Koliko novca trošimo zato što nešto stvarno želimo, a koliko zato što želimo ostaviti dojam?
Odjeća, automobil, sat, mobitel, kvart u kojem živimo ili restoran u kojem ručamo drugima često služe kao brzi znakovi uspjeha. Problem je što ti znakovi ne govore gotovo ništa o stvarnoj financijskoj situaciji.
Netko može voziti novi automobil, nositi skupu odjeću i često putovati, a istodobno otplaćivati nekoliko kredita i nemati gotovo nikakvu ušteđevinu. Druga osoba može živjeti puno skromnije, bez dugova, redovito ulagati i imati ozbiljnu financijsku pričuvu.
Izvana će bogatije često izgledati prva osoba.
Vidimo stan, ali ne znamo koliki je kredit. Vidimo putovanje, ali ne znamo što je nakon njega ostalo na računu. Vidimo automobil, ali ne znamo koliko još rata treba platiti.
Zato visoki prihodi i skup životni stil nisu isto što i financijska sigurnost.
Osoba koja zarađuje 2.000 eura i redovito odvaja dio prihoda može dugoročno biti u boljoj poziciji od nekoga tko zarađuje 5.000 eura i potroši sve.
Posebno je opasno kada s rastom prihoda automatski rastu i očekivanja: skuplji automobil, bolji hotel, češći restorani, skuplja odjeća. Plaća raste, ali novca na kraju mjeseca i dalje nema.
Kvalitetna odjeća može biti važna nekome tko svakodnevno radi s klijentima. Pouzdan automobil može biti opravdan trošak osobi koja puno putuje. Dobra oprema može ubrzati posao i povećati prihod.
Problem nastaje kada svaku želju pokušavamo proglasiti investicijom.
Skuplja torba nije automatski investicija zato što može zadržati vrijednost, baš kao što najskuplji automobil nije poslovni alat samo zato što ga vozimo na sastanke.
Jedno pitanje tu može dosta pomoći: bih li ovo kupio da nitko drugi nikada neće znati da ga imam?
Ako je odgovor ne, možda ne kupujemo predmet nego dojam.
Danas se ne kupuje samo putovanje, restoran ili automobil. Kupuje se i fotografija, reakcija publike i osjećaj pripadnosti određenom životnom stilu.
Zbog toga se vrlo lako počinjemo uspoređivati s ljudima čije prihode, dugove i ušteđevinu uopće ne poznajemo.
Na društvenim mrežama vidi se potrošnja. Ne vidi se pričuva za šest mjeseci života, otplaćen kredit ili redovita uplata u investicijski fond.
A upravo se tamo često nalazi stvarna financijska sigurnost.
Novac nije tu samo da ga čuvamo. Ako si netko može priuštiti dobru torbu, putovanje ili automobil i to mu donosi zadovoljstvo, nema razloga osjećati krivnju.
Ključna razlika je između dvije rečenice:
„Želim ovo i mogu si to priuštiti.”
i
„Trebam ovo kako bi drugi mislili da mi dobro ide.”
Prva je potrošnja.
Druga lako postaje vrlo skup način života.
Na kraju, možda najbolji pokazatelj financijskog uspjeha nije ono što drugi mogu vidjeti, nego ono što novac omogućuje nama: da promijenimo posao, odbijemo lošeg klijenta, prebrodimo nekoliko mjeseci bez prihoda ili donesemo odluku bez straha od sljedećeg računa.
Izgledati bogato i biti financijski slobodan nisu ista stvar.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
