Mansplaining je obrazac u kojem muškarac ženi objašnjava stvari s pozicije nadmoći, često i ono što ona već zna — ili čak zna bolje od njega. Manosphere je širi, ozbiljniji fenomen: digitalni prostor u kojem influenceri, podcasti, online tečajevi i različite zajednice nude “odgovore” na pitanja muškosti, odnosa i uspjeha, ali vrlo često kroz poruku da su žene problem. Na prvi pogled, to može djelovati kao još jedan internetski trend. U stvarnosti, posljedice su vrlo konkretne. Takav sadržaj oblikuje način na koji se žene doživljava, koliko ih se ozbiljno shvaća i koliko su spremne biti vidljive, glasne i prisutne. A kad se žene zbog toga povlače, manje istupaju ili manje traže, posljedice se ne vide samo u javnom prostoru nego i na njihovim prihodima.
O ovoj temi sam počela ozbiljnije razmišljati nakon što sam pogledala Netflixov dokumentarac Louis Theroux: Inside the Manosphere. Ne zato što mi je otkrio nešto što prije nisam primjećivala, nego zato što me podsjetio koliko ovaj fenomen više nije ruban, ni geografski dalek, ni bezazlen. Kad jednom vidiš kako se ogorčenost, frustracija i prezir prema ženama pretvaraju u sadržaj, algoritam i profit, teško je tu priču i dalje svoditi samo na “internet”. Dokumentarac prati rastuću ultra-maskulinu mrežu i njezine influencere, ali ono što ostaje nakon gledanja nije samo dojam o njima, nego pitanje koliko se taj model već prelio i u naš svakodnevni prostor.
Važno je reći da Hrvatska nema jednu centralnu “manosphere scenu” s jasnim vođama kao neke druge zemlje. Ali to ne znači da tog fenomena kod nas nema. On postoji u fragmentima: kroz online sadržaj koji preuzima globalne poruke, kroz antirodne i antifeminističke diskurse, ali i kroz javne inicijative koje naglašavaju “tradicionalne uloge” muškaraca i žena. Primjeri poput molitvenih okupljanja muškaraca u javnom prostoru, poput onih na Trgu bana Jelačića, nisu isto što i manosphere. Ali pokazuju kako se ideje o hijerarhiji spolova i “muškom vodstvu” više ne zadržavaju samo online. Internet možda nije jedini izvor tih poruka, ali jest mjesto gdje one dobivaju oblik, brzinu i doseg.
Ono što ovu priču čini ozbiljnom jest činjenica da takav sadržaj nije slučajan. Što je sadržaj provokativniji, to je isplativiji. Algoritmi društvenih mreža ne razlikuju istinu od manipulacije — oni razlikuju samo reakciju. I zato sadržaj koji izaziva bijes, podjele i sukob često dobiva veću vidljivost od sadržaja koji objašnjava, smiruje ili daje kontekst. Bijes postaje proizvod. A žene vrlo često postaju meta kroz koju se taj proizvod prodaje.
No važno je razumjeti i kako se taj model konkretno monetizira. Takav sadržaj ne donosi prihod samo kroz preglede i oglase. On se pretvara u pretplate, zatvorene zajednice, online tečajeve, “mentorske programe” i različite oblike direktne naplate publike. Drugim riječima, ne prodaje se samo ideja — prodaje se osjećaj pripadnosti, identitet i uvjerenje da postoji jednostavno rješenje za kompleksne probleme. I upravo zato taj model funkcionira: jer kombinira emociju i biznis.
Da bi ova priča bila poštena, treba reći i ono što se često prešućuje. Velik dio publike koja konzumira ovakav sadržaj nisu nužno ljudi koji žele mrziti. To su često mladi muškarci i dječaci koji se osjećaju izgubljeno, usamljeno ili bez jasnog mjesta u društvu. Mnogi od njih odrastaju bez stabilne muške figure koja bi im pokazala kako izgleda sigurnost i samopouzdanje. U takvom prostoru vrlo je lako prihvatiti jednostavna objašnjenja: netko je kriv, netko je problem, netko je “oduzeo” nešto što im pripada.
Takav sadržaj ne nudi samo krivca, nego i osjećaj pripadnosti. Nudi jasna pravila, jednostavne odgovore i identitet u svijetu koji mnogima djeluje zbunjujuće i nepredvidivo. I upravo je to razlog zašto je privlačan — posebno mlađima. Problem je u tome što ta “jednostavna objašnjenja” često dolaze uz cijenu: stvaranje slike žene kao protivnika. Usamljenost nije opravdanje, ali često postaje plodno tlo za sadržaj koji frustraciju pretvara u prezir prema ženama.
Važno je reći i nešto što se u ovakvim tekstovima često izgubi: internet nije samo manosphere. Nije samo prostor u kojem se frustracija pretvara u bijes, a bijes u sadržaj. Postoje i muškarci koji online govore drugačije — o odgovornosti bez dominacije, o samopouzdanju bez ponižavanja žena, o disciplini bez agresije i o emocionalnoj pismenosti bez ismijavanja ranjivosti. Postoje profili, podcasti i zajednice u kojima muškarci ne uče kako “vratiti kontrolu nad ženama”, nego kako postati stabilniji, zdraviji i pošteniji prema sebi i drugima.
Možda upravo to treba jače naglasiti: alternativa postoji, ali je tiša. Ne šokira toliko. Ne hrani se konfliktom. Ne prodaje se kroz ponižavanje. I zato često nema isti algoritamski pogon kao sadržaj koji izaziva bijes. To ne znači da je manje važna — naprotiv. To znači da je treba svjesnije tražiti, podržavati i gurati prema vidljivosti.
Takve muškarce ne moramo nužno strpati pod jednu etiketu, ali možemo ih prepoznati po obrascu. Oni ne grade publiku na ogorčenosti prema ženama. Ne nude jednostavne krivce. Ne glume da je dominacija isto što i snaga. Umjesto toga govore o radu na sebi, odnosima, granicama, mentalnom zdravlju, odgovornosti i poštovanju. To je online prostor koji nije suprotnost samo manosferi, nego i suprotnost ideji da muškarci i žene moraju biti jedni drugima prijetnja.
I to je važna poruka, posebno za dječake i mlade muškarce. Ako im se ne pokaže da postoje i drugačiji modeli muškosti, vrlo lako će povjerovati da su najglasniji ujedno i jedini. A nisu. Problem je samo u tome što zdrav, iscjeljujući i motivirajući sadržaj rjeđe viče. Zato ga treba namjerno tražiti, dijeliti i podržavati.
Dobar primjer takvog pristupa je kanal Dad, how do I?, koji na jednostavan i nenametljiv način uči dječake i mlade muškarce svakodnevnim stvarima koje mnogi uzimaju zdravo za gotovo — od praktičnih kućanskih vještina do osnovne životne samostalnosti. Upravo su takvi sadržaji važni jer ne grade muškost na preziru, kontroli ili strahu, nego na korisnosti, stabilnosti i osjećaju da je sasvim u redu učiti kako biti odrasla osoba bez ponižavanja drugih.
Ovo nije samo pitanje komentara i društvenih mreža. Ovo ima vrlo konkretne posljedice. Kad žene kontinuirano nailaze na omalovažavanje, ismijavanje ili napade, mnoge od njih počinju se povlačiti iz javnog prostora: manje istupaju, manje riskiraju, manje se izlažu i češće same sebe cenzuriraju. To na prvi pogled može izgledati kao način zaštite, ali dugoročno ima cijenu. Ta cijena nije samo emocionalna. Ona je i financijska.
Manje vidljivosti znači manje poslovnih prilika, manje pregovaračke moći, manje napredovanja i manje prostora da žena javno pokaže znanje, kompetenciju i autoritet. Kad žena manje istupa, manje pregovara i manje se usuđuje tražiti više, posljedice na kraju nisu simbolične nego vrlo materijalne. Manje je poziva, manje suradnji, manje prostora za rast i više navike da se ostane “ispod radara”. Drugim riječima, ovo nije samo kulturni problem. Ovo je i ekonomski problem. Kad se žene povuku, gube ne samo glas — nego i prihod.
Takve poruke ne ostaju samo na razini internetskog sadržaja. Kad se stalno ponavlja ideja da su žene manipulativne, da “traže previše” ili da ih treba vratiti na “pravo mjesto”, to ne ostaje bez posljedica ni u privatnim odnosima. Takav sadržaj može normalizirati obrasce ponašanja koji su bliski emocionalnom, verbalnom i ekonomskom nasilju: kontrolu, omalovažavanje, nadzor i kažnjavanje zbog ambicije ili financijske samostalnosti. Ne vodi svaki gledatelj takvog sadržaja prema nasilju, ali je važno reći da takve ideje snižavaju prag tolerancije prema ponašanjima koja u zdravim odnosima ne bi smjela biti prihvatljiva. Ovo je posebno važno i za djevojčice i mlade žene koje odrastaju u takvom okruženju. One vrlo rano uče da vidljivost nosi cijenu, da glas izaziva reakciju i da ambicija može biti kažnjena. I to dugoročno oblikuje njihove odluke — ne samo društvene, nego i financijske.
Tu dolazi i važno pitanje otpora: kako se žena uopće može oduprijeti takvom okruženju, a da se pritom ne iscrpi do kraja? Prvi korak je razumjeti da povlačenje nije uvijek slabost, ali da trajna nevidljivost koristi upravo sustavu koji te želi utišati. Zato otpor ne mora uvijek izgledati glasno. Ponekad izgleda kao to da nastaviš biti prisutna, da ne prepustiš prostor drugima, da i dalje tražiš, pregovaraš, objavljuješ, govoriš i naplaćuješ svoj rad bez isprike.
Drugi važan korak je financijska otpornost. To znači imati barem neku osobnu rezervu, vlastiti prihod, mrežu suradnji i što manje ovisiti o prostorima koji te mogu lako ušutkati. Što je žena financijski samostalnija, to je manje ranjiva na pritisak da se povuče, prilagodi ili umanji samu sebe. U tom smislu, financijska pismenost, dodatni izvori prihoda, ulaganje u vlastite vještine i izgradnja profesionalne mreže nisu samo pametne odluke — nego i oblik zaštite.
Treći korak je biranje prostora. Ne mora svaka žena ostati prisutna baš ondje gdje je najviše napadaju, ali je važno da ne odustane od prisutnosti u potpunosti. Otpor može značiti i to da svjesno biraš gdje ćeš govoriti, s kim ćeš surađivati, koje platforme koristiti i gdje ćeš graditi svoj autoritet. Ne moraš biti dostupna svima da bi bila vidljiva. Ali moraš postojati tamo gdje tvoj glas nešto mijenja.
I možda najvažnije: žene ne moraju ovu priču nositi same. Profesionalne mreže, mentorstvo, savezništva, preporuke, zajednice i međusobna podrška nisu “meke teme” — to su vrlo konkretni alati preživljavanja i napredovanja. U svijetu koji ti često poručuje da se smanjiš, jedna od najsnažnijih financijskih i društvenih odluka može biti upravo to da se “povećaš”.
Najlakše bi bilo na ovakvu pojavu odgovoriti još jačom reakcijom. Ali to dugoročno ne rješava problem. Ono što ima smisla jest razumjeti sustav. To znači razumjeti kako rade algoritmi, razvijati medijsku pismenost, učiti mlade kako prepoznati manipulaciju i razgovarati o emocijama, a ne samo o stavovima. Posebno je važno uključiti dječake i mlade muškarce u te razgovore. Jer ako im se ne ponudi drugačiji okvir, vrlo je vjerojatno da će odgovore tražiti tamo gdje su najglasniji — a to nisu uvijek mjesta koja nude rješenja. Edukacija zato ne bi smjela biti samo upozorenje na opasnost, nego i stvaranje zdravijih modela muškosti, odnosa i odgovornosti.
Prezir prema ženama nije nov. Ali način na koji danas funkcionira — jest. Danas se može zapakirati kao sadržaj, optimizirati za algoritme i pretvoriti u prihod. I upravo zato je važno o tome govoriti jasno. Ne da bi se tražio krivac, nego da bi se razumjelo kako sustav funkcionira. Jer kad razumiješ kako nešto funkcionira, više nisi samo publika. Postaješ netko tko može odlučiti hoće li to podržavati ili ne.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
