U St Moritz u Švicarskoj sam otputovala slučajno. Ili, budući da ništa nije slučajno, mogu reći – onamo su me odveli. St Moritz nije bio na popisu destinacija koje planiram posjetiti iz dva razloga.
Nisam ljubitelj zime i zimskih sportova pa sva skijališta, bila ona otmjena ili ne, uopće ne uzimam u razmatranje. Drugo, do St Moritza je komplicirano doći. Ne volim preduge vožnje automobilom, četiri do pet sati vožnje moj je maksimum ugode, i kao vozač i kao suvozač. Kako biste iz Hrvatske došli do St Moritza, morate sjesti u automobil na barem 8 do 9 sati, s posljednjom jako teškom dionicom planinskog prijevoja Bernina Pass, gdje 40 km prelazite i dva sata. Avion nije ništa puno zgodnija opcija budući da su najbliže zračne luke Milano i Zurich, obje udaljene 3 sata vožnje od samog mjesta. Osim ako ne raspolažete privatnim zrakoplovom, tada možete sletjeti i u dolinu nadomak St Moritza, gdje postoji mali aerodrom za privatne avione. No u ovoj priči taj scenarij nije bio opcija.
Međutim, unatoč svemu tome, poziv da posjetim St Moritz, i to u veljači, u špici zimske sezone, ipak nisam odbila. To je mjesto sinonim zimskog luksuznog turizma, europske aristokracije i otmjenosti starog kova.
Danima uoči moga puta, kako već to algoritmi društvenih mreža znaju prepoznati, na tik toku i instagramu bombardirale su me objave raznoraznih svjetskih influencera, upravo iz St Moritza. Skupocjene bunde, bijesni automobili, birkinice od krokodilske kože vrijedne 150.000 eura – sve me je to ispunjavalo znatiželjom, ali pomalo i neizvjesnošću kako ću se ja osjećati i uklopiti na jednom takvom mjestu.
Da odmah prekinem neizvjesnost: osjećala sam se jako dobro! Ja nisam svjedočila prizorima automobila od milijun eura niti ušminkanih manekenki u skupim bundama ispod kojih su gotovo gole. Možda je razlog u tome što u tjednu u kojem sam ja ondje bila nije bilo nekih važnijih društvenih događaja, a može i ne. Moj je doživljaj da je St Moritz je jedno malo, dotjerano alpsko selo, bez velike gužve, galame i strke, s hotelima, restoranima, trgovinama i umjetničkim galerijama najvišeg ranga. I, da budemo iskreni, s brutalno, ali zaista brutalno visokim cijenama svega.
Ovo najskuplje mjesto na kojem sam ikad bila ostavilo je na mene dubok trag i u obliku lekcija koje mogu primijeniti u poslovnom životu:
U St Moritzu je sve suludo skupo. U hotelima s pet zvjezdica noćenja počinju od 2000 eura naviše, dnevna ski karta je 150 eura, a ručak u fancy skijališkim restoranima od 300 eura po osobi, bez alkoholnih pića. Nemoguće je ne zapitati se zašto toliki ljudi plaćaju tako visoke cijene izvan svake pameti. Svi znaju da jedan čaj ne vrijedi 24 franka, ma kako kvalitetan čaj ili luksuzan hotel bio. Gosti ga ne plaćaju toliko zato što on vrijedi 24 franka. Plaćaju zato što to mogu. I zato što žele biti ondje gdje cijena filtrira tko u taj milje pripada, a tko ne. Cijena komunicira više od samog proizvoda ili usluge — komunicira identitet, granice i razinu.
Ništa nije bilo slučajno – od načina na koji vas pozdrave do toga kako anticipiraju vaše potrebe prije nego što ih izgovorite. Izvrsnost je rezultat namjere, ne improvizacije.
Imam iskustvo boravka u luksuznim hotelima i ostalih luksuznih usluga u drugim destinacijama, a ono što me zauvijek privlači najvišoj razini usluge je lakoća postojanja I osjećaj da je u danom trenutku za vas sve, ali baš sve moguće.
I znate što? Unatoč suprotnim očekivanjima, u St Moritzu odnos osoblja prema vama ne ovisi o odjeći, satu ili torbi koju nosite. Ondje su jednako i konzistentno ljubazni prema svima. Jer – pogledajte točku broj 3.
Imala sam prilike promatrati ljude koji bi za jedan prosječan obiteljski ručak potrošili 5000 eura a da ne trepnu. Konkretno, mislim na jednu obitelj s njemačkog govornog područja sa šestero odrasle I tinejdžerske djece u dobi od 25 do 12 godina, koje sam srela u tri od četiri vrhunska restorana koja sam posjetila. Za aperitiv točili bi im šampanjac Krug, poslije nekoliko boca francuskih vina Château Pontet-Canet I Chevalier-Montrachet Grand Cru, jeli su najbolje bifteke, jastoge, kamenice I ribe u soli. I tako svaki put kad bih ih vidjela. Po mojoj slobodnoj procjeni, gledajući cijene s menija, svaki taj obrok platili su minimalno 5000 eura, a možda I koju tisućicu više.
Kako su izgledali? Potpuno prosječno, čak bih rekla i ispodprosječno. Na njima niste mogli vidjeti niti jednu istaknutu marku odjeće, nije bilo upadljivog nakita, nisu bili osobito utrenirani ni vitki, niti podvrgnuti estetskim korekcijama. Potpuno obični, prosječni ljudi. Ljudi koji zaista imaju generacijski kapital nemaju potrebu impresionirati bilo koga. Fokusirani su na odluke, ne na dojam.
Nije teško oduševiti jednom. Umijeće je isporučivati vrhunsku kvalitetu svaki put, bez iznimke. Povjerenje se gradi kroz ponavljanje, a to su u St Moritzu majstorski usavršili, na svakom koraku.
Obožavam luksuzne hotele I ako neki I nije u mom budžetu, ja ga “prisvojim” makar za popodnevni čaj. U St Moritzu moja je svakodnevna adresa bio hotel Kulm, najstariji hotel u tom mjestu, u kojem je sredinom 19. stoljeća I započeo zimski turizam, I to ne samo u St Moritzu nego u cijeloj alpskoj regiji. Ima pet zvjezdica I noćenja započinju od 2500 eura u najmanjoj sobi. Ondje sam prvi dan na baru naručila čaj od jasmina. Drugi dan mog dolaska smjestili su me za bolji stol, uz kamin, I odmah donijeli kartu s čajevima. A treći dan dobila sam najbolji mogući stol, uz velike prozore s pogledom na jezero, i pitanje želim li opet čaj od jasmina. Najbolje od svega je što svaki dan nisu bili isti konobari, a kako pamte tako suptilne detalje gostiju koji samo svrate, ostaje mi nepoznato. No lekcija je naučena: pravi luksuz je dosljednost.
Luksuz se često opisuje kao ekstravagancija – nešto pretjerano, nepotrebno i rezervirano za mali broj ljudi. Međutim, takvo shvaćanje više govori o društvenim okolnostima onoga tko govori nego o samoj prirodi luksuza. Ono što se u jednom vremenu ili društvu smatra luksuzom, u drugom vrlo lako postaje normalan standard života.
Kroz povijest se to jasno vidi. Stvari poput grijanja u svim prostorijama, privatne kupaonice, putovanja avionom ili pristupa internetu nekada su bile privilegijmalog broja ljudi. Danas su u mnogim dijelovima svijeta dio svakodnevice. Taj proces pokazuje da luksuz nije nužno ekstravagantno pretjerivanje, nego često samo rani oblik onoga što će kasnije postati općeprihvaćen standard.
Ja sam u St Moritzu zaključila da se, kad govorimo o lukzusu, ne radi o ekstravaganciji. Radi se o odluci tamošnjih gostiju da nikad i ni pod koju cijenu ne rade kompromise s najvišom razinom kvalitete, svega što ih okružuje. Osobina vrijedna divljenja i u poslovnom svijetu.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
