Drago Jukić o povratku ne govori kao o ideji, nego kao o iskustvu koje je prošao iznutra. Nakon godina provedenih u Njemačkoj i osobnog sudara sa sustavom u trenutku kada je ostao bez posla i sigurnosti, pokrenuo je Projekt Njemačka, a zatim i Projekt Hrvatska. Danas kroz te platforme velikom broju ljudi približava teme povratka, birokracije, poduzetništva i osobnih financija jasno, konkretno i bez uljepšavanja.
Njegov sadržaj prepoznat je zato što komplicirane stvari prevodi na jezik koji ljudi razumiju, ali iza te vidljivosti stoji puno dublja priča o nesigurnosti, prilagodbi, povjerenju i odlukama koje mijenjaju život.
U razgovoru za MOJ NOVAC Drago otkriva kako je osobnu krizu pretvorio u posao s jasnom svrhom, zašto povratak u Hrvatsku treba dobro izračunati prije nego što ga se osjeti i što je kroz rad s ljudima naučio o novcu, strahu, prodaji i pravom trenutku za promjenu.
Foto: Drago Jukić
Nije bio jedan trenutak — bio je to udarac. U koroni sam dobio otkaz kao višak. I tek tada sam shvatio da mi je prvi ugovor u Njemačkoj, onaj koji sam potpisao kad sam tek stigao, bio krivo formuliran. Izgubio sam pravo na zavod za nezaposlene i zdravstveno osiguranje
— usred lockdowna, bez podrške, bez informacija na jeziku koji razumijem. Sjedio sam i razmišljao: da sam na početku znao što taj ugovor znači, ništa od ovoga se ne bi dogodilo. Iz te frustracije nastao je Projekt Njemačka. Ne iz ambicije — iz boli. I upravo zato rezonira s ljudima: jer nije nastao u uredu, nego iz života.
Moj povratak nije bio dramski rez — bio je postepen. Praktički sam godinama bio između Njemačke i Hrvatske, na laptopu, i polako gradio soft start. Ali i s tom pripremom, otvaranje firme me iznenadilo — u pozitivnom smislu. Kroz e-Građanin, na svom jeziku, bez posrednika. Puno jednostavnije nego što sam očekivao. Ono što je teže opisati je osjećaj. Kad se vratiš doma nakon godina vani, dođe neko duboko olakšanje koje ne možeš racionalno objasniti nekome tko to nije proživio. Kao sociolog to razumijem — ljudi se opuštaju tamo gdje im je poznato, gdje ne moraju prevoditi ni jezik ni kulturu ni sebe. Ali to olakšanje ne smije biti jedini razlog za povratak. Povratak je projekt koji treba izračunati, a tek onda osjetiti.
“Može li se od toga živjeti?” To je uvijek prvo pitanje. I iza njega se krije zapravo drugo: “Smijem li si ja to dopustiti?” Ljudi nisu financijski neobrazovani — oni su financijski nesigurni. Nitko ih nikad nije naučio da razmišljaju o novcu kao o alatu. Moj posao je uglavnom dekonstruirati taj blok prije nego što uopće dođemo do brojki.
Projekt Njemačka danas ima oko 200.000 pratitelja na svim kanalima. Projekt Hrvatska — pokrenut tek u ljeto 2024. — već je blizu 140.000. Ali brojke nikad nisu bile cilj. Vidljivost bez strukture je zabava, ne posao. Pretvorio sam je u prihod kroz konzultacije, partnerstva s tvrtkama koje su tematski usklađene s onim što radim — osobne financije, stanovanje, obiteljski benefiti, poduzetništvo — i suradnje s institucijama, ministarstvima i županijama.
Ključ je bio jasan od početka: ne prodajem pažnju, prodajem povjerenje. To je bitno drugačija pozicija i bitno drugačija odgovornost.
Pažnja te dovede do vrata. Povjerenje te pusti unutra. Na društvenim mrežama danas svako može biti viđen — algoritam je demokratičan. Ali ostati relevantan nakon prvog vala pažnje zahtijeva konzistentnost, iskrenost i sposobnost da priznaš kad nešto ne znaš. Zovem se goodfluencer upravo zato što odbijam model koji prodaje iluzije. Moja publika zna da ću im reći i ono što ne žele čuti — i to je, paradoksalno, razlog zašto me slušaju.
Sociologija me naučila jednoj stvari iznad svega: ljudi rijetko rade ono što misle da rade iz razloga koje misle da imaju. Iza svake financijske odluke stoji identitet, strah, obiteljski obrazac ili socijalna usporedba. Kad razumiješ to, komuniciraš drugačije — ne kao prodavač, nego kao netko tko zaista vidi s čime se osoba nosi. To mi je možda najveća prednost u radu, i nikad je nisam svjesno “koristio” kao alat — ona jednostavno jest dio načina na koji gledam na ljude i njihove odluke.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Da prodaja nije uvjeravanje — prodaja je prepoznavanje. Kad se ispravna osoba nađe ispred ispravne ponude u ispravnom trenutku, nema potrebe za tehnikom. Naučio sam to na težak način — godinama sam mislio da trebam biti bolji u “zaključivanju prodaje”, a zapravo sam trebao biti bolji u razumijevanju kome uopće pričam. Kad sam to promijenio, sve je postalo lakše i, što je jednako važno, autentičnije.
Perfekcionizam prerušen u pripremu. Ljudi godinama “istražuju” i “čekaju pravi trenutak” — a zapravo se boje da će pokušati i ne uspjeti. Hrvatska ima nevjerojatan broj pametnih, sposobnih ljudi zarobljenih između ideje i akcije. Ja nemam recept za savršen start. Imam iskustvo brzog starta i znam da greške napravljene u akciji vrijede više od uvida stečenih u čekanju.
Počinju od estetike, a ne od supstance. Kupe dobru kameru, nauče rezati videe, osmisle paletu boja — i nemaju što reći. Osobni brend nije vizualni identitet, to je reputacija u pokretu. Gradi se godinama dosljednog ponašanja, jasnog stava i sposobnosti da ostaneš
prepoznatljiv čak i kad se mijenjaš. Površna vidljivost je glas koji se čuje ali nema što poručiti. Pravi utjecaj je kad te netko citira a da nije ni svjestan da te parafrazira.
Prvo — razumjeti gdje ti novac spava. Većina ljudi ima novac koji ne radi ništa: štednja bez prinosa, propuštene porezne olakšice, benefiti koje nikad nisu aktivirali. Financijska pismenost u 2026. nije luksuz, to je osnovna higijena.
Drugo — shvatiti vrijednost mirovinskog sustava. Znam da je to tema koju mnogi odmahuju rukom, ali mirovinski fondovi su jedan od najinteligentnijih financijskih alata kojima raspolažemo — upravo zato što su “zaključani”. Štitimo se od samih sebe. Problem štednje je što novac koji čuvamo za budućnost potrošimo čim se nešto pokvari danas. Mirovinski fond to onemogućuje. I u tom prinudnom discipliniranju leži velika lekcija o konzistentnosti i planiranju.
Treće — prestati čekati savršene uvjete za pokretanje. Hrvatska se mijenja brže nego što mnogi misle i prozori prilika se zatvaraju. Tko uđe rano, gradi poziciju. Tko čeka sigurnost — čeka nešto što ne postoji.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Da Hrvatska ima puno više potencijala nego što ona sama o sebi misli. To je možda najtužnija istina. Promatrajući je izvana, vidio sam tržišne niše, neiskorištene resurse, ljude s kompetencijama koje ne znaju vrednovati. Kad sam se vratio i počeo raditi iznutra, sve se potvrdilo. Problem Hrvatske nije nedostatak mogućnosti — problem je nedostatak vjere u vlastite mogućnosti. I tu vidim svoju ulogu: ne kao nekoga tko donosi rješenja izvana, nego kao nekoga tko pomaže ljudima da vide što već imaju.
Pravi trenutak si ti. Ne okolnosti, ne tržište, ne ekonomska situacija. Ti. Znanje bez akcije je hobij. Ideja bez realizacije je maštanje. Volja bez smjera je iscrpljivanje. Ja sam Projekt Njemačka pokrenuo iz lockdowna, bez posla, bez osiguranja, bez mreže podrške. Nije bio pravi trenutak — ali bio je jedini trenutak koji sam imao. I upravo to me naučilo da pravi trenuci ne dolaze — oni se prave. Napravi jedan mali, konkretan, vidljiv korak danas. Jer jedini trag koji ostavljaš je trag koji napraviš dok hodaš, ne dok razmišljaš o hodu.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
