Nikad nisam imao dobar mozak za administraciju. U petom osnovne sam na polugodištu imao 2 iz hrvatskog jezika. (Matematika mi je išla bolje.) Na faksu, da nije bilo kaštelanske kolegice Jelene ne bih ni prijavio ispite. Iako sam ih kidao. I volio. Ali prijave za ispite, formulari… Onu dosadnu formu pravnog teksta sam mrzio. Točnije, moj mozak ju je odbacivao. Zaledio bi se i tražio bijeg. (Bogu hvala distrakcija koliko hoćeš.)
S druge strane, znao sam da ne mogu funkcionirati kao odrasla osoba ako mislim izbjegavati formulare cijeli život.
Kad god sam bio prisiljen baviti se birokracijom, to bi izgledalo ovako nekako: uzeo bih komad papira s hrpom nepreglednih redaka, podcrtao dio po dio i svaki put završio na istim pitanjima.
Što – pobogu – ova rečenica stvarno znači za mene? Kako prepjevati ovo da i ja i moja baka Anđa (pozdrav mome Dicmu!) razumijemo svoja prava i obaveze?
Problem nije u mom administrativnofobnom mozgu. Problem je u sustavu prema kojem je u redu tražiti ljude da potpišu nešto što ne razumiju. To nije samo loša praksa. To je kršenje temeljnog ljudskog prava – da razumijemo odluke koje donosimo, njihove posljedice i benefite (koje nekad ni ne znamo da imamo).
Na primjer, prekjučer mi je kolegica rekla da ako HŽ-ov vlak kasni, imaš pravo na povrat do 50 posto cijene karte. Većina nas ne zna jer su informacije o tome zakopane u nekim općim uvjetima HŽ-a i prikrivene birokracijskim lingom. Ovo je samo primjer kako (namjerno?) nejasna komunikacija može dovesti do toga da doslovno gubimo novac.
Ponekad je cijena nerazumljivog jezika puno veća. Prošle godine u SAD-u, žena je preminula nakon alergijske reakcije u Disney Worldu. Suprug je htio tužiti kompaniju, ali nije mogao – jer je prije četiri godine prihvatio uvjete korištenja za Disney+ streaming. U uvjetima se skrivala klauzula koja je pokrivala čak i posjete zabavnim parkovima.
To me podsjeća na onu Churchillovu – duljina dokumenta najbolje ga štiti od rizika da bude pročitan.
Jer želim razbiti mit – “važne” stvari ne moraju biti napisane “važnim” jezikom i kilometarskim rečenicama.
Tekstovi bi trebali povezivati ljude s njihovim pravima, ne odvajati ih od njih. Dok sam se mučio s prijavljivanjem ispita prije previše godina, nisam ni znao da ću u toj muci pronaći svoj poziv.
Danas imam startup u kojem se bavimo pojednostavljivanjem kompleksnih tekstova. I to ne spominjem radi samopromocije nego jer sam naučio ovo – svaki tekst se može humanije napisati. Svaki tekst može poštivati pažnju i kontekst čitatelja. Od internih pravilnika korporacija do ugovora za zaposlenike.
Sljedeći put kad vam netko kaže “Samo potpišite ovdje”, savjetujem da malo zastanete. Pitajte. Tražite pojašnjenje.
Naš mozak je programiran da štedi energiju, a dekodiranje kompleksnog teksta traži OGROMAN mentalni napor. I zato nam je svima instinkt potpisati i izbjeći tu muku.
Ali evo što možete učiniti: prvo si priznajte da ne razumijete. Niste glupi ako ne razumijete pravni žargon. Označite nejasne dijelove i zapišite pitanja. I ne bojte se “biti dosadni” – bolje dosadan nego prevaren. Ako vam kažu “to je standardno“, slobodno recite “razumijem, ali svejedno bih voljela/volio znati što točno potpisujem“.
I najvažnije – dajte si vremena. Naš mozak treba vrijeme da procesuira složene informacije. Potpuno je u redu reći “trebam dan-dva da ovo proučim“. Ozbiljne institucije će to poštovati.
Da je borba za razumljiv jezik uzaludna – jer, eto, tako to ide, sustav je sustav. Ali zašto?
Možda objašnjenje piše negdje u općim uvjetima koje nisam razumio.
Foto: Unsplash
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
Prijavite se na newsletter i odmah vam u inbox dolazi naš
Besplatan vodič 4 koraka kako promijeniti svoju financijsku situaciju
Nakon toga redovno, jednom tjedno stižu Vam i novosti i korisni savjeti kako bolje upravljati novcem.
