Prošli mjesec, dok je preuređivala ormar, autorica je naišla na svijeću na koju je potpuno zaboravila. Bila je skupa, lijepo zapakirana, baš jedna od onih koje dobijete na poklon i odmah pomislite: “Sačuvat ću je za nešto posebno.” Prema izblijedjelom računu koji je još bio u kutiji, imala ju je već četiri godine.
U te četiri godine skupljanja prašine miris je oslabio, a vosak je počeo žutjeti. Još uvijek nije pronašla prigodu dovoljno vrijednu da je upali.
To otkriće otvorilo je cijelu malu ladicu odgođenih radosti. Dok je nastavila čistiti, pronašla je papirnate tanjure iz 2019. godine, još zamotane u celofan, bocu vina koju je netko donio na večeru koje se jedva sjeća i svilenu maramu s etiketom, koja je čekala kombinaciju ili događaj koji se očito nikad nije dogodio.
Stajala je ondje, držala svijeću u ruci, osjećala se pomalo blesavo i pitala se što je točno čekala.
Kad je to spomenula prijateljicama, pomalo posramljeno, svaka je imala svoju verziju iste priče. Jedna prijateljica priznala je da ima “ručnike za goste” koje nijedan gost nikad nije dotaknuo. Šogorica joj ima porculanske tanjure koje je u 30 godina koristila dvaput. Postoje ljudi s bočicama parfema koje čuvaju još od studentskih dana, uvjereni da će neka buduća prilika konačno opravdati njihovo korištenje.
Logika je razumljiva. Takve stvari djeluju konačno. U njihovu korištenju ima nečega što djeluje kao gubitak. Odgađamo jer si govorimo da ćemo prepoznati pravi trenutak kad dođe. Problem je u tome što pravi trenutak često nikako ne dolazi. U međuvremenu svijeća blijedi, vino se kvari, a mi godinama prolazimo pokraj stvari koje su trebale donijeti radost.
Psiholozi imaju nekoliko objašnjenja zašto to radimo.
Jedan od razloga je averzija prema gubitku. Istraživanje Kahnemana i Tverskyja o donošenju odluka pokazalo je da gubitke osjećamo znatno intenzivnije od jednakih dobitaka. Upaliti svijeću znači izgubiti je. Koristiti lijepi papirnati pribor znači imati ga manje. Iako bi nam korištenje tih stvari donijelo zadovoljstvo, predviđeni gubitak djeluje teže. Zato odgađamo.
Drugi razlog povezan je s mentalitetom oskudice. Rad Mullainathana i Shafira o oskudici pokazuje da, kada nešto doživljavamo kao ograničeno, postajemo pretjerano oprezni u zaštiti toga. Ponekad toliko oprezni da to uopće ne koristimo. Svijeća tako prestaje biti predmet koji treba gorjeti i postaje resurs koji treba čuvati.
Postoji i treće objašnjenje, malo neugodnije. Teorija upravljanja strahom od smrtnosti, koju su razvili Greenberg, Solomon i Pyszczynski, sugerira da nas podsjetnici na prolaznost života mogu voditi prema ponašanjima izbjegavanja. Netaknuta svijeća tada nije samo svijeća. Ona je pokušaj zamrzavanja vremena. Dok god stoji neiskorištena, možemo se pretvarati da će za nju uvijek postojati neko buduće “jednog dana”.
Autorica je shvatila da svaki put kad ostavi dobru svijeću u ormaru, zapravo donosi odluku o današnjem danu. Kao da govori da se današnji dan ne računa. Da još nije zaslužila lijepe stvari. Da je prava posebna prigoda još uvijek negdje ispred nje.
S vremenom ta poruka postaje navika. Počinjemo živjeti u stanju trajne odgode, čekajući buduću verziju života koja će konačno biti dovoljno dobra za ono što već imamo.
A dio koji je teško reći naglas jest ovaj: ta budućnost nije zajamčena. Znamo to jer to pišemo u suosjećajnim porukama i govorimo na sprovodima, ali ne živimo uvijek kao da u to vjerujemo. Svijeća neće trajati zauvijek, upalili je ili ne. Pitanje je samo hoćemo li od nje dobiti ikakvu radost prije nego što nestane.
Autorica ne predlaže da do vikenda potrošite sve što imate. Neke stvari doista vrijedi sačuvati za specifičan trenutak. I sama čuva knjigu prvog izdanja koju želi dati kćeri kad diplomira, jer joj to ima smisla.
Ono što propitkuje jest čuvanje za “jednog dana”, ono u kojem se običan život nikad ne kvalificira. Tiho utorkom ujutro, uz šalicu čaja, može postati posebna prigoda ako to dopustimo. Obična subotnja večera s nekim koga volimo može biti dovoljna za porculanske tanjure. Ne treba nam vanjska potvrda ni događaj u kalendaru da bismo opravdali uživanje u onome što već imamo.
Život koji sada živimo jest onaj za koji smo čuvali sve te stvari.
Od incidenta sa svijećom, autorica je počela isprobavati nekoliko malih pravila.
Odaberite nešto što ste čuvali i stvarno to upotrijebite. Prošli tjedan autorica je napokon otvorila papirnate tanjure. Ovaj tjedan na redu je marama koja je dvije godine stajala u tankom papiru.
Što je jedna stvar koju ste čuvali, a koja bi ovaj tjedan mogla sići s police? Pitanje zvuči malo, ali odgovor pokreće promjenu navike. Počinjete tretirati svakodnevicu kao mjesto kojem lijepe stvari pripadaju.
Kad uhvatite sebe kako nešto čuvate, zastanite i pitajte se: koja je točno prigoda za koju ovo ostavljam?
Autorica je to počela raditi s bočicom skupog losiona koji je mjesecima štedjela. Kad nije mogla imenovati što točno čeka, počela ga je koristiti svakodnevno. Ako je vaš odgovor “ne znam, samo nešto”, to je vjerojatno znak da je vrijeme prestati čekati.
Autorica je nekoć mislila da posebno znači praznik, obljetnicu ili veliku životnu prekretnicu. Danas zna da večera kod kuće može biti posebna ako hranu za van stavite na lijepe tanjure. Obično jutro može biti posebno ako zapalite svijeću koju ste godinama čuvali. Kratka šetnja može biti posebna ako stavite parfem koji čeka “pravu prigodu”.
Ne treba vam događaj u kalendaru da biste uživali u stvarima koje već imate. Promjena počinje onda kad posebnost prestanemo vezati samo uz datume, a počnemo je stvarati sami.
Autorica je primijetila još nešto: pomaže imati manje “dragocjenih” stvari. Kad je sve u ormaru predobro za dotaknuti, ništa se ne koristi. Radije bi imala manju kolekciju stvari u kojima stvarno uživa nego veću koju se boji otvoriti.
A ona svijeća stara četiri godine?
Upalila ju je prošli utorak dok je čitala. Miris nije bio sasvim onakav kakav je vjerojatno bio na početku, ali je još uvijek bio lijep. Jutro je djelovalo drugačije. Malo sporije. Malo prisutnije.
Ne zna što je čekala sve te godine, ali zna da je s čekanjem završila. Sjedila je ondje, uz konačno upaljenu svijeću, i prvi put joj se taj obični jutarnji trenutak učinio dovoljnim.
Možda je oduvijek i bio.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
