MSCI World ETF godinama je bio “default” izbor za privatne ulagače koji žele globalnu izloženost bez previše odluka. Jednom kupnjom dobiva se široko raspršen portfelj velikih i srednjih kompanija iz razvijenih zemalja, uz niske troškove i jednostavnu logiku: umjesto pogađanja pojedinačnih dionica, prati se tržište u cjelini.
Upravo zato MSCI World služi kao dobar primjer u ovoj temi. Iako zvuči “globalno”, struktura indeksa ima vrlo konkretnu posljedicu za ulagače iz eurozone: velik dio njegove težine dolazi iz SAD-a, pa se prinos u eurima ne određuje samo kretanjem dionica, nego i tečajem dolara prema euru. Kad dolar slabi, europski investitor može vidjeti slabiji rezultat čak i u godini u kojoj američke burze rastu. Zbog toga je MSCI World idealan “case study” za valutni rizik, jer pokazuje kako ga možete imati i onda kada mislite da ste odabrali najširu moguću diverzifikaciju.
Investitor iz eurozone najčešće razmišlja u eurima. Plaća u eurima, štedi u eurima i uspoređuje rezultate portfelja u eurima. Međutim, velik dio globalnog dioničkog tržišta i dalje ima američku osovinu. Kada dolar slabi prema euru, vrijednost američkih ulaganja prevedena u eure pada, čak i ako se cijene dionica nisu pomaknule.
Jednostavan primjer to pokazuje vrlo jasno.
Uložiš 10.000 eura u američki dionički fond u trenutku kada je tečaj 1 euro za 1 dolar. To znači da zapravo posjeduješ imovinu vrijednu 10.000 dolara. Ako se euro u međuvremenu ojača, pa 1 euro vrijedi 1,10 dolara, tvojih 10.000 dolara sada vrijedi oko 9.091 euro. Dionice se nisu micale, ali tvoj rezultat u eurima je oko minus 9 posto.
U suprotnom smjeru događa se obrnuto. Ako euro oslabi, isti dolar-portfelj vrijedi više u eurima. Zato se valuta često ponaša kao skriveni pojačivač, nekad na tvoju korist, nekad protiv tebe.
Važno je zadržati perspektivu. Devizna tržišta se u pravilu kreću manje dramatično od burze. Godišnje oscilacije valuta često su u rasponu od 5 do 10 posto. Dionička tržišta, s druge strane, bez problema naprave 20, 30 posto ili više u jednoj godini, i u dobrom i u lošem smjeru.
Zato se dugoročno tržišni rizik najčešće pokaže dominantnim. No valuta zna biti psihološki “glasnija” jer se pojavi u trenutku kada investitor očekuje nagradu za strpljenje, a dobije razočaranje. Burza raste, a prinos u eurima izgleda prosječno ili slabo. To je upravo situacija zbog koje se 2025. za mnoge pretvorila u poziv na buđenje.
Jedna od čestih zabluda je da je ETF manje rizičan ako je denominiran u eurima. U praksi, valuta u nazivu fonda često je samo valuta obračuna i trgovanja, a ne stvarna valuta rizika.
Stvarna izloženost dolazi iz valute u kojoj kompanije posluju, zarađuju i kotiraju. Ako globalni ETF ima velik američki udio, investitor u eurozoni je prirodno izložen dolaru bez obzira na to kupuje li verziju ETF-a s oznakom EUR ili USD.
Drugim riječima, “EUR” u nazivu ne znači da si izbjegao valutni rizik. Samo znači da se cijena fonda prikazuje u eurima.
Valutna priča nije crno-bijela. Velike multinacionalne kompanije često imaju prihode raspoređene globalno i posluju u više valuta. Mnoge od njih koriste interne zaštite, ugovore i prirodne hedging mehanizme kako bi ublažile oscilacije tečajeva.
To može smanjiti dio rizika na razini poslovanja kompanije. No investitor i dalje ostaje izložen tečaju u trenutku kada preračunava vrijednost portfelja u svoju domaću valutu. Tečaj je i dalje faktor koji ulazi u završni rezultat.
Ako investitor želi eliminirati utjecaj tečaja, postoji rješenje: valutno hedgirani ETF-ovi. Oni koriste terminske ugovore kako bi neutralizirali promjene USD/EUR, pa prinos u eurima bliže prati prinos tržišta dionica.
Na papiru zvuči idealno. U praksi, taj mir ima cijenu.
Prvo, hedgirani ETF-ovi često imaju više tekuće naknade i dodatne transakcijske troškove. Drugo, i važnije, dolazi kamatni diferencijal. Kada se hedgira valuta s višom kamatnom stopom, poput dolara u razdoblju viših američkih stopa, prema valuti s nižom stopom poput eura, investitor praktično plaća razliku kao premiju osiguranja.
To je razlog zašto su povijesno, kroz dulja razdoblja, hedgirane verzije globalnih ETF-ova nerijetko ostvarivale niže prinose od nehedgiranih. U nekim godinama hedging pomaže, ali dugoročno može postati stalna kočnica.
Za dionički dio portfelja, pogotovo ako je cilj dugoročna izgradnja kapitala, često ima smisla prihvatiti valutne fluktuacije kao sastavni dio globalnog ulaganja. Tečajevi se kroz deset do petnaest godina imaju tendenciju izravnavanja, a sama diversifikacija globalnog ETF-a dodatno ublažava udare.
Drugim riječima, kod dionica se “nehedgirano” često pokazuje kao racionalna default opcija, pogotovo ako investitor ima disciplinu i ne mjeri rezultat svaka tri mjeseca.
Kod obveznica je priča drugačija. Obveznički prinosi su prirodno niži, pa valutne oscilacije mogu vrlo brzo “pojesti” cijeli očekivani prinos ili ga pretvoriti u minus. Zato se za konzervativniji dio portfelja često preporučuje:
To je i logično. Dionice podnose volatilnost, obveznice bi trebale čuvati stabilnost.
Snažan euro može privremeno smanjiti prinose stranih dionica, ali to nije sustavni nedostatak globalnih ETF-ova. Najčešća greška je tražiti “sigurnost” kroz valutni hedging bez razumijevanja troškova koji dolaze s njim. Zaštita koja izgleda kao mir, u praksi se često pokaže kao dugoročna prepreka prinosima.
MSCI World može biti odlična baza dugoročnog portfelja, ali nije automatski sveobuhvatno rješenje. Tko ulaže ozbiljnije iznose ili želi veću kontrolu nad rizicima, mora razumjeti kako se tržišni i valutni rizik međusobno prepliću, te kako se taj odnos mijenja ovisno o tome ulaže li u dionice ili obveznice.
U investiranju je smirenost često najveća prednost. A smirenost dolazi iz razumijevanja. Kada znaš da se prinos ne formira samo na burzi nego i na tečaju, lakše je preživjeti godinu slabijeg dolara, ostati u strategiji i ne donositi odluke koje dugoročno koštaju najviše.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
