Priča o cipelama, curama i novcu: Što je uzrok vječno praznog studentskog novčanika?
Kako se zove ta sila koja nas tjera da posegnemo za još jednim parom cipela kada je njihova cijena jednaka iznosu naše mjesečne plače? I trebamo li se zbog toga osjećati loše? To je bila glavna tema jučerašnjeg ručka s prijateljicama. Uzimajući u obzir našu karakternu različitost, sukob mišljenja bio je neizostavan. Tako su se jučer četiri studentice, jedući desert i ispijajući kavu, i nesvjesno našle u raspravi oko novca.
Prevladavalo je mišljenje da možda i ne raspolažemo najefikasnije budžetom, ali ja se odbijam osjećati loše šetajući gradom u savršenoj kombinaciji tapkajući svojim skupim visokim petama o pod. Ali koliko god snažno to odbila, između trećeg i četvrtog „tap“ kao da čujem mrvicu krivnje pomiješanu s mrvicom neugode. Treba li mi zaista nešto što si ne mogu priuštiti? Gotovo čujem Carrie Bradshaw koja mi odgovara poznatom rečenicom: Nikad ne možeš imati previše cipela, ali ona zasigurno nije zavirila u moj ormar.
Foto: Unsplash
Nismo se usuglasile oko odgovora, ali smo ga detektirale, ležao je zatrpan duboko ispod krivih uvjerenja, trenutačnih trendova i pritiska društva, a posljedično pitanje koje se nametnulo i nije imalo veze s cipelama. Ono je kompliciranije i dublje, a ime veze s našim životnim stavovima. Trebamo li novac trošiti na trenutne radosti ili pak naučiti raspolagati njime društveno korisnije, štedjeti ga i ulagati? Jesmo li neodgovorne ako ne razmišljamo o budućnosti? Možemo li uopće znati je li bolja budućnost ispred nas, i zašto bismo onda morali štedjeti za istu?
Ovisi. Živimo u kulturi koja propagira uživanje u trenutku, ali smatram da zanemaruje buduće trenutke koji će nastupiti, a u kojima zasigurno nećemo uživati budemo li bez novca. Hoću li biti sretnija s dvjesto eura u džepu ili s novim štiklama na nogama? Izgleda li svijet zaista bolje kroz naočale od petsto eura? Možda je i u redu ne znati odgovor, ali nije u redu što se osjećamo krivo i kada potrošimo novac, i nakon što ne kupimo ono što želimo. I tako je razgovor o novcu postao razgovor o nama samima, o našim životnim promišljanjima.
To me potaklo da se preispitam: koliko je naš odnos s novcem zapravo samo projekcija odnosa prema životu? Pričajući o financijama, pričamo li o životnim stajalištima?
Pišući tekst, gledala sam u cipele, a one su gledale u mene. Sviđaju li mi se stvarno ili mi se sviđa prestiž koji mi donose? U ovom slučaju mislim da je ipak u pitanju udobnost.
Osobno sam stajališta koje podrazumijeva ulaganje u budućnost i ne preferiram trošenje na trivijalnosti. Ulažem u vlastito obrazovanje, ulažem svoj kapital i pametno ulažem svoje vrijeme. Možda onda nije ni čudno što sam se gazeći u novim petama osjećala kao da svojevrsno gazim po vlastitim uvjerenjima, kao da dajem samoj sebi pljusku u lice.
I baš kada sam pomislila da sam pronikla u srž problema i racionalizirala situaciju izvevši zaključak kako mi je ipak prioritet budućnost i financijska sigurnost koju si mogu već sada osigurati, telefonski poziv od dvije minute me demantirao. Kao temeljni razlog bezrazložnog trošenja i općenito manjka novca i znanja s istim, moja je prijateljica navela istinsku, naivnu i neiskvarenu nebrigu. Objasnila mi je to kao jednostavno ne zamaranje problemima budućnosti, a upravo mladost joj dozvoljava tu privilegiju ne razmišljanja o tome što sutra donosi. I tako me u sto dvadeset sekundi potakla da preispitam vlastito mišljenje i uvjerenje, trebamo li mladost i energiju ulagati u karijeru i zgrtanje novca ili suprotno, trošiti uživajući u sada?
Najbolje je da svatko sebi iskreno odgovori, u konačnici biti iskren prema samom sebi možda je i najveća odlika. Ja svoju budućnost želim graditi već sada, ali to je samo moj stav, na kraju krajeva bitno je da smo sretni i sada, jer život je trenutak, a kakav nam je trenutak, takav nam je i život.
Foto: Unsplash
Maja Pancirov – studentica
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
