Sandro Kraljević: „Novac je samo ekran na kojem se vidi ono što dugo nosimo u sebi”
O novcu najčešće govorimo kao o brojkama. Koliko zarađujemo, koliko trošimo, koliko štedimo, koliko nam nedostaje. Ali u stvarnom životu novac gotovo nikada nije samo novac. On je sigurnost, sloboda, kontrola, dokaz vrijednosti, ponekad i strah koji se prenosi generacijama.
Upravo zato rečenica „nisam dobar s novcem” često ne govori o financijskoj nepismenosti, nego o puno dubljem osjećaju srama, nesigurnosti ili uvjerenju da ne zaslužujemo više. Način na koji trošimo, štedimo, naplaćujemo svoj rad ili izbjegavamo pogledati stanje na računu često otkriva više o našem unutarnjem svijetu nego o stvarnom stanju naših financija.
O toj manje vidljivoj, ali možda najvažnijoj strani osobnih financija razgovarali smo sa Sandrom Kraljevićem, mag. psych., psihologom i osnivačem Mind Laba, koji će na Money Talk konferenciji by mojnovac.hr govoriti o psihologiji novca.
U intervjuu govori o tome zašto se osjećaj sigurnosti ne nalazi uvijek u banci, kako obiteljske rečenice iz djetinjstva postaju financijska uvjerenja u odrasloj dobi, zašto neki ljudi mogu puno raditi, ali teško naplatiti vlastiti rad, te kako prepoznati trenutak u kojem štednja prestaje biti zdrava navika i postaje ljepši naziv za strah.
Gotovo nikad ne govori o novcu. Iza te rečenice najčešće stoji kombinacija srama, nesigurnosti i osjećaja „ne zaslužujem”. Novac je tek ekran na kojem se projicira nešto što je puno starije i ranjivije od ekselice u koju se trebaju upisati prihodi i rashodi.
Brad Klontz, klinički psiholog koji je s timom 2011. u Journal of Financial Therapy objavio takozvani Klontz Money Script Inventory, mapirao je tisuće rečenica o novcu i pokazao da se sve one urušavaju u svega četiri uzorka uvjerenja: izbjegavanje novca, obožavanje novca, novac kao status i budnost prema novcu. „Nisam dobar s novcem” u pravilu pripada prvoj kategoriji – skupu uvjerenja u kojima čovjek na nekoj dubokoj razini smatra da je novac nešto prljavo, nešto za što on nije, ili nešto čega se mora sramiti.
Posao psihologa u tom trenutku nije dati savjet o aplikaciji za praćenje troškova, nego pitati – kad si točno počeo to vjerovati o sebi? Odgovor je rijetko prošlogodišnji. Najčešće je predškolski.
Zato što se osjećaj sigurnosti ne pohranjuje u banci, nego u glavi. Ljudski mozak ima vlastitu kalibraciju onoga što doživljava kao „dovoljno”, i ta je kalibracija zadana puno prije nego što je čovjek vidio prvu kartonsku platnu listu.
U istraživanjima koje su Daniel Kahneman, Matthew Killingsworth i Barbara Mellers objavili 2023. u časopisu PNAS, povučena je važna distinkcija. U prosjeku, sreća zaista raste s prihodima i to nakon prekretnica koje su dugo smatrane plafonima. Ali za skupinu koju autori zovu „nesretnom manjinom”, oko određene visine prihoda kriva se izravna – više novca toj skupini više ne donosi olakšanje. Razlog je psihološki: njihova patnja ne dolazi od stvarnog manjka, nego od unutarnjeg odnosa prema sebi i prema životu, i taj odnos novac ne otplaćuje.
U svakodnevnoj praksi to izgleda ovako: čovjek udvostruči prihod, ali se i njegov standard udvostruči, pa osjećaj manjka ostane. Ili – što je puno češće – prihodi su veliki, ali u glavi i dalje vrti rečenicu „svaki čas mi može sve nestati”. Tu rečenicu je negdje pokupio. Posao je da je nađe, prepozna i u dijalog s njom konačno uđe svjestan.
Toliko da bi se mirne duše moglo reći: novac je samo dostavljač. Ono što kupujemo, štedimo i bojimo se izgubiti rijetko su novčanice, a gotovo uvijek osjećaji koje povezujemo s tim novčanicama.
Klontzova četiri uzorka koja sam ranije spomenuo zapravo opisuju upravo ono što ste nabrojali u pitanju. Onaj koji ima script „izbjegavanje novca” ima problem s vrijednošću – duboko ne vjeruje da nešto vrijedi onoliko koliko traži. Onaj koji ima script „obožavanje novca” ima problem s povjerenjem u život – misli da će ga sigurnost donijeti samo gomila. Onaj sa scriptom „novac je status” ima problem s vlastitom vrijednošću – mjeri se cifrom. A onaj sa scriptom „budnost” ima problem s kontrolom – pretvorio je opreznost u mali domaći oblik tjeskobe.
Drugim riječima, kad netko sjedne kod mene zbog problema s novcem, gotovo nikad ne radimo na novcu. Radimo na onome što novac za njega znači. Kad se to razveže, brojke se obično same poslože.
Tri se ponavljaju kao po notama.
Prva je emocionalno trošenje, odnosno kupovanje raspoloženja. Loš dan na poslu, plus košarica online dućana koja se polako puni, plus klik. To nije kupovanje stvari, to je kupovanje malog odmaka od onoga što čovjek u tom trenutku osjeća. Stvar uvijek dođe; emocionalno olakšanje rijetko, i kratko.
Druga je status-kupnja, ona u kojoj se cijena ne plaća za predmet nego za priznanje. Sat, auto, torba, soba u hotelu – sve to često nije za vlasnika nego za pogled drugih. U toj transakciji čovjek kupuje vlastitu vrijednost izvana, jer je iznutra još nije izgradio. Problem je što je takva vrijednost najam, a ne posjed – obnavlja se s novim modelom.
Treća je odgađanje pogleda u brojke. Otvaranje aplikacije banke koje se preskoči, račun koji se ne otvara, izvod kartice koji se gleda samo na bankomatu. Iza svake takve sitne odluke stoji ista emocija: tjeskoba prije, olakšanje neposredno nakon, dug dugoročno. Mozak je ovisan o kratkoročnoj nagradi i u tom je trenutku gluh za ono što je iza sutra.
Više nego što bi nam bilo udobno priznati. Studija Davida Whitebreada i Sue Bingham sa Sveučilišta u Cambridgeu iz 2013. pokazala je da se temeljne navike u vezi s novcem – sposobnost odgode zadovoljstva, planiranje unaprijed, doživljaj vrijednosti – razvijaju do otprilike sedme godine života. Nakon te dobi, mijenjati ih je itekako moguće, ali traži svjestan i ponavljan napor.
Rečenice koje ste nabrojali su prave male sjemenke. „Novac se teško zarađuje” postaje odrasla rečenica „ne smijem si dopustiti da uživam u zaradi”. „Bogati su pohlepni” postaje plafon ispod kojega ostajemo zbog vlastitog srama. „Nije lijepo tražiti više” pretvori se u dvadeset godina istog koeficijenta na plaći. „Uvijek moraš imati za crne dane” pretvori se u nesposobnost da se uživa u svjetlu.
Hrvatski kontekst tu ima i dodatni sloj. Generacije koje su odrastale u poratnoj oskudici, hiperinflaciji devedesetih, prelasku iz socijalizma u tržišnu ekonomiju, gubitku štednji, prelasku na euro – sve to su kolektivni okidači koji su u glavu pohranili poruku da je sigurnost privremena, a manjak prirodno stanje. Naša djeca ne osjećaju te udarce direktno, ali vrlo dobro osjećaju kako im se tijela roditelja stisnu kad otvore brošuru iz banke.
Zato što su rad i naplata dva različita psihološka čina. Rad je akcija – mogu se sakriti u činjenje. Naplata je tvrdnja – moram se izložiti i izgovoriti da to što sam napravio vrijedi točno toliko.
Iza ponovljenog problema s naplatom stoji jedan od dva mehanizma, ponekad i oba. Prvi je već spomenuti Klontzov script „izbjegavanje novca”, koji u svojoj jezgri nosi rečenicu „ne osjećam da zaslužujem”. Drugi je impostor sindrom, osjećaj „nisam stvarno dobar koliko se čini”. Kombinacija dvojega vrlo je česta u pomažućim profesijama, kreativnim zanimanjima, među psiholozima, terapeutima, učiteljima, dizajnerima. Sve mu zanate koji pretpostavljaju da rade „iz srca”, tržište je u glavi pretvorilo u „srcom se ne plaća”.
U coachingu s takvim klijentima ne počinjem ni od cijene, ni od pregovaračke tehnike. Počinjem od jedne rečenice koju trebamo zajedno čuti naglas: „moj rad ima cijenu i ne osjećam se loše dok je izgovaram”. Treba je ponoviti više puta nego što biste pomislili.
Može biti i jedno i drugo, a ono što razlikuje zdravu štednju od štednje koja je strah u skupljem omotu jest stanje uma, a ne iznos na računu.
Klontzov četvrti script – „budnost prema novcu” – opisuje upravo taj rascjep. U svojoj zdravoj verziji, to je obrazac koji proizvodi prudentne, mirne ljude koji znaju što imaju, planiraju, ne rasipaju, ali također i znaju uživati u onome što imaju. U svojoj nezdravoj verziji, isti taj obrazac postaje opsesivan: čovjek koji ima ozbiljnu rezervu spava s mobitelom u ruci, mjesečno provjerava deset računa, ne dopušta si večeru u restoranu jer „nikad se ne zna”.
Najjednostavniji test koji volim ponuditi klijentima glasi: kad razmišljaš o svom novcu, osjećaš li smiraj ili stezanje u prsima? Štednja koja smiruje je vrlina; štednja koja steže je simptom. I jedna i druga uštede istu kunu, ali žive u dvije različite duše.
Naravno, i to je vjerojatno najčešći pacijent psihoterapije među ljudima koji su, gledano izvana, svoju misiju odavno ispunili.
Sendhil Mullainathan i Eldar Shafir u izvrsnoj knjizi Scarcity iz 2013. pokazali su da manjak nije objektivno stanje, nego kognitivni način rada mozga. Kad mozak jednom „uđe” u manjak – bilo zbog stvarne oskudice, bilo zbog djetinjih iskustava, bilo zbog kronične tjeskobe – on počinje sve gledati kroz tu leću. Pažnja se sužava, kratkoročno postaje važnije od dugoročnog, donose se odluke iz panike. Ono što je važno: kad se manjak otkloni izvana, leća u glavi ne nestaje sama. Pamte je amigdala i navike.
U praksi to izgleda ovako: imućan poduzetnik koji ne može odbiti niti jedan posao iako odlično zna da ima više novca nego što će ikada potrošiti. Žena koja s tri stana iznajmljena u Zagrebu ne može sebi kupiti novu kavu u kafiću jer „skupa je”. Direktor koji se doslovno boji rasipanja na vlastitom tjednom odmoru. Manjak se vidi po tome – ne po brojki na računu, nego po tome koliko se čovjek može opustiti.
Stanje. Novčanica nikad nije završni proizvod transakcije; završni proizvod uvijek je određeno emocionalno stanje koje se nadamo da će kupljena stvar donijeti.
Kad trošimo da bismo se nagradili, kupujemo osjećaj „zaslužio sam” koji nismo umjeli sebi dati besplatno. Kad trošimo da bismo se smirili, kupujemo predah od tjeskobe koja se nije rješavala dok je bila tu. Kad trošimo da bismo se dokazali, kupujemo pogled drugih i preko njega vlastitu vrijednost koju iznutra nismo izgradili. Kad trošimo da bismo pobjegli, kupujemo distraktor – bilo koji predmet ili događaj koji nas dovoljno dugo zaposli da ne čujemo ono što tiho viče u nama.
Korisno mali eksperiment koji volim predložiti klijentima: prije svake kupnje koja nije logistički nužna, postavi si pitanje „kakvo stanje sad pokušavam ući?”. Onaj tko si tu probu pošteno postavi, otkrije sebi golemu kartu vlastitih emocionalnih nedostataka. I, paradoksalno, počne i manje trošiti i bolje se osjećati. Jer kad shvatim da kupnjom kupujem mir, polako se pojavi pitanje – mogu li mir nabaviti i drugačije.
Tri male stvari, sve tri besplatne i sve tri začudo neugodne dok se prvi put rade.
Prva: pet minuta tjedno za susret sa svojim novcem. Bez ljutnje, bez table na zidu, bez kalkulatora i app-a. Samo otvoriti izvod, pogledati gdje je novac otišao i u jednoj rečenici sebi opisati kako se osjećam dok to radim. Sav rad počinje tu – ne s planom, nego sa svjesnošću.
Druga: jedna rečenica naglas. „Moj rad ima vrijednost i imam pravo je tražiti.” Smiješno koliko zvuči trivijalno, a istinski neugodno koliko mnogim ljudima rečenica ne ide kroz grlo iz prvog pokušaja. Ako ne ide – tu je domaća zadaća za tjedan.
Treća: jedan razgovor o novcu. S partnerom, s prijateljem, s djetetom, svejedno. U Hrvatskoj je novac još uvijek tabu jednako kao seks i smrt. Gdje je tabu, tu raste tjeskoba. Već prvi otvoreni razgovor o tome koliko što košta i kako se osjećamo dok to plaćamo, otvara prozor i kroz njega bježe stvari koje su godinama ležale u glavi.
I jedna napomena na kraju – mirniji odnos s novcem ne dolazi od većeg iznosa nego od većeg dijaloga. S bankom, sa sobom, s ljudima oko sebe. Što više takvog dijaloga, to manje energije manjka, bez obzira gdje je trenutna brojka.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
