“Spremi za posebnu prigodu”: obiteljska tradicija koja košta više nego što mislimo
Izlazim iz trgovine cipelama u novim crnim lakiranim mokasinkama i gotovo hiperventiliram. Gledam svoja stopala dok dodiruju pločnik i polako prihvaćam činjenicu da više nema natrag. Nema povratka u trgovinu, jer cipele su službeno nošene. K tome sam ih namjerno obula bez čarapa, što znači da su sada moje. Zauvijek.
Smiješim se. Onim velikim, dječjim, gotovo hihotavim osmijehom, iako imam 45 godina. Jer danas, konačno, prkosim njima. Prkosim majci, baki i svim njihovim pravilima o stvarima koje se ne smiju odmah koristiti, nego se moraju čuvati za neku bolju, svečaniju, posebniju verziju života.
Tako počinje osobni esej Barbare, autorice koja u tekstu za Psychology Today opisuje obiteljsku tradiciju koju je naslijedila od majke i bake. Tradiciju “čuvanja za posebnu priliku”, koja je, kako sama kaže, zapravo često bila tradicija nikad-nošenja.
Naizgled je riječ o cipelama, ogrtačima, torbicama i nakitu. Zapravo je riječ o nečemu mnogo dubljem: o odnosu prema zasluživanju, uživanju, novcu, tijelu, starenju i životu koji se stalno odgađa.
“Iznutra čujem naredbe svoje majke i bake: Nikad ne nosi nove cipele iz trgovine. Spremi ih u kutiju, s papirom i onim papirom koji puni cipele iznutra. Sačuvaj ih za posebnu priliku.”
Barbara naglas odgovara tim drevnim zapovijedima koje joj kruže mislima: Ne, neću.
Kao dijete naučila je da te posebne prilike često dođu prekasno. Toliko kasno da je izrasla iz svojih posebnih novih cipela, koje nikad nisu ni obuvene. Zatim bi ih majka, gotovo ritualno, dala nekome drugome, zajedno s papirom, kutijom i netaknutim obećanjem da su bile namijenjene za nešto važno.
U glavi joj odzvanja majčin glas, kao da je upravo vidjela njezine nove crne lakirane mokasinke:
“Što to radiš? Sad nećeš imati ništa posebno za obući kad dođe vrijeme.”
Ali što ako vrijeme nikada ne dođe? Ili još preciznije, što ako je upravo ovo vrijeme?
Misli joj odmah odlaze prema baki, Nani Bei, i njezinim sličnim navikama čuvanja novih stvari. Takve zastarjele, krute i nerealne upute, piše Barbara, samo su joj dodatno učvrstile odluku da odjeću i cipele ne sprema za neko neodređeno “jednom”, nego da u njima uživa odmah.
Jedno joj je sjećanje posebno ostalo urezano.
Nakon bakine smrti, otac i ona ušli su u njezin stan kako bi spakirali odjeću i osobne stvari. Majka, potresena gubitkom, ostala je u krevetu. Kad su otvorili ladice, Barbara je zastala. Oči su joj se širom otvorile od zaprepaštenja.
Ondje su bile nikad korištene torbice, novčanici, šalovi i rukavice. Svi još uvijek umotani u originalni papir iz trgovina u kojima su kupljeni. Modni dodaci koje baka nikada nije iskoristila. Predmeti koji su čekali priliku koja nikada nije stigla.
“Takve slike i bljeskovi sjećanja zauvijek su utisnuti u moje pamćenje, pohranjeni kao upozorenje za moje vlastite odluke o tome trebam li nešto spremiti ili odmah uživati”, piše Barbara.
To je možda najtužniji dio ove priče. Ne neiskorištena torbica. Ne šal koji nikada nije izašao iz ladice. Nego životna filozofija u kojoj čovjek stalno štedi sebe za poslije.
Barbara se tijekom zimskih praznika vratila s fakulteta, a majka ju je zamolila da joj iz ormara donese ogrtač. Donijela joj je šareni, cvjetni, prošiveni ogrtač.
Majka je vrisnula:
“O ne, Barbara, to je moj Ogrtač za ne daj Bože.”
Barbara ju je zbunjeno pogledala.
“Ali tako je lijep, mama. Zašto ga ne bi nosila sada?”
Majka je, ponovno u šoku, odgovorila:
“Nosit ću ga samo ako budem morala u bolnicu. Vrati ga natrag.”
Po naredbi, Barbara je elegantni “Ogrtač za ne daj Bože” vratila u ormar i zamijenila ga majčinim svakodnevnim, dimnosivim, dugim pamučnim ogrtačem s pohabanim rubovima i potrganim patentnim zatvaračem.
I tu se otvara pitanje koje se provlači kroz cijelu kolumnu: koliko obitelji ima slična pravila? Koliko majki, baka i teta ima odjeću koja se smije nositi samo u slučaju bolesti, svadbe, krštenja, sprovoda ili nečega dovoljno velikog da opravda korištenje vlastite stvari?
A koliko nas je, bez da smo toga svjesni, ta pravila naslijedilo?
Kao i bakine ladice, i majčine ladice bile su pune nekorištenih stvari. Kožnih novčanika, privjesaka za ključeve, držača ruževa, tapiseriranih torbica za maramice. Mnoge je majka kupila u kineskoj četvrti u San Franciscu, mnoge joj je darovala upravo Barbara. A tu su bili i brojni sjajni predmeti koji nikada nisu dočekali svoje vrijeme.
“Mogu li dobiti jedan od metalnih oslikanih držača za ruž?”, pitala je majku.
“Naravno. Uzmi narančasti, taj ne koristim.”
Majčin nakit bio je pažljivo umotan u drugoj ladici. Zlato i dijamanti u svim oblicima. Prstenje, narukvice, naušnice, ogrlice, sve spremljeno u prošivenu vrećicu za nakit. Kako je majka starjela, njezina se zbirka obiteljskih dragocjenosti samo povećavala. Nasljeđivala ih je od svoje majke, svojih teta i drugih žena iz obitelji.
Barbara je voljela probavati majčine dijamante, posebno prsten od tri karata koji je 1916. godine bio zaručnički prsten njezine bake. Majčina ruka lebdjela bi iznad njezine dok bi je podsjećala da veličanstveni prsten nije njezin.
“Sad ga skini.”
A onda joj je, na njezino iznenađenje, u oporuci ostavila sav nakit. Isti onaj nakit u kojem joj tijekom redovitih posjeta nije dopuštala uživati.
To je još jedna tiha nelogičnost ove obiteljske tradicije: dragocjenosti se čuvaju za nasljedstvo, ali ne i za život.
Postojali su, doduše, komadi u kojima je majka ipak uživala. Ali samo na posebnim događajima, poput vjenčanja i bar micvi. Tada bi zamolila supruga da datume tih prigoda zapiše na poseban papir.
Barbara danas ima dijamante i očev popis s posljednjim unosom iz 1993. godine.
Najvažniji komad nakita majka je nosila 17 puta u 30 godina.
Sedamnaest puta.
Jedan jedini komad nakita, kupljen vjerojatno kao životna uspomena, izašao je iz kutije manje od jednom svake dvije godine. Ostatak vremena proveo je u tami ladice, čekajući priliku koja je bila dovoljno “posebna” da ga zasluži.
A možda je upravo u tome problem. Možda smo mnogi odrasli u uvjerenju da svakodnevni život nije dovoljno vrijedan lijepih stvari. Da posebna haljina, dobar parfem, novi tanjuri, fini ručnici, kvalitetan kaput ili zlatni gumbi pripadaju nekoj svečanijoj verziji nas samih.
Onoj koja će se pojaviti kad smršavimo, kad zaradimo više, kad se preselimo, kad završimo projekt, kad djeca odrastu, kad dođe Božić, kad nas netko pozove, kad život konačno postane dovoljno uredan.
Ali život rijetko postane dovoljno uredan. On se uglavnom događa između tih posebnih prigoda.
Ova priča nije poziv na impulzivnu kupnju niti na trošenje bez mjere. Mojnovac.hr ne govori o novcu kao o sredstvu za bijeg, nego kao o alatu za zdraviji, svjesniji i slobodniji život.
Ali postoji razlika između odgovornog raspolaganja novcem i emocionalnog zamrzavanja vlastitog života.
Neke stvari čuvamo jer su vrijedne. Neke jer su uspomena. Neke jer ih želimo sačuvati za druge. Ali neke čuvamo zato što duboko u sebi mislimo da još nismo dovoljno vrijedni da ih koristimo.
Tu se novac više ne nalazi samo u novčaniku. On ulazi u tijelo, u ormar, u ladice, u obiteljske rečenice, u sram i zabrane. U ono “nemoj sada”, “šteta je”, “nije za svaki dan”, “spremi za bolje”.
A možda bi zdraviji odnos s novcem ponekad mogao početi baš ovako jednostavno: obući ono što već imamo. Koristiti ono što već posjedujemo. Ne čekati da život izda službenu potvrdu da je trenutak dovoljno svečan.
“Moja nova filozofija za ostatak života odražava konačni poraz naše beskorisne obiteljske tradicije čuvanja za posebne prigode”, piše Barbara.
Novokupljene cipele odmah nosi iz trgovine. Kutiju baca. Donira ono što ne hrani njezin duh, bez obzira na to koliko dugo ili kratko posjeduje neku stvar. Kad nešto naruči poštom i shvati da joj odgovara, odmah skida etikete s cijenama. Tako su haljina, hlače ili košulja spremne za nošenje. Ponekad još istog dana.
U nekim komadima naslijeđenog nakita uživa, a druge s veseljem poklanja. Posebno joj je lijepo vidjeti voljenu osobu kako nosi obiteljsku uspomenu dok je ona još živa. Ne jednog dana. Ne nakon oporuke. Ne u tišini ladice. Nego sada.
Ponekad joj ljudi kažu da izgleda previše dotjerano kad na tržnicu ode u plavom kratkom vunenom sakou sa zlatnim gumbima. Ali ona ima jasan odgovor:
“Ako to ne obučem danas, kad želim, kad ću onda?”
Sad, tiho šapće naglas.
I možda je to najvažnija financijska lekcija u cijeloj priči. Nije svaka štednja mudrost. Ponekad je samo strah prerušen u vrlinu.
A posebna prilika? Možda je to dan u kojem smo još ovdje, dovoljno živi da obujemo cipele, stavimo prsten, otvorimo ladicu i napokon prestanemo čekati dopuštenje za vlastiti život.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
