Postoji brojka koju Dave Kerpen, direktor tvrtke Kerpen Ventures, ponavlja osnivačima koji se muče sa skaliranjem: osamdeset. Ne sto. Osamdeset posto.
Kerpen u kolumni za Inc. magazin opisuje obrazac koji vidi kod gotovo svakog poduzetnika koji udari u zid rasta. Problem nije u proizvodu. Nije u timu. Nije ni u tržištu. Problem je u osnivaču koji se ne može maknuti iz svake odluke, svakog razgovora, svakog emaila. “Znam jer sam bio taj osnivač”, piše Kerpen. “Živio sam u toj zamci.”
Ono što Kerpen opisuje boli kad se čita, jer je poznato svakome tko je išta pokrenuo. Osnivač izgradi nešto vrijedno upravo zato što je opsjednut svakim detaljem. Brine o proizvodu. Brine o kupcima. Brine o timu. Ta opsesija, ta pažnja prema sitnicama, upravo je ono što ranu tvrtku čini posebnom.
A onda dođe trenutak skaliranja. I tvrtka ne može rasti, jer osnivač ne može pustiti nijedan od tih detalja kojima je bio opsjednut. Ono što je bilo vrlina postalo je prepreka. Ono što je bila snaga postalo je ograničenje.
Kerpen to zove “ovisnošću o kontroli”. Nije to vodstvo, piše on. To je osnivač koji nije naučio pustiti.
Simptomi su gotovo uvijek isti. Tim čeka vaš input za sve. Odluke se usporavaju. Zapošljavanje se vuče. Razgovori s klijentima čekaju dok vi ne nađete vremena. Cijela tvrtka napreduje brzinom jedne osobe. I ta osoba ste vi.
Kerpen opisuje vlastito iskustvo iz svoje HR platforme Apprentice. Na početku je bio uključen u svaki razgovor s klijentom, svaki pitch, svaku diskusiju o proizvodu, svaki problem korisničke podrške. Radilo je to dok su bili maleni. Petnaest ljudi, pa dvadeset. Moglo se gurati.
A onda je došao zid. Prihod nije mogao rasti brže nego što je Kerpen mogao voditi razgovore s klijentima. Matematika jednostavno nije štimala. Tvrtka je mogla rasti samo onom brzinom kojom je njegov kalendar dopuštao. Prihod je stagnirao. Tim je bio frustriran jer nije napredovao. A on sam bio je pod stresom jer je bio onaj koji je sve zaustavljao.
Kerpenov odgovor na taj problem zove se pravilo delegiranja od 80 posto. Logika je jednostavna, ali psihološki brutalna za savršenjake: ako netko u vašem timu može nešto napraviti 80 posto jednako dobro kao vi, to više nije vaš posao. Predajte.
Ne 95 posto. Ne 90 posto. Osamdeset.
Razlog zašto osnivači odbijaju delegirati krije se upravo u onih preostalih 20 posto. Vjeruju da je ta razlika presudna. Da je ta sitnica, taj nijansni dojam, upravo ono što čini tvrtku posebnom. Ponekad je točno. Češće nije. A cijena koju plaćaju za te nijanse mjeri se u mjesecima i godinama propuštenog rasta.
Kerpen ne tvrdi da je to lako. “Bolno je”, piše. Tvrtke koje uspijevaju skalirati su one čiji osnivači nađu način, bolno, da maknu svoj ego s puta. Da nauče vjerovati drugim ljudima. Da puste.
Pustiti ne znači povući se. Ne znači prestati brinuti o kvaliteti. Znači promijeniti ulogu, od osobe koja sve radi u osobu koja gradi sustave i ljude koji sve rade.
To znači zaposliti nekog tko će voditi prodaju umjesto vas i prihvatiti da neće pitati ista pitanja kao vi. Postaviti voditelja proizvoda i prihvatiti da će donositi odluke koje vi ne biste donijeli. Dopustiti timu za korisničku podršku da odgovori klijentu bez vaše provjere, čak i kad znate da biste odgovorili malo drugačije.
Osnivač koji ovo ne nauči ostaje zarobljen u tvrtki koja ga treba za sve. A tvrtka koja treba osnivača za sve ima strop, i taj strop nije visok.
Ono što Kerpen suptilno sugerira kroz cijelu kolumnu jest da je otpor delegiranju u osnovi pitanje ega. Osnivači se boje da tvrtka bez njih neće biti dovoljno dobra. Ali još više, boje se i da će tvrtka bez njih možda biti baš sasvim dovoljno dobra.
Jer ako tim može donositi odluke bez vas, što onda vi radite? Ako prodaja raste bez vaših pitcheva, što je vaša uloga? Ti su strahovi stvarni, ali odgovor nije odbiti delegirati. Odgovor je redefinirati što znači biti osnivač u tvrtki koja više nije pet ljudi u garaži.
Kerpenova poruka na kraju je jasna: tvrtke koje skaliraju nisu one s najboljim proizvodom ili najviše kapitala. To su one čiji su osnivači naučili najteži zanat u poduzetništvu, kako prestati biti nezamjenjivi.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
