Mit o dvadesetogodišnjem osnivaču i dalje je zavodljiv. Neispavan, bezobziran, bez puno toga za izgubiti, spava na kauču u garaži i živi od energetskih napitaka. Toj slici industrija aplaudira već desetljećima.
Suosnivačica tvrtke No Makeup Makeup, poznate i kao NMM, koja je nakon trideset godina u industriji ljepote vlastiti biznis pokrenula u pedesetima, u tekstu za Fast Company ide protiv struje. Njezin argument nije sentimentalan. Ono što se nakuplja kroz desetljeća rada, piše ona, nije utješna nagrada. To je cijela igra.
Razlika između tih dviju polazišnih točaka nije mala. Dvadesetogodišnjak gradi od nule. Mreže, vještine, instinkte, percepciju sebe, sve to tek otkriva u hodu. Osoba koja kreće u pedesetima donosi tri desetljeća materijala na stol prvog dana. I taj materijal, pokazuje se, nije balast. On je infrastruktura.
Prvi i možda najpodcjenjeniji argument je mreža kontakata. Nakon trideset godina u jednoj industriji, vi ne tražite ljude. Vi ih već poznajete. Znate koga nazvati za savjet o pakiranju, koga za pravnu strukturu, koga za distribuciju. Znate i koga ne treba zvati, što je često još važnije.
To skraćuje sve. Vrijeme od ideje do prvog razgovora više nije šest mjeseci networkinga, nego jedan telefonski poziv. Vrijeme od prvog razgovora do dogovora više nije godina dana izgradnje povjerenja, nego jedan ručak. Mladi osnivač taj dio mora kupiti vremenom i pogreškama. Vi ga već imate na računu.
Povjerenje koje ste izgradili kroz tri desetljeća dosljednog rada nije nešto što se može simulirati ili ubrzati. Ljudi vam vraćaju pozive jer znaju kako radite. Znaju što ćete isporučiti i kada. Ta jednostavna činjenica, da vam ljudi vjeruju prije nego što potpišete prvi ugovor, mijenja dinamiku posla iz temelja.
Druga prednost je manje glamurozna, ali možda još dragocjenija. Vi ste već vidjeli kako stvari propadaju. Vjerojatno ste vidjeli i kako vaše vlastite odluke propadaju. Skupe pogreške koje mladi osnivač tek treba napraviti, vi ste već platili na tuđim ili svojim računima.
To ne znači da ste imuni na nove pogreške. Znači da kalibracija rizika radi drugačije. Kad procjenjujete dogovor, vidite uzorke koje dvadesetogodišnjak ne vidi jer ih nije imao prilike vidjeti. Prepoznajete partnera koji prečesto obećava. Prepoznajete strukturu dogovora koja zvuči dobro, ali ima skrivenu cijenu za godinu dana. Prepoznajete trenutak u kojem je entuzijazam tima zapravo maska za nedostatak plana.
Ta vrsta instinkta ne može se pročitati u knjizi. Ne može se naučiti na tečaju. To je destilat tisuća sitnih iskustava, od kojih većinu ni sami više svjesno ne pamtite. Vaš je mozak nakon trideset godina izgradio sustav ranog upozorenja koji radi u pozadini.
Treći argument možda je najsuptilniji. U dvadesetima i tridesetima velik dio energije odlazi na pitanje tko ste kao profesionalac, kao lider, kao osoba s ukusom. Isprobavate različite verzije sebe. Pokušavate biti netko koga ste nedavno vidjeli na konferenciji. Imitirate stil komunikacije šefa kojem ste se divili.
U pedesetima ste, ako ste taj posao obavili, taj eksperiment uglavnom završili. Znate kako vodite tim. Znate što vas iritira na sastancima i što vas pokreće. Znate u kojoj industriji imate nešto za reći, a u kojoj nemate. Ta se jasnoća prelijeva u proizvod, u brend, u svaku odluku.
Brend No Makeup Makeup, kakav god njegov tržišni ishod bio, mogla je osmisliti samo osoba koja je tri desetljeća provela u industriji ljepote i točno zna što u toj industriji smatra problematičnim. Ta vrsta uvjerenja, koja proizlazi iz dugog poznavanja sustava iznutra, ne može se isfabricirati u prezentaciji za ulagače.
Posljednji argument u nekom je smislu nastavak prethodnog. Lider u dvadesetima često igra ulogu lidera. Stoji ispred tima i izvodi verziju autoriteta koju je nekad vidio kod nekog drugog. Tim to osjeti, čak i kad ne zna imenovati što točno ne štima.
Lider u pedesetima, ako je iskren prema sebi, više nema energije za izvedbu. I ispada da je to dobra vijest za sve. Ljudi prepoznaju nekoga tko stvarno vjeruje u ono što govori jer zna o čemu govori. To nije pitanje karizme. To je pitanje gustoće. Iza svake rečenice stoji desetljeće konkretnog rada.
Kontekst u kojem se ovaj argument iznosi nije neutralan. Cijela kultura startupa godinama gura priču da je mladost glavna valuta inovacije. Ulagači često radije gledaju mlade osnivače. Mediji vole priču o klincu koji je s dvadeset i jednom godinom napravio milijardu.
Argument iz pedesetih nije da je ta priča pogrešna. Argument je da postoji druga, jednako legitimna priča koja se rijetko priča. I da ljudi koji sjede na trideset godina iskustva to iskustvo prečesto tretiraju kao prošlost, umjesto kao kapital s kojim mogu krenuti dalje.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
