Pokrenuli ste posao zbog slobode, a sada radite više nego ikad? Problem je u poslovnom modelu
Mnogi ljudi pokreću vlastiti posao jer žele više slobode. Žele sami odlučivati kada će raditi, s kim će surađivati i koliko će vremena imati za obitelj, putovanja, zdravlje i stvari koje su im zaista važne.
No nakon nekoliko godina često se dogodi upravo suprotno.
Umjesto slobode dolaze dulji radni dani, stalna dostupnost, gomila odgovornosti i osjećaj da se poslovanje bez njih ne može nastaviti ni jedan dan. Poduzetnik koji je želio pobjeći od klasičnog radnog vremena na kraju radi više nego ikada, samo što sada nema šefa koji će mu reći kada je radni dan završio.
Problem nije nužno u poduzetništvu. Problem je u tome što većina ljudi prvo izgradi poslovni model, a tek onda pokušava oko njega organizirati život.
Možda bi redoslijed trebao biti obrnut.
Prije izrade poslovnog plana, ponude, cjenika ili strategije rasta korisno je odgovoriti na nekoliko jednostavnih, ali neugodnih pitanja.
Koliko sati dnevno želite raditi? Želite li vikende potpuno slobodne? Koliko godišnje želite putovati? Morate li osobno biti dostupni svakom klijentu? Koliki vam je prihod potreban da biste se osjećali sigurno? Želite li voditi veliki tim ili vam više odgovara mali i jednostavan posao?
Odgovori na ta pitanja nisu samo životne želje. Oni izravno određuju kakav poslovni model trebate graditi.
Netko tko želi raditi četiri dana tjedno ne može izgraditi posao koji ovisi o njegovoj stalnoj prisutnosti. Netko tko želi nekoliko mjeseci godišnje provoditi izvan mjesta stanovanja ne može sve procese vezati uz fizičku lokaciju. Osoba koja ne želi upravljati velikim timom ne bi trebala automatski slijediti ideju da svaka uspješna tvrtka mora stalno zapošljavati i širiti se.
Nije svaki rast dobar rast.
Mnogi poduzetnici vjeruju da će najprije nekoliko godina raditi bez prestanka, a zatim će, kada posao dovoljno naraste, napokon imati više vremena.
Ponekad se to zaista dogodi. Mnogo češće rast samo donese više klijenata, više zaposlenika, veće troškove i još veću odgovornost.
Ako se poslovanje od početka oslanja na vlasnika, rast neće automatski smanjiti njegovu uključenost. Samo će povećati broj situacija u kojima je potreban.
Sloboda se zato mora ugraditi u način poslovanja. To znači razvijati procese, jasno definirati odgovornosti, automatizirati ponavljajuće zadatke i stvarati ponudu koja se ne mora svaki put izrađivati od početka.
Cilj nije da vlasnik ne radi ništa. Cilj je da ne mora raditi baš sve.
Jedna od najčešćih zamki malih poduzetnika jest poslovni model u kojem se prihod gotovo potpuno temelji na broju odrađenih sati.
Takav model može dobro funkcionirati u početku, ali ima prirodno ograničenje. Dan ima samo 24 sata, a energija, koncentracija i zdravlje nisu neograničeni resursi.
Zato je korisno razmišljati o načinima na koje se znanje i iskustvo mogu pretvoriti u jasnije strukturiranu uslugu ili proizvod.
To može biti standardizirani paket usluga, grupni program, digitalni proizvod, pretplata, edukacija, licencija ili proces koji dio posla može prenijeti na druge ljude.
Ne mora svaki poduzetnik stvarati internetski tečaj niti potpuno automatizirati posao. Važno je samo postupno smanjivati vezu između svakog zarađenog eura i svakog osobno odrađenog sata.
Poduzetnici često zapošljavaju tek kada više ne mogu sami obavljati sve zadatke. Tada traže nekoga tko će izvršavati njihove upute.
No takav pristup lako stvara još više posla. Vlasnik i dalje mora osmišljavati svaki korak, donositi svaku odluku i provjeravati svaki rezultat.
Bolje je tražiti ljude koji mogu preuzeti odgovornost za određeni ishod.
Razlika je velika. Osoba koja izvršava zadatke čeka upute. Osoba koja preuzima odgovornost razumije cilj, predlaže rješenja i prati rezultat.
To ne znači da zaposlenike treba prepustiti samima sebi. Potrebni su jasni ciljevi, ovlasti, mjerila uspješnosti i redovita komunikacija. No ako svaka odluka i dalje mora proći kroz vlasnika, poslovanje nije sustav, nego produžetak njegove osobne radne sposobnosti.
Veliki klijent često izgleda kao poslovni uspjeh. Donosi značajan prihod, poznato ime ili osjećaj sigurnosti.
Ipak, neki klijenti traže toliko vremena, prilagodbi, sastanaka i hitnih intervencija da dugoročno mogu usporiti cijelo poslovanje.
Zato prihod nije jedino mjerilo vrijednosti suradnje.
Važno je promatrati koliko vremena klijent zahtijeva, kolika je stvarna zarada nakon svih troškova, koliko često mijenja dogovorene uvjete i koliko stresa unosi u poslovanje.
Klijent koji donosi velik prihod, ali zauzima većinu radnog vremena i energije, može biti manje vrijedan od nekoliko manjih, stabilnijih i predvidljivijih suradnji.
Ponekad rast ne počinje pronalaskom novog klijenta, nego prekidom pogrešne suradnje.
Većina poduzetnika prati prihode, rashode i dobit. Mnogo rjeđe prate kako koriste vlastito vrijeme.
Korisno je povremeno analizirati koliko sati odlazi na aktivnosti koje izravno stvaraju vrijednost, a koliko na administraciju, ispravljanje pogrešaka, nepotrebne sastanke i zadatke koje bi mogao obaviti netko drugi.
Nije svaka zauzetost produktivnost.
Možete raditi deset sati dnevno i imati osjećaj da posao napreduje, iako ste većinu vremena proveli odgovarajući na poruke, gaseći male probleme i donoseći odluke koje uopće nisu trebale doći do vas.
Vrijeme je jedan od najskupljih poslovnih resursa upravo zato što ga nije moguće vratiti. Novac se može ponovno zaraditi, izgubljeni dan ne može.
Strategija izlaska ne znači nužno prodaju tvrtke. Može značiti mogućnost da se povučete iz svakodnevnih operacija, prepustite vođenje drugoj osobi, smanjite opseg poslovanja ili uzmete nekoliko mjeseci odmora bez straha da će se sve raspasti.
Tvrtka koja u potpunosti ovisi o vlasniku teško se prodaje, teško prenosi i još teže vodi bez njegova stalnog prisustva.
Zato je korisno od početka graditi poslovanje koje ima dokumentirane procese, uređene financije, jasne ugovore, stabilne odnose s klijentima i tim koji zna donositi odluke.
Čak i ako nikada ne planirate prodati posao, mogućnost izbora donosi sigurnost.
Poduzetništvo se često prikazuje kroz rast prihoda, broj zaposlenih, veličinu ureda i osvajanje tržišta. Sve su to legitimni ciljevi, ali nisu jedina moguća definicija uspjeha.
Za nekoga je uspjeh izgraditi veliku tvrtku. Za drugoga je uspjeh zarađivati dovoljno, raditi pet sati dnevno i imati vrijeme za obitelj. Netko želi međunarodno tržište, a netko stabilan posao s desetak kvalitetnih klijenata.
Problem nastaje kada gradimo poslovanje prema tuđoj definiciji uspjeha.
Posao bi trebao podržavati život koji želite živjeti. Ne bi trebao postati razlog zbog kojeg taj život stalno odgađate.
Sloboda u poduzetništvu ne dolazi samo iz činjenice da ste sami sebi šef. Dolazi iz odluka koje donosite o tome što ćete prodavati, kome ćete prodavati, kako ćete organizirati rad i koje obveze više nećete prihvaćati.
Pravo pitanje zato nije samo koliko vaš posao može narasti.
Pitanje je što vam taj rast omogućuje i kakav život zbog njega stvarate.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
