Financijska sloboda često se zamišlja kao broj na računu nakon kojeg više ne morate raditi. U praksi je puno bliža mogućnosti izbora. Možete nastaviti raditi, promijeniti posao, uzeti nekoliko mjeseci odmora ili pokrenuti vlastiti projekt bez osjećaja da će jedna odluka odmah ugroziti vašu egzistenciju.
Upravo je o tom prostoru između novca i slobode na konferenciji MONEY TALK govorila Sandra Ferenčak. Jedna od njezinih ključnih poruka jest da financijska neovisnost ne počinje visokom plaćom, nego odnosom između prihoda, potrošnje, ulaganja i vremena.
Kao praktična polazna točka često se koristi pravilo prema kojem bi kapital potreban za financijsku neovisnost trebao iznositi približno 25 godišnjih troškova. Osobi koja godišnje troši 24.000 eura to bi značilo portfelj od oko 600.000 eura. Uz godišnju potrošnju od 40.000 eura, cilj raste na milijun eura.
Takav izračun dobro pokazuje zašto visina plaće sama po sebi govori vrlo malo o financijskoj slobodi. Netko može zarađivati nekoliko puta više od prosjeka i istodobno gotovo cijeli prihod potrošiti. Druga osoba može imati znatno nižu plaću, ali redovito stvarati višak, ulagati ga i iz godine u godinu povećavati svoju neto imovinu.
Jedan od korisnijih pokazatelja osobnih financija zato je neto imovina, odnosno razlika između vrijednosti svega što posjedujemo i svih obveza koje imamo.
U imovinu mogu ulaziti novac na računu, ulaganja, nekretnine i druga vrijedna imovina, dok se s druge strane nalaze stambeni i potrošački krediti, kartični dugovi i ostale obveze. Rezultat daje puno realniju sliku financijskog položaja od same mjesečne plaće.
Ferenčak preporučuje da se takav pregled napravi barem jednom godišnje. Već nakon nekoliko godina moguće je vidjeti kreće li se financijska situacija u željenom smjeru i koliko se stvarno pretvara prihod u imovinu.
Takav način razmišljanja mijenja i pogled na potrošnju. Svaki trajno viši životni trošak povećava iznos kapitala koji je potreban za financijsku neovisnost. S druge strane, kontrola troškova smanjuje cilj koji treba dosegnuti.
Kod ulaganja se često traži najbolji fond, najbolja dionica ili pravi trenutak za ulazak na tržište. Dugoročno je jedan od najvažnijih čimbenika puno jednostavniji: vrijeme.
Osoba koja počne ulagati u ranim dvadesetima čak i 50 ili 100 eura mjesečno dobiva desetljeća tijekom kojih se mogu akumulirati prinosi na prethodno ostvarene prinose. Upravo složeni kamatni račun stvara veliku razliku između ranog i kasnog početka.
Zbog toga disciplina može biti važnija od pokušaja predviđanja tržišta. Ferenčak opisuje pristup u kojem se dio prihoda odvaja za ulaganje odmah nakon što novac sjedne na račun. Investiranje tako postaje redovita obveza, a ne ono što se radi samo ako nešto ostane na kraju mjeseca.
Automatizacija pritom uklanja veliki dio svakodnevnog odlučivanja. Ako se ulaganje ponavlja svakog mjeseca, kratkoročne tržišne oscilacije imaju manji utjecaj na ponašanje investitora.
Kontrola potrošnje ima svoju granicu. Troškove nije moguće beskonačno smanjivati, dok prihod barem teoretski može značajno rasti.
Zato se nakon sređivanja osobnog budžeta fokus prirodno pomiče prema povećanju prihoda. To može značiti napredovanje, dodatni posao, razvoj novih vještina ili pokretanje vlastitog poslovanja.
Posebno u mlađim godinama povećanje prihoda može imati veći dugoročni učinak od pokušaja da se svaki mjesec uštedi dodatnih nekoliko desetaka eura. Veći prihod stvara veći prostor između zarade i potrošnje, a upravo taj prostor omogućuje bržu akumulaciju kapitala.
Kod prve nekretnine Ferenčak ističe još jedan zanimljiv aspekt stambenog kredita. Za mnoge ljude otplata nekretnine djeluje kao oblik prisilne štednje.
Mjesečna rata postupno smanjuje dug i povećava vlasnički udio u nekretnini, uz istodobno rješavanje osnovnog stambenog pitanja. Naravno, to ne znači da je kupnja nekretnine automatski najbolja financijska odluka za svakoga. Mnogo toga ovisi o cijeni, visini kamate, osobnim planovima i alternativnim mogućnostima ulaganja.
No za ljude kojima je teško održavati disciplinu redovitog investiranja, činjenica da se kredit mora plaćati svakog mjeseca može dugoročno pridonijeti stvaranju imovine.
Kada govori o vlastitim ulaganjima, Ferenčak se oslanja prvenstveno na ETF-ove, odnosno burzovno uvrštene fondove koji omogućuju široku diversifikaciju uz relativno niske troškove.
Takav pristup ne zahtijeva stalno praćenje pojedinačnih kompanija niti pokušaje pogađanja trenutka kada će tržište rasti ili padati. U portfelju mogu biti zastupljena i dionička i obveznička tržišta, ovisno o ciljevima i toleranciji prema riziku.
Kod korištenja akumuliranog kapitala često se spominje i pravilo od četiri posto. Prema tom konceptu investitor bi godišnje povlačio približno četiri posto vrijednosti portfelja kako bi kapital trajao kroz dulje razdoblje. To ipak nije jamstvo niti univerzalno pravilo, nego okvir koji ovisi o tržišnim prinosima, inflaciji, strukturi portfelja i duljini razdoblja u kojem se kapital koristi.
Najzanimljivija ideja iz razgovora možda je upravo to da financijska sloboda nije događaj koji se jednog jutra dogodi nakon što račun prijeđe određeni iznos.
Ona se gradi postupno.
Prvi znak može biti fond za nepredviđene troškove zbog kojeg kvar automobila više nije financijska kriza. Sljedeći je trenutak kada nekoliko mjeseci bez prihoda ne bi potpuno poremetilo život. Nakon toga dolazi mogućnost promjene posla bez straha, zatim mogućnost duže pauze, a tek puno kasnije potpuna neovisnost o aktivnom radu.
Kapital je u tom smislu manje simbol bogatstva, a više način kupovanja vremena i mogućnosti izbora.
I upravo tada postaje zanimljivo pitanje iz naslova razgovora: što slijedi kada novac više nije primarna briga?
Odgovor će za svakoga biti drukčiji. Ali cijela ideja financijske neovisnosti zapravo počiva na tome da prvi put imate dovoljno prostora da na to pitanje možete odgovoriti sami.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
