Što više znate tko ste, manje imate potrebu dokazivati se kroz stvari koje kupujete ili poslove koje prihvaćate. Prava pripadnost počinje iznutra.
Prvi put sam se ozbiljno zapitala o pripadanju kad sam na jednom poslovnom sastanku osjetila kako mi odobravanje i klimanje glavom drugih ljudi postaje važnije od mog unutarnjeg osjećaja istine, mojeg moralnog kompasa. Iako sam imala što za reći, šutjela sam. Jer nisam bila sigurna hoću li i dalje biti prihvaćena ako ne kažem „pravu stvar“, ono što se uklapa u mišljenje većine. Bez obzira na pravu istinu.
I tada sam se prvi put iskreno upitala: Što točno pokušavam dobiti od tog trenutnog osjećaja pripadnosti? Zašto mi je to važnije od moje unutarnje istine? I zašto me toliko košta?
Jer cijena nije bila samo emocionalna. Bio je to i trenutak kad sam pristala na nešto što nije bilo u skladu s mojim vrijednostima, a kasnije je imalo i vrlo konkretne, financijske posljedice. I ne, nije prvi ni posljednji put. Takvih je situacija bilo podosta — samo što ih često ne povezujemo s osjećajem pripadanja, nego ih zovemo „kompromis“, „realnost tržišta“, „zrelost“, „ne talasaj“…
Psihologija već desetljećima zna i potvrđuje da je pripadnost osnovna ljudskih potreba. No ono što često zaboravimo jest da postoji razlika između pripadanja i prilagođavanja. Ogromna razlika.
Prilagoditi se znači mijenjati sebe kako bismo se uklopili. Prava pripadnost znači biti to što jesmo i osjećati da smo, baš takvi, prihvaćeni.
Razlika između te dvije stvarnosti nevjerojatno je važna — prva vodi do sagorijevanja, praznine i konstantnog osjećaja da nikad nismo dovoljno dobri. Druga vodi prema unutarnjoj stabilnosti, zdravijim odnosima — i, zanimljivo, pametnijem odnosu prema novcu.
Foto: Branka Novosel
U svojoj knjizi Braving the Wilderness. The Quest for True Belonging and the Courage to Stand Alone, američka istraživačica Brené Brown piše da je istinska pripadnost toliko radikalna da često uključuje i spremnost da stojimo sami. Piše o “divljini” — metaforičkom prostoru u kojem nismo zaštićeni grupnim pripadanjem, ali smo u potpunosti vjerni sebi. Iako je to prostor ranjivosti, upravo tamo pronalazimo slobodu i vlastitu istinu.
Brown nas poziva na četiri konkretna načina kako da njegujemo tu vrstu pripadnosti — onu koja nije uvjetovana okolnostima i mišljenjem drugih, već je ukorijenjena u našoj autentičnosti, našem pravom ja. Kada ih povežem s vlastitim životnim i poslovnim iskustvom, njihova snaga postaje još jasnija, a primjena u svakodnevnom životu i poslovanju neprocjenjiva vrijednost.
Svako od tih načela, koliko god zvučalo jednostavno za primijeniti, traži od nas unutarnju disciplinu, svjesnost i hrabrost. I upravo zato vrijedi zaviriti kako izgledaju u praksi — u stvarnim situacijama koje svi prepoznajemo.
U jednom projektu koji sam vodila, susretala sam se s osobom s kojom sam, prema svim vanjskim, površnim parametrima, trebala biti na suprostavljenim stranama — različiti ciljevi, vrijednosti, stilovi komunikacije. Sve je ukazivalo na to da se nećemo u potpunosti razumjeti. No kad sam odlučila ne zaključivati ništa unaprijed, nego jednostavno — saslušati — dogodilo se nešto gotovo banalno, a snažno: prepoznala sam osobu, ljudsko biće, čovjeka. Ne suparnika, ne prepreku, nego osobu s vlastitom životnom pričom.
Taj pomak otvorio je prostor za suradnju, a ne za borbu. Približavanje i bliskost donose razumijevanje — a razumijevanje otvara svaka vrata. U poslu, životu, pa čak i u pregovorima oko plaće.
Sjećam se sastanka na kojem sam imala informacije koje bi mogle promijeniti smjer odluke — ali sam znala da će izrečena istina možda uznemiriti tijek stvari, jer ostali su imali „alternativnu istinu“.
Ono što mi je pomoglo bila je sposobnost da iznesem ono što je važno ne s oštrinom i nepokolebljivom snagom argumenata, već s poštovanjem. Naučila sam da istina ne mora biti glasna i napadna da bi bila snažna.
Isto vrijedi i u osobnim financijama. Ako si ne možemo iskreno reći: „Ova kupovina i trošak su pokušaj da si kupim odobravanje drugih ljudi“, zapravo ne upravljamo novcem — nego nas vodi skrivena emocionalna dinamika. Istina, bez (auto)agresije, ali s poštovanjem i integritetom u prvom redu prema sebi, vodi prema zdravijim izborima.
Pripadnost ne znači samo stabilnost u poznatome. Nekad je pravo pripadanje ono što nas iznenadi u razgovoru s potpunim neznancem, u neformalnom susretu u pauzama seminara, u trenucima kada ne tražimo ništa, ali dajemo prisutnost.
Upravo ti trenuci često otvore vrata neočekivanih prilika. Poslovnih, prijateljskih, životnih. Kada gradimo odnose bez računice, kada smo prisutni bez maske i skrivenih očekivanja — tada se događa pripadnost koja ne traži dokazivanje. Jer sve je u životu matematika, ali nije sve računica. Ne bi smjela biti.
Foto: Žene i novac VIP klub
Za mene, to znači raditi iz uvjerenja, poslanja, a ne iz straha. Birati suradnje koje su u skladu s mojim vrijednostima, odbiti projekte kojima se cijelo moje biće opire, koji ne „kliknu“ ni u „trbuhu“ ni u duši, iako su možda financijski primamljivi.
Snažna leđa — jer znam što želim i zastupam.
Mekano srce — jer kao poduzetnica nisam zaboravila biti čovjek.
Divlje srce — jer sam odlučila da moja strast i moja priča vrijede, čak i kada nisu svima razumljive ili prihvatljive.
Taj put nije lagan, ali je jedini koji dugoročno gradi i profesionalnu reputaciju i osobnu ispunjenost. I znate što je najzanimljivije? Financijski rezultati često dolaze kao prirodna posljedica djelovanja u skladu s vlastitim uvjerenjima i vrijednostima, a ne iz pokušaja da nešto na silu postignemo. Jer kad prestanemo trčati samo za uspjehom i profitom te umjesto toga stvaramo i djelujemo iz vlastite istine i vrijednosti, često nas financijski rezultati iznenade upravo onda kad im to više nije glavni cilj.
Zvuči neobično, ali to je upravo to. Kada pripadamo sebi, prestajemo kupovati stvari samo kako bismo impresionirali druge – često one koji nam uopće nisu važni, i to s novcima koje često niti nemamo. Postajemo izbirljiviji, pažljiviji u izboru poslova, partnera i investicija. Sve rjeđe pristajemo na uvjete koji nas emocionalno iscrpljuju samo zato da bismo i mi „dobili mjesto za stolom“.
Odluke postaju odraz naših unutarnjih vrijednosti, a ne vanjskih očekivanja. Tada i networking, umjesto površnog umrežavanja radi pripadnosti, postaje prostor za stvaranje stvarnih, autentičnih povezanosti. Više ne sklapamo poznanstva i skupljamo kontakte kako bismo nekamo pripadali pod svaku cijenu, već se povezujemo s ljudima čije vrijednosti i način na koji žive i rade istinski odjekuju u našem srcu, s onime što i sami nastojimo biti. A upravo takve veze, građene na stvarnoj pripadnosti, vode nas prema najvažnijim osobnim i poslovnim prilikama.
Kome vi danas pripadate?
Tko biste bili da odlučite pripadati sebi?
Ako je to pitanje koje u vama budi nelagodu, upravo je to znak da ste na pravom putu. Jer prava pripadnost počinje onog trenutka kada skinemo masku i prestanemo glumiti ono što mislimo da bi drugi željeli vidjeti. Kada odaberemo istinski pripadati sebi. A kada dođemo do tog mjesta unutarnje lakoće i slobode, sve što gradimo — odnose, posao, novac — počinje dobivati dublji smisao.
Kada odaberemo pripadati sebi, možda ćemo ponekad morati stajati sami, ali nikada više nećemo živjeti život protiv sebe.
I upravo to — biti svoj, djelovati iz vlastite istine i vrijednosti — nije nova mudrost. To su znali i oni prije nas. Najljepše je to, možda, rekao August Šenoa:
Oj budi svoj! Al’ brat ti budi braći,
I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena tekar lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj!
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
Prijavite se na newsletter i odmah vam u inbox dolazi naš
Besplatan vodič 4 koraka kako promijeniti svoju financijsku situaciju
Nakon toga redovno, jednom tjedno stižu Vam i novosti i korisni savjeti kako bolje upravljati novcem.
