda i usluga. Upravo u tim područjima posebno vrijedi imati na umu Cipollin model, jer su posljedice loših procjena i nesvjesnih zabluda često izravno mjerljive, ponekad i bolno vidljive na računu, reputaciji ili tržišnom položaju.
Mudrost ne dolazi iz diploma, titula ni godina, nego iz sposobnosti da se pogledamo bez filtera i iluzija, prepoznamo svoje pogreške i odaberemo sljedeći korak s više jasnoće nego prethodni.
Ako je glupost konstanta, onda neka bude i naš odgovor na nju: kritičko mišljenje, prisutnost, samorefleksija i malo zdrave poniznosti pred vlastitim ograničenjima. To su jedini alati koji sprječavaju da nesvjesno proizvodimo štetu, a to je, u konačnici, definicija osobne odgovornosti.
I možda baš u tome leži ohrabrujući paradoks ove teme: svijet neće postati bolji zato što gluposti ima manje, nego zato što mudrosti ima više.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
