Već dugo društvenim mrežama kruži humoristična fotografija ultrazvuka bebe uz popratni tekst “fotografija mene 1995. godine kako gubim vrijeme odmarajući umjesto da kupujem prvu nekretninu“. Ako još niste vidjeli, evo prilike da vas nasmijem:
I ja se ponovno smijem, ali pomalo frustrirano jer, što ćemo drugo? Stariji će možda reći “lako današnjoj mladeži, gdje bi meni bio kraj da sam imao sve što oni imaju danas“, ali, je li to zaista tako?
Jer istina je, nismo mi ništa propustili. Nismo prespavali neku zlatnu priliku dok smo otkrivali početke društvenih mreža ili učili integrale koji nam nikad nisu zatrebali. Jednostavno smo odrasli u vremenu gdje su očekivanja ostala ista, a okolnosti su se promijenile. I to drastično.
Danas smo generacija koja zna više jezika, ima više diploma, ali manje šanse za vlastiti stan. Jer što god mislili, kupnja nekretnine kod mladih se ne planira, ona se… sanja. Ili se šali o njoj, na TikToku, u Reelsima, u grupnim chatovima uz komentar: Možda ako dignem tri kredita, prodam bubreg i udam se za građevinara…
I nije to samo stan. Nije to ni luksuz. To je osjećaj da stalno nešto čekaš. Čekaš da ti plaća bude dovoljna. Čekaš da stanarine prestanu biti smiješno visoke i nadaš se da će u svijetu ostati mir da ti ne poremeti planove. Čekaš da ti netko ne kaže “pa tako je bilo i nama”, dok gledaš kako su roditelji u tridesetima već imali dvoje djece, auto i vrt. Mi imamo stres, rentu troznamenkastih brojeva i aplikaciju za mentalno zdravlje.
Često čujem kako smo mi mladi lijeni, da imamo prevelika očekivanja, da ne želimo zasukati rukave, da imamo velike strahove i još veće želje dok prosječna cijena kvadrata u Zagrebu iznosi 3000 eura. I još je tužnije kad u tu brojku uđe dvosobni stan na petom katu u zgradi bez lifta, s 8 vrsta različitih pločica poljepljenih po kuhinji (jer je (ne)srećom prethodni vlasnik bio keramičar koji nije znao što bi s ostacima), bez parkirnog mjesta i u kvartu gdje je upitno hoćeš li imati tv signal. I koliko god smiješno zvučalo – ovo nije šala. Upravo sam vam ukratko ispričala iskustvo poznanice koja već dvije godine traži stan.
Prijateljice mi kažu da bi najradije živjele kao njihove bake – kuća u predgrađu, vrt, par kokoši, mir. I ja bih, iskreno. U Samoboru, gdje sam odrastala, ljudi su navikli na takav život. Imaju dvorišta, roštilje, vrt i dovoljno tišine da čuješ vlastite misli. Danas? Ako nemaš barem 200 tisuća eura na računu, ostaje ti da samo slušaš susjede kako se svađaju jer jedan od njih uporno pokušava postaviti jedinicu klime na pročelje zgrade i smeće baca u običnim, a ne plavim ZG vrećicama, dok drugi na tvoj balkon baca hranu za golubove.
I onda još kad se kao visokoobrazovana osoba usudiš razmisliti o prekvalifikaciji, jer si shvatio da te tvoja diploma ne vodi nikamo. “Zašto si studirao tolike godine ako ćeš sad peći kolače? To si mogao i bez fakulteta.” Mogli smo. I još bi možda bili sretniji. Ali kad s 15 godina odlučuješ što ćeš raditi čitav život, onda to izgleda malo drugačije nego kad ti je 30 i samo želiš stabilnu plaću, mir i mjesto koje ponosno možeš zvati svojim. Jer, tko je prije 20 i više godina mogao predvidjeti da će broj visokoobrazovanih biti preveliki – oni su ipak pametni i njih nikad previše, zar ne? Zato kvalitetni majstori i frizeri i imaju više posla.
Ali budimo iskreni – nismo ni mi savršeni. Daleko od toga. Često smo strašno tvrdoglavi. Uporno čekamo idealne uvjete koji možda nikad neće doći. Znamo više jezika, ali često ne znamo prepoznati kad treba jednostavno krenuti, makar i s greškom. I umjesto da učimo o investiranju ili štednji, mi češće učimo kako pobjeći iz stvarnosti i scrollati po TikToku – jer to je ipak jednostavnije.
Često zaboravljamo da je stvaran život ponekad ružan, kompliciran i da ne dolazi s lajkovima. Uspoređujemo se sa “savršenim” životima iz Instagram objava, iako znamo da iza svakog savršeno uređenog stana često stoji kredit veći od stana i da su savršen život imale samo Pepeljuga ili Zlatokosa. Strah nas je da ćemo propustiti neku priliku, ali još nas je više strah da ćemo povući krivi potez. Pa ne povlačimo nikakav. Jer što ako…? Što ako pogriješim? Što ako ne bude dovoljno? Što ako ostanem bez novca? Što ako mi netko ukrade ideju? Što ako nisam dovoljno pametan? Što ako dobijem otkaz? Što će drugi reći? A lijepo mi je baka rekla da ne pokrećem svoj posao…
A onda se sjetimo još jednog “što ako” – što ako uplatim III mirovinski stup i netko mi taj novac kroz godine ukrade? Ne, ali stvarno, zašto da uopće mislimo o mirovini – ma tko živ, tko mrtav do onda. Čujemo na Dnevniku da negdje trebamo prebaciti ušteđenih 300 eura da ih ne “pojede inflacija”, a kad netko kaže ulaganje, već zamišljamo prevaru i instant propast na burzi.
Nismo lijeni, ali često nismo ni hrabri. I dok pokušavamo biti odgovorni, štedljivi i pametni, u pozadini stalno zuji osjećaj da nismo dovoljno. Nismo dovoljno brzi, uspješni, mudri. A zaboravljamo da i pokušaj, koliko god nesavršen bio, vrijedi više od savršene ideje koja nikad ne izađe iz glave.
Ne želim se ovim tekstom žaliti i kukati da je nama mladima najteže jer nam svima u životu dođe manje ili više težak period. Naravno da postoje oni kojima je zaista teško jer nemaju priliku za nikakvim krovom nad glavom, topli obrok, jer su sami, napušteni, u dugovima ili bolesni i da oni zaslužuju najveću pažnju. Ovo je možda više poruka razumijevanja za obje strane. Poruka onima koji se osjećaju kao da zaostaju, onima koji se pitaju jesu li dovoljno obrazovani i sposobni, a zapravo su samo ljudi koji pokušavaju živjeti normalno u vremenima koja to otežavaju više nego bi trebala.
I poruka onima koji postavljaju kriterije, kreiraju pritisak i tvrde kako je danas sve jednostavnije. Ako već želite biti glasni, prvo poslušajte što vam mladi imaju za reći.
Foto: Unsplash
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
Prijavite se na newsletter i odmah vam u inbox dolazi naš
Besplatan vodič 4 koraka kako promijeniti svoju financijsku situaciju
Nakon toga redovno, jednom tjedno stižu Vam i novosti i korisni savjeti kako bolje upravljati novcem.
