Zdrav odnos
s novcem

Rast cijena u maloprodaji: Doktor ekonomije objašnjava koji je zaista najbolji odgovor na to

Rast cijena u maloprodaji: Doktor ekonomije objašnjava koji je zaista najbolji odgovor na to

Protekle 4 godine svjedoci smo ogromnog rasta cijena, što je najviše izraženo u maloprodaji robe široke potrošnje (pogotovo na hrani), u restoranskoj i uslužnoj djelatnosti te u porastu cijena nekretnina (kako kupovine, tako i najma). Ako uzmemo službene podatke državnog zavoda za statistiku, onda ispada da je u 4 godine (2021-2024) kumulativna stopa inflacije iznosila službeno 26,5%. Ako se pak sjetimo koliko smo u kunama plaćali pojedine namirnice u 2019. ili 2020. godini, koliko nas je tada koštala kava ili ručak u restoranu, te koliko je koštao najam ili cijena kvadrata stana – tada u praksi slika izgleda znatno drukčije. Većina navedenih svari je poskupila dvostruko ili čak više od toga.

Kao doktor ekonomije shvaćam da su službeni podaci dobiveni na temelju određene vjerojatno smislene metodologije, ali kao potrošač koji je izložen svim ovim troškovima – jasno mogu vidjeti da je inflatorni udar koji osjetim na svojoj koži značajno veći u stvarnosti na većini spomenutih područja.

Foto: Unsplash

Reakcija na ponovni porast cijena – bojkot

I stoga nije ni čudo da kad je početkom siječnja u javnost dospjela informacija da možemo očekivati ponovni rast cijena robe široke potrošnje, da je to probudilo gnjev ljudi – čiji se strpljenje i budžeti nalaze pred iscrpljivanjem. Pa se kao odgovor na to stanje pokrenula inicijativa o bojkotiranju trgovačkih lanaca, s argumentacijom da je ista roba jeftinija u nekim drugim zemljama te da stoga nema razloga za daljnje poskupljenje.

Na to su ljudi reagirali vrlo solidarno i 24.1 su uvelike bojkotirali trgovce na jedan dan, a najave su da će se ova praksa i dalje nastaviti. Vladini dužnosnici su čak javno podržali bojkot, shvaćajući da je pametnije podržati građane i da im je bolje da gnjev bude usmjeren prema trgovcima nego prema Vladi i državi.

Trgovci pak iznose podatke da im dobit iznosi svega 3-4 % u prosjeku te da nisu oni razlog te inflacije. Dobavljači poput onih što proizvode čokoladu i kavu navode da su im cijene sirovina toliko skočile da čak i s poskupljenjima manje zarađuju nego prije. A građani iznose primjere jeftinijih cijena za iste proizvode u drugim zemljama kao krunski dokaz da to sve skupa nije istina. Pa gdje je onda prava istina i koliko smo zaista skupi u odnosu na druge zemlje?

Osobno sam radio na rukovodećim pozicijama u industriji robe široke potrošnje 20-ak godina, a posljednje 3 godine sam u Hrvatskoj uspješno lansirao dvije aplikacije za popuste i akcije na robi široke potrošnje. Pa stoga mislim da imam prilično praktičnog iskustva i znanja da mogu adekvatno komentirati ovu materiju.

Proizvodi poskupjeli za 30-40 posto u samo mjesec dana

Za početak bih rekao da je gnjev potrošača vrlo razumljiv i opravdan. Pa i osobno sam više puta bio u nevjerici kad bih vidio cijene nekih proizvoda voća ili povrća ili kad bih ustanovio da su neki proizvodi poskupjeli za 30-40% u samo mjesec dana.

Također bih napomenuo da za razumijevanje maloprodaje treba prije svega istaknuti da je riječ o izuzetno kompleksnoj i operativno zahtjevno djelatnosti. Jedan prosječni hipermarket ima u asortimanu preko 30.000 artikala, a u maloprodaji radi preko 200.000 ljudi (što je gotovo kao u cijelom javnom sektoru RH) – od čega je velik broj trgovaca-prodavača s plaćama koje nisu značajno iznad one minimalne.

I zaista iznosi neto dobiti hrvatskih trgovaca su između 1 posto i 6 posto već dugi niz godina što pokazuje da se sigurno oni ne obogaćuju prekomjerno na hrvatskim građanima. Pa kako je onda moguće onda da se na pojedinim proizvodima mogu naći tolike razlike u cijenama kod primjerice slovenskih u odnosu na hrvatske trgovce?

Kako uopće trgovci određuju cijene i zašto je moguće da su one često vrlo slične na istim proizvodima?

Proizvođači pojedinih proizvoda tj. dobavljači maloprodajnih tvrtki su ti koji određuju cijene svojih proizvoda te ih potom po nekim sličnim cijenama (koje se razlikuju samo za iznos komercijalnih uvjeta, ali cijena na cjeniku je ista) – prodaju prema trgovcima. Trgovci imaju propisane iznose bruto marži po pojedinim kategorijama te tako formiraju cijene na način da ostvare te marže te da su konkurentni na tržištu.

Zato je logično da su redovne cijene proizvoda zapravo dosta slične – osim kod diskontnih lanaca koji ih znaju ponekad držati nešto niže cijelo vrijeme (zbog toga što im to nešto niži operativni troškovi dozvoljavaju) i to ukoliko procjene da će tako privući dodatne kupce.

U akcijama se pak ostvaruje znatno niža cijena proizvoda koja može ići i do – 50 posto od redovne cijene i na taj način se privlače kupci da dođu u tjednu kupovinu baš kod tog trgovca. Te akcije financiraju najčešće proizvođači nekoliko puta godišnje. I to ne znači da oni mogu stalno ponuditi takvu cijenu, već da imaju budžet da par puta godišnje isfinanciraju akcije kod svih trgovaca da bi pospješili obrtaj i prodaju proizvoda te im tako pomogli da privuku kupce.

Suprotno sumnjama nekih potrošača, u akcije se ne ide zbog toga što nešto nije u redu s tim proizvodima već jednostavno zato što trgovci zahtijevaju od proizvođača da imaju neku dinamiku akcijskih aktivnosti – da bi time povećali razinu prodaje. Tako se u brojnim kategorijama proizvoda primjerice proda više od 50 posto godišnjeg volumena prodaje putem akcijskih prodaja, bez obzira što te akcije traju svega par tjedana godišnje. Iz razloga što se tijekom akcije prodaje i po 5, 10 ili 20 puta više robe dnevno nego tijekom redovne prodaje. T

ako da je za potrošače koji želi dobro proći racionalan izbor da što više kupuju na akcijama, za trgovce koji žele privući te kupce također je to poželjno jer će tako privući više kupaca u svoje trgovine, a proizvođači u načelu ne vole prodavati previše na akcijama jer im tako pada profitabilnost prodane robe i mogu potencijalno ući i u gubitke pri ukupnom poslovanju. I tako to funkcionira manje-više na svim tržištima.

Krije li se rješenje u kupovini izvan granica RH?

Gledajući medije i društvene mreže u zadnjih par tjedana sam uočio otvoreni poziv hrvatskim građanima da kupuju robu široke potrošnje u Sloveniji, BiH, Mađarskoj i praktički gotovo svugdje osim u Hrvatskoj. Što zasigurno nije u interesu hrvatske ekonomije i dugoročno nam se svima može obiti o glavu, ali je logično da se potrošač ponaša na način na koji mu je to trenutno najviše u interesu.

Pa je li zaista razlika tolika da se to isplati? Dakle kao što sam spomenuo, tipičan hipermarket ima preko 30.000 proizvoda i nemoguće ih je sve porediti, a i zasigurno se mogu naći neki povoljniji kod jednog ili drugog trgovca. Ono što se pak može porediti jest akcijska ponuda u tjednom katalogu vodećih trgovaca u Hrvatskoj i u Sloveniji. Pa sam stoga napravio kratku poredbu u kojoj sam poredio akcijsku ponudu u periodu 23-29.1 u slovenskim diskontima (Hofer i Lidl) naspram akcijske ponude 8 vodećih hrvatskih trgovaca koju je vrlo jednostavno za porediti po traženom proizvodu putem aplikacije 360 PROMO.

Nalazio sam iste proizvode koji su trenutno na akciji u Hrvatskoj i u Sloveniji te koji su prilično popularni kod potrošača (što sam mogao provjeriti na temelju intenziteta pretrage u aplikaciji 360 PROMO) te poredio akcijske cijene na ta dva tržišta. Rezultat je bio sljedeći za neke popularne proizvode:

Najbolja akcijska ponuda slovenskih diskontera Najbolja akcijska ponuda hrvatskih trgovaca
Pile 1kg 3,19 EUR 3,18 EUR
Pileći file 1kg 5,29 EUR 5,29 EUR
Krumpir 3kg za 1,49 EUR Više ponuda: 0,39 EUR po kg, 0,49 EUR po kg, 1,99 EUR za 5 kg
Naranče 1kg 0,99 EUR 0,99 EUR
Pileća prsa 1kg 4,79 EUR bez kože 4,49 EUR s kožom
Milka 1,19 EUR za 100g 1,09 EUR za 80g
Argeta Junior 1,19 EUR 1,19 EUR
Always i Lenor slične cijene kao u HR slične cijene kao u SLO

Dakle prema ovome bi se dalo zaključiti da nema smisla ići u Sloveniju za kupovinu proizvoda robe široke potrošnje, ali se treba potruditi i otići u više maloprodajnih trgovina da bi kupovali po najboljim mogućim cijenama. Što zahtjeva određeni trud i vrijeme, ali koje je definitivno manje od odlaska u 30 ili više kilometara udaljeni trgovački centar. A i ne mora se za svaki proizvod ići u drugu trgovinu već jednostavno izabrati 2 ili maksimalno 3 koje imaju najbolju akcijsku ponudu za obavljanje vaše tjedne kupovine. I to je svakako najracionalnije potrošačko ponašanje kojim se može najviše uštedjeti i najviše učiniti na polju ostvarenja ušteda u kućnim budžetima.

To je potvrdilo i istraživanje među korisnicima aplikacije 360 PROMO – koja je ujedno i najpopularnija hrvatska aplikacija za akcije i uštede. Naime 10 korisnika koji intenzivno koriste aplikaciju i predstavljaju obitelji iz 4 najveća hrvatska grada, su pri odlasku u tjedne kupovine tijekom mjeseca rujna koristili 360 PROMO aplikaciju za odabir artikala na akciji koji žele kupiti.

Obilazili su u prosjeku dvije trgovine pri svojim tjednim kupovinama u „lovu“ na maksimalne popuste i time su ostvarili prosječni iznos popusta kod svih akcijskih kupovina od čak 30 posto! Time im je iznos mjesečne uštede iznosio 180 EUR za kupljene proizvode robe široke potrošnje, pa su tako u prosjeku umjesto 606 EUR potrošili 426 EUR na svoje mjesečne nabavke tijekom rujna.

Foto: Pexels

Treba li bojkotirati trgovce?

A što se može postići s bojkotima koji traju dan ili više dana i usmjereni su na sve ili neke trgovačke lance? Pa može se poslati poruka da potrošači više ne žele tolerirati povećanje cijena i mislim da je ta poruka svakako poslana. Trgovački lanci će to svakako iskoristiti da naprave pritisak na svoje dobavljače da ne podižu cijene ili da to čine što manje. A dobavljači će na temelju toga možda odgoditi povećanje cijena na neko vrijeme, ali ako im je cijena sirovina otišla značajnije gore – onda će sigurno to učiniti nekad kasnije kad se stiša ovaj trenutni pritisak.

Također, ti proizvođači će u slučaju nemogućnosti povećanja cijena vrlo vjerojatno smanjiti ili broj akcijskih prodaja koje imaju ili će poduzeti neke druge mjere da bi napravili uštede (što može rezultirati i ukidanjem nekih radnih mjesta). Trgovci će u slučaju da im smanjeni prometi rezultiraju time da se istope iznosi dobiti od par postotaka koje ostvaruju, posegnuti za nalaskom rješenja koja će im nadoknaditi te gubitke.

Ta rješenja također uključuju mogućnosti ukidanja nekih radnih mjesta, ukoliko te gubitke ne mogu nadoknaditi od strane dobavljača ili unapređenjem efikasnosti svojih poslovnih procesa. A što je finalni i najbolji ishod koji se može postići za potrošače uz takvu akciju? Maksimalno to da se na neko vrijeme neće podići cijene određene robe za par postotnih poena. Što s obzirom na trenutne razine cijena nije zanemarivo, ali sigurno neće spasiti naše kućne budžete.

A koji je moj osobni stav – jesam li za bojkot maloprodaje?

Odgovor je da i to stalno. Ali bojkot koji osobno primjenjujem je takav da ako proizvod koji želim kupiti postane preskup onda ga počinjem kupovati samo na akcijama. Ako je preskup i na akcijama ili su akcije prerijetke onda nalazim alternativu za taj proizvod te kupujem nešto što mi zadovoljava istu potrebu, ali je po fer cijeni tj. po cijeni koju sam spreman platiti.

Možda sam previše zagovornik individualnog razmišljanja da bi se mogao poistovjetiti s kolektivističkim djelovanjem, a možda sam i pristran kao kreator aplikacije 360 PROMO jer sam putem nje jasno vidio da se uz malo discipline i planiranja kupnje može uštedjeti tipično oko 30 posto u odnosu na redovne cijene – što je po meni daleko najbolji bojkot visokih cijena koji čovjek može napraviti.

Možemo optuživati trgovce te iznalaziti primjere znatno nižih cijena u drugim zemljama (kojih svakako ima na spomenutih 30.000 artikala), te da ih kroz to prikažemo kao nekoga tko se neopravdano bogati na nama. Možemo optuživati i vladu da imamo neefikasnu državu s previše korupcije te da se nije adekvatno borila s inflacijom, iako je isto tako činjenica da su cijene energije u zemljama s kojima se poređujemo daleko više nego kod nas i da je ta ista vlada ipak na tom polju spriječila da struju plaćamo 4-5 puta više nego što je to sada slučaj.

A možemo i uložiti svoje vrijeme i trud da bi korištenjem aplikacije kakva je 360 PROMO vidjeli kako proaktivno tražiti i naći kako najbolje proći pri našim redovnim kupovinama.

Na koncu je naravno na svakome da sam procjeni i odluči na koji način će se boriti protiv povećanih cijena. Ono što je sigurno da smo zbog inflacije u posljednje 4 godine koja očito i dalje ne jenjava, svi prisiljeni da to činimo daleko više nego što smo to trebali činiti prije 2020-te godine.

U svakom slučaju, mislim da je bitno da potrošači u Hrvatskoj osvijeste spoznaju da se moć nalazi u njihovom rukama i da sami odluče kako će je koristiti. U tom svjetlu vidim nedavni i bojkot kao pozitivnu stvar i potvrdu da je na koncu ipak i definitivno „potrošač = kralj“ koji svojim odlukama određuje sudbinu brandova i trgovaca. A to je nešto što bi svi koji žele uspjeti na tržištu morali respektirati ukoliko žele biti dugoročno uspješni u svome djelovanju.

Foto:

Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Email
Slični tekstovi

Otvorene prijave za edukaciju “Marketing malih proizvođača”

Poduzetnica Janja Pavetić zaslužna je za novo izdanje Ideje doma – vodeće regionalne platforme za ljubitelje dizajna interijera

Održan 71. Business cafe u Zagrebu: Otkrili smo gdje je novac i kako do njega

Pretraga

znn