Što se zapravo skriva iza želje za luksuzom? Psihologija statusa i paradoks bogatstva
Ponekad je dovoljno sjediti u hotelskom lobbyju ili u nekom kafiću i promatrati ljude. Englezi za to imaju lijep izraz – people watching. Pomalo poput bird watchinga, samo što se ovdje promatraju pripadnici najzanimljivije vrste – ljudi.
Ne morate znati tko su ni čime se bave. Dovoljno je gledati što imaju na sebi, kako razgovaraju s osobljem, što naručuju. Vrlo brzo postane jasno da luksuz nije samo pitanje novca. On je priča koju ljudi pričaju o sebi.
Za neke je luksuz iskrena ljubav prema kvaliteti. Postoje ljudi koji primjećuju tkaninu, svjetlo u prostoru, način na koji je stol postavljen, miris drva u dobro dizajniranom interijeru. Oni traže vrhunsko iskustvo jer vole estetiku, zanat i pažnju prema detalju. U tome nema puno psihološke drame. To je jednostavno ukus. Ako nešto može biti izvrsno, zašto bi bilo prosječno?
Ali postoji i druga vrsta luksuza, onaj koji mora biti viđen – ekonomisti to zovu demonstrativni ili pokazivački luksuz. To su recimo ljudi koji ne nose samo skupu torbu, nego torbu čiji se logo vidi iz drugog dijela prostorije. Automobil mora biti prepoznatljiv, sat mora biti onaj koji svi znaju, a putovanja moraju biti na mjestima čije ime odmah izaziva reakciju. Kao da svaki predmet i svako putovanje nose skrivenu poruku: pogledajte dokle sam stigao. U tom trenutku luksuz prestaje biti samo uživanje. Postaje komunikacija.
To je jezik kojim se govori: uspio sam. Vrijedim. Pripadam ovom krugu ljudi. I tu počinje psihologija.
Jer kada luksuz stalno treba biti vidljiv, on često prestaje biti zadovoljstvo, a postaje način potvrde vlastite vrijednosti. U mnogim slučajevima iza toga stoji vrlo snažna ljudska potreba – potreba da budemo priznati. Ljudi žele osjećati da ih drugi vide, da ih poštuju, da su dio svijeta koji ima težinu.
Ponekad iza takvog naglašavanja statusa stoji i životna priča. Netko je možda odrastao u oskudici. Netko je dugo osjećao da mora dokazivati vlastitu vrijednost. Netko je godinama radio da bi se popeo na društvenoj ljestvici i sada želi pokazati da je stigao. Luksuz tada postaje način da se napiše nova verzija vlastite biografije. Poruka svijetu zapravo glasi: sada sam netko.
No, takav luksuz često ima i svoju sjenu. Kada vlastiti identitet počne ovisiti o simbolima uspjeha, nastaje unutarnja napetost. Treba održavati sliku. Treba ostati na toj razini. Treba paziti da se ne sklizne niz ljestvicu. Ono što izvana izgleda kao samouvjerenost ponekad je zapravo vrlo krhka sigurnost koja se stalno mora potvrđivati. Zato luksuz koji mora biti viđen lako postaje nalik oklopu.
U kontrastu s tim postoji potpuno druga filozofija bogatstva koja je posljednjih godina dobila ime quiet luxury – tihi luksuz. To je luksuz koji ne treba publiku.
Kaput bez logotipa, ali od savršenog kašmira. Torba koja ne govori ništa, ali ju je izradio majstor koji to radi četrdeset godina. Brendovi poput Loro Piane, Brunella Cucinellija ili The Rowa postali su simbol takvog pristupa. Oni ne pokušavaju impresionirati cijeli svijet. Oni postoje za ljude koji više nemaju potrebu ništa dokazivati. Tu se vidi jedna zanimljiva psihološka razlika. Ljudi koji su sigurni u vlastiti status rijetko ga moraju pokazivati. Oni ga jednostavno žive.
Možda je zato toliko zanimljivo promatrati neke od najbogatijih ljudi na svijetu. Warren Buffett i dalje živi u kući koju je kupio prije više od šezdeset godina. Ingvar Kamprad, osnivač IKEA-e, godinama je vozio stari Volvo i putovao ekonomskom klasom. Chuck Feeney, milijarder koji je gotovo cijelo svoje bogatstvo donirao, živio je u iznajmljenom stanu bez ikakvih luksuznih obilježja.
Kod takvih ljudi često se vidi nešto što dolazi tek nakon dugog puta – određena vrsta unutarnjeg mira. Kada su sigurnost i status već ostvareni, potreba da se to stalno pokazuje počinje blijedjeti. Na mjesto simbolike dolazi nešto jednostavnije: sloboda.
Britansko-švicarski filozof i pisac Alain de Botton (rođen 1969.) jedan je od autora koji su pokušali objasniti upravo ovu ljudsku dinamiku. U svojim knjigama spaja filozofiju, psihologiju i svakodnevne životne teme te na vrlo pristupačan način približava filozofiju široj publici.
Drugim riječima, on filozofiju tretira kao praktični alat za razumijevanje života, a ne kao akademsku disciplinu. Zbog toga ga mnogi smatraju jednim od glavnih popularizatora filozofije u 21. stoljeću.
U suštini, njegova stalna tema je jedna vrlo stara filozofska briga: zašto pametni i uspješni ljudi često ostaju nesretni – i što zapravo čini dobar život.
De Botton u svojoj istoimenoj knjizi definira status anxiety kao stalnu zabrinutost da nismo dovoljno uspješni prema društvenim standardima i da zbog toga možemo izgubiti poštovanje drugih.
U modernim društvima ljudi se stalno uspoređuju s drugima i pokušavaju dokazati svoju vrijednost kroz novac, karijeru, luksuz, društveni status i vidljivi uspjeh. No problem je u tome što se ljestvica stalno pomiče i uvijek postoji netko iznad nas.
Upravo tu se luksuz počinje pojavljivati kao simbol društvenog priznanja.
De Botton daje brutalno iskren odgovor: ljudi žele luksuz jer žele ljubav i poštovanje.
Bogatsvo, slava i status često služe kao dokazi ljubavi – simboli koji signaliziraju da smo vrijedni pažnje i ljubavi drugih ljudi.
Ako pojednostavimo njegovu ideju, ona izgleda ovako:
ako imam novca, onda sam uspješan;
ako sam uspješan, to je dokaz da vrijedim;
a ako vrijedim, to će mi omogućiti da dobijem poštovanje i ljubav, što je jedna od naših najdubljih ljudskih težnji. Zato luksuz često ima emocionalnu funkciju.
De Botton čak piše da se povijest luksuza može promatrati kao povijest emocionalne nesigurnosti ljudi koji pokušavaju dokazati da vrijede.
U knjizi navodi pet glavnih uzroka te tjeskobe oko statusa.
Prvi je manjak ljubavi i priznanja (lovelessness). Ljudi žele da ih drugi vide, cijene i poštuju. Ako to ne dobivaju kroz odnose, pokušavaju to dobiti kroz uspjeh.
Drugi je snobizam. Društvo često ljude procjenjuje prema poslu koji rade, novcu koji posjeduju, postignutom obrazovanju i brendovima koje nose ili posjeduju. To stvara osjećaj da vrijedimo samo ako pokazujemo status.
Treći su očekivanja. Moderno društvo govori svima: “Možeš biti što god želiš.” Paradoks je da ta ideja stvara ogroman pritisak, koji danas posebno osjećaju mladi. Uz to dolazi i implicitna poruka: ako ne uspiješ – kriv si sam.
Četvrti uzrok je meritokracija – oblik društva u kojemu se društvene pozicije dodjeljuju prema zaslugama. Termin meritokracija stvorio je britanski sociolog Michael Young u djelu Uspon meritokracije. Teoriju meritokracije obrazložio je formulom: IQ + uloženi napor = vrijednost.
No ta ideja ima i svoju psihološku sjenu. Ako vjerujemo da uspjeh dolazi samo od talenta i rada, tada neuspjeh lako doživljavamo kao dokaz da nismo dovoljno dobri – jer nismo ni talentirani ni marljivi.
Peti uzrok je ovisnost o mišljenju drugih. Naš osjećaj vrijednosti često ovisi o tome kako nas drugi vide. De Botton to opisuje vrlo slikovitom metaforom: ego je poput balona koji stalno treba zrak tuđeg odobravanja.
Zanimljivo je da knjiga naglašava jedan paradoks.
U aristokratskim društvima ljudi su bili manje opsjednuti statusom. Razlog je jednostavan: status je bio fiksiran. Rodili ste se kao plemić ili kao seljak – i u tom statusu ostajete cijeli život.
U modernim demokracijama status je fluidan – sad si gore, sad si dolje. Teoretski, svatko može uspjeti. Zbog toga se svi stalno uspoređuju i natječu, a upravo ta stalna usporedba paradoksalno povećava anksioznost oko statusa.
De Botton predlaže i svojevrsne “lijekove” za statusnu anksioznost.
Filozofija nas uči kritički razmišljati o vrijednostima. Umjetnost nas podsjeća da vrijednost čovjeka nije u njegovom statusu. Religija naglašava temeljnu jednakost ljudi. Politika bi, barem u teoriji, trebala smanjivati društvene nepravde. A nekonvencionalni životni putovi – ono što ponekad nazivamo boemstvom – pokazuju da postoje načini života izvan statusne igre, izvan „matrixa“.
Drugim riječima, rješenje je prestati mjeriti vrijednost života društvenom ljestvicom.
De Botton zapravo govori nešto vrlo staro, gotovo aristotelovsko: problem nije u tome što želimo uspjeti, nego u tome što smo počeli poistovjećivati uspjeh s vrijednošću osobe. Kada se te dvije stvari razdvoje, nestaje velik dio statusne anksioznosti.
Zanimljivo je da se ova ideja vrlo lijepo poklapa s onim što mindfulness često naglašava.
Najveća psihološka sloboda dolazi kada vrijednost nas samih prestanemo vezivati za društvene usporedbe – „nebitno mi je što ti o meni misliš“. Mindfulness nas podsjeća na nešto što u kolopletu statusnih igara lako zaboravimo: vrijednost čovjeka ne nastaje u usporedbi s drugima. Ona nastaje u našoj nutrini, iz sposobnosti da budemo prisutni, svjesni i u miru sa sobom, a time i sa svijetom oko nas. „Kako je, tako je“.
Kada se ta unutarnja sigurnost počne graditi, potreba za stalnim dokazivanjem polako gubi snagu. Tada luksuz, ako ga ima, prestaje biti način da popunimo prazninu i postaje samo još jedan detalj u životu koji već ima smisao.
Možda je zato najzanimljiviji paradoks luksuza upravo ovaj: Na početku života ljudi ga često žele pokazati jer žele potvrdu svijeta. Kasnije, kada se ta potvrda napokon pojavi, mnogi otkriju nešto neočekivano:
Najveći luksuz nije u tome da svi vide što imate.
Najveći luksuz je trenutak kada vam više nije potrebno da vas itko gleda.
U tom trenutku počinje vaša istinska sloboda.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
