Sedam muškaraca, jedna žena i pitanja koja uporno postavljamo krivoj osobi
U zadnjih nekoliko dana ne mogu prestati razmišljati o slučaju Cornell Seven. Što više čitam, to sam istodobno ljuća i potresenija. Ne samo zbog onoga što jedna dvadesetogodišnja žena tvrdi da joj se dogodilo, nego zbog svega oko nje. Zbog grupnog razgovora u kojem su deseci muškaraca mogli vidjeti barem dio onoga što se događa, a koliko zasad znamo, nitko nije rekao: dosta, ovo nije u redu, zovimo pomoć. Upravo taj dio mi ne izlazi iz glave. Cijeli život slušamo “not all men”, i naravno da nisu svi muškarci nasilnici, ali svaki put kada se dogodi nešto ovakvo, ponovno se otvori puno neugodnije pitanje: koliko je muškaraca potrebno da jedan prijeđe granicu, a ostali samo gledaju, šute, smiju se ili odluče da to nije njihov problem? Jer problem nikada nisu samo oni koji nešto naprave. Problem su i ljudi koji vide dovoljno da bi trebali reagirati, a ne reagiraju. I upravo zato me ovaj slučaj potresa dvaput: jednom zbog onoga što se navodno dogodilo toj mladoj ženi, a drugi put zbog onoga što nam reakcije oko nje govore o svima nama.
Bivša studentica Cornella, u sudskim dokumentima navedena kao Jane Doe, u rujnu je podnijela građansku tužbu protiv sedmorice tadašnjih članova bratstva, Cornella i još nekoliko strana. Tvrdi da je u listopadu 2024., kada je imala dvadeset godina, u kuću bratstva došla već pijana, da su je ondje nagovarali da uzme ketamin te da je poslije, dok je bila teško intoksicirana, seksualno napadnuta. U tužbi se navodi i grupni razgovor članova bratstva iz te noći. Cornell je proveo interni postupak, ugasio ogranak bratstva i izrekao disciplinske mjere, dok kaznene optužnice tada nisu podignute. Slučaj je sada ponovno otvoren i trebao bi biti iznesen pred veliku porotu. Priča je dodatno složena time što je u ranijoj izjavi policiji početni seksualni kontakt s dvojicom članova opisala kao dobrovoljan, dok današnja tužba opisuje znatno drukčiji tijek noći. To su razlike koje moraju razjasniti istraga i sud, ne komentari na internetu.
Ja ne znam što se te noći dogodilo. Ne znate ni vi. Ali jedno drugo suđenje već traje, i njegov scenarij poznajemo gotovo napamet: suđenje ženi.
Čim se pojavi priča o seksualnom nasilju, kreće rekonstrukcija ženinog ponašanja. Koliko je popila? Zašto je uzela drogu? Zašto je uopće otišla tamo? Zašto nije otišla ranije? Zašto nije odmah prijavila? Zašto se poslije nekome javila? Ta pitanja nisu zabranjena. Istražitelji ih moraju postaviti, obrana ih ima pravo postaviti, a ozbiljna optužba mora izdržati ozbiljnu provjeru. Ali utvrđivati činjenice je jedno, dok je tražiti trenutak u kojem je žena mogla biti pametnija, trijeznija ili opreznija, kao da njezina loša odluka nekome drugome smanjuje njegovu odgovornost, sasvim je drugo. Uzmite samo tvrdnje vezane za ketamin. Prema njezinim navodima, u kuću je došla već intoksicirana i tamo su je nagovarali da uzme još nešto. Pa ipak nam „zašto je ona to uzela?“ nekako lakše padne na pamet nego „zašto već pijanoj osobi nuditi ketamin?“.
Predlažem da napravimo mali misaoni eksperiment. U dva ujutro na vratima vam stoji muškarac koji je očito jako pijan ili drogiran. Tetura, govori nerazgovijetno, ne zna sasvim gdje je. Posjest ćete ga, dati mu vode, nazvati nekoga, pustiti ga da prespava ili pozvati pomoć. Možda je cijelu večer donosio katastrofalne odluke, ali teško da bi ga normalna osoba pogledala i pomislila: evo prilike. Vidjeli bismo ranjivu osobu. Zašto se onda kod mlade žene ista ranjivost tako brzo pretvori u optužnicu protiv nje same? Slažem se, osobna odgovornost postoji. Svi znamo da alkohol i droge nose rizik, ali nečija loša odluka nije dozvola drugome da prijeđe granicu, iskoristi ranjivost ili joj oduzme pravo na pristanak.
Tu dolazimo i do riječi koju u ovakvim raspravama redovito zatrpamo svime ostalim: pristanak. Čak i ako je žena pristala na početni seksualni kontakt s jednom ili više osoba, to nije trajna dozvola za sve što slijedi. Pristanak na jednu osobu, jedan čin ili jedan trenutak nije pristanak za ostatak noći, a teško stanje intoksikacije otvara pitanje je li osoba uopće bila sposobna razumjeti što se događa i slobodno pristati. Upravo zato je ideja o „savršenoj žrtvi“ vrlo opasna. U glavi smo nacrtali ženu kojoj smo spremni vjerovati: ne pije previše, ne drogira se, ne ide na „takva mjesta“, jasno kaže ne, odmah ode, odmah prijavi, svega se savršeno sjeća i poslije nikada više ne razgovara s osobom koju optužuje. Uz sve to još mora pogoditi i savršenu količinu emocija – ako plače, histerična je, ako govori mirno, hladna je, ako je ljuta, osvetoljubiva je, ako nastavi živjeti, očito nije bilo tako strašno. No kad uključimo zdrav razum znamo da stvarni ljudi nisu tako uredni. Trauma i alkohol su posebno neuredni, a sjećanje nije nadzorna kamera. Ništa od toga ne znači da svakoj optužbi treba automatski vjerovati. Znači samo da žena ne mora položiti ispit besprijekornog ponašanja da bi njezina tvrdnja zaslužila ozbiljnu istragu.
Nama na Balkanu ova pitanja ne treba prevoditi. Što je radila kod njega? Zašto mu se vraćala? Zašto je čekala? Što je imala na sebi? Koliko je popila? Kada je Milena Radulović javno optužila Miroslava Aleksića za silovanje, javni prostor vrlo brzo ispunila su upravo takva pitanja. Nakon toga pojavile su se inicijative poput #NisamTražila i #NisamPrijavila, kroz koje su tisuće žena objašnjavale zašto nasilje nisu prijavile: strah, sram, nepovjerenje u institucije, očekivanje osude i uvjerenje da se ionako ništa neće promijeniti. I tu dolazimo do pitanja koje u ovakvim slučajevima gotovo nestane: gdje su svi ostali? Seksualno nasilje ne događa se uvijek u vakuumu. Oko njega često postoje prijatelji, ljudi na zabavi, oni koji vide da netko jedva stoji, čuju komentar, pročitaju poruku ili jednostavno osjete da nešto nije u redu. Upravo zato me u ovom slučaju toliko potresa činjenica da je toliko muškaraca sudjelovalo u grupnom razgovoru, a koliko zasad znamo, nitko nije povukao ručnu i rekao: stanite, ovdje nešto ozbiljno ne štima. Toliko smo navikli analizirati što je ona mogla napraviti drugačije da puno rjeđe postavljamo jednako važno pitanje: što su mogli napraviti ljudi oko nje kada su vidjeli da je ranjiva?
Najneugodniji dio cijele priče jest što okrivljavanje žena nije isključivo muški sport. Otvorite komentare ispod bilo koje ovakve priče i vrlo brzo ćete pronaći žene koje točno znaju gdje druga žena nije trebala biti, koliko nije trebala popiti i s kim nije trebala otići. Ne zato što su žene prirodno okrutnije prema ženama, nego zato što smo odrasle uz ista pravila i iste strahove. Problem nastaje kada savjet za sigurnost postane presuda: ja sam pazila, ona nije. Ta je misao psihološki vrlo udobna. Ako se njoj nešto dogodilo zato što je pogriješila, meni se neće dogoditi jer ja tu pogrešku neću napraviti. Samo što život s nama nije potpisao takav ugovor. I dalje možemo donositi pametne odluke i svejedno biti povrijeđene. Možemo napraviti glupu odluku i svejedno imati pravo očekivati da je netko neće iskoristiti protiv nas.
Sada dolazimo do možda najveće rupe u cijelom razgovoru. Djevojčice učimo samozaštiti gotovo čim postanu dovoljno velike da same izađu iz kuće. Ne idi sama, ne ostavljaj piće bez nadzora, pošalji lokaciju prijateljici, javi se kad stigneš, pazi koliko piješ. Većina žena taj popis može nastaviti bez razmišljanja jer ga je naučila gotovo poput prometnih pravila. I mnogo toga jesu dobri savjeti. Ali koliko ozbiljno razgovaramo s dječacima o njihovoj strani iste priče? Ne samo banalno „nemoj silovati“, nego puno ranije i puno konkretnije. Ako te odbije, poštuj to. Ne nagovaraj dok ne popusti. Ako jedva stoji ili govori, nije trenutak da vidiš dokle možeš ići, nego da joj pomogneš. Ako se predomisli, staješ. Ako vidiš da tvoj prijatelj prelazi granicu, nije dovoljno da ti budeš „dobar dečko“ dok gledaš u drugu stranu. Reagiraj. Poštovanje ne počinje u spavaćoj sobi ni s osamnaest godina. Počinje puno ranije, u tome kako dječak govori o djevojčici koja ga je odbila, uči li da je upornost romantična i nakon jasnog ne, kakve šale odrasli oko njega toleriraju i smatra li „osvajanje“ djevojaka dokazom muškosti. Djevojci kažemo: pazi kome vjeruješ. Dječaku bismo jednako ozbiljno trebali reći: budi netko kome se može vjerovati. Djevojci kažemo: nemoj se toliko napiti. Dječaku trebamo reći: ako se ona toliko napila, pobrini se da sigurno stigne kući. Njezina ranjivost nije tvoja prilika.
To nije odgoj protiv muškaraca. To je odgoj muškaraca kojima poštovanje prema drugoj osobi ne prestaje onog trenutka kada od nje ne dobiju ono što žele. Predugo smo djevojčice učili kako da ne postanu žrtve: kako se vratiti kući, gdje ne ići, kome ne vjerovati, kako prepoznati opasnost. I te razgovore treba nastaviti voditi. Ali vrijeme je da jednako ozbiljno počnemo odgajati i drugu polovicu prostorije. Ne samo djevojčice koje znaju paziti na sebe, nego dječake uz koje djevojčice ne moraju stalno paziti. Sljedeći put kada čujemo da je žena seksualno napadnuta i prva rečenica koja nam dođe bude „ali zašto je ona…?“, vrijedi zastati prije nego što je dovršimo. Ne zato što to pitanje nikada nije legitimno, nego zato što prečesto zaboravimo postaviti ona druga: što su napravili ljudi oko nje, tko je vidio da nešto nije u redu i zašto nitko nije stao?
I možda najjednostavnije pitanje od svih: A zašto je on?
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
