Petra Posedel Šimović: Danas nije važno samo razumjeti rizik ulaganja, nego i rizik nepreuzimanja rizika
S Petrom Posedel Šimović razgovor o novcu vrlo brzo ode puno dalje od brojki, tablica i modela. Iako je docentica matematike, osnivačica FinQuanta i stručnjakinja za podatkovnu znanost, kvantitativne financije i upravljanje rizicima, njezin pogled na financije nije hladan ni nedostupan. Naprotiv, Petra o novcu govori kao o nečemu vrlo životnom: o sigurnosti, slobodi izbora, obitelji, miru i odgovornosti prema sebi.
U njezinoj biografiji ima puno velikih akademskih stanica, od Zagreba do Bocconija, Aarhusa, Beča, Caltecha i Columbije. Ali u ovom razgovoru možda su najzanimljivije one rečenice koje zvuče gotovo svakodnevno, a ostanu dugo nakon čitanja. Da je znanje najvrjedniji kapital. Da investiranje nije mjesto za emocije. Da inflacija tiho nagriza novac koji stoji. I da si financijske odluke više ne možemo priuštiti donositi kao pijani Djed Mraz.
Razgovarali smo o karijeri, pogreškama, riziku, djeci, mirovini, malim luksuzima i lekcijama koje se o novcu često nauče kasnije nego što bismo htjeli. Ovo je intervju s osobom koja brojeve razumije duboko, ali nikada ne zaboravlja da se iza svake financijske odluke nalazi stvaran život.
Moj je put započeo uvjerenjem koje i danas nosim kroz sve što radim: znanje je najvrjedniji kapital koji čovjek može imati. To me vodilo kroz akademiju, međunarodno iskustvo i područje kvantitativnih financija, a danas me najviše ispunjava upravo povezivanje ozbiljnog istraživanja sa stvarnim odlukama iz prakse — od rizika i upravljanja portfeljem, do financijske pismenosti i razumijevanja novca u svakodnevnom životu. Uostalom, i sama vjerujem da novac nije samo broj, nego i pitanje sigurnosti, stabilnosti i mogućnosti izbora.
Svoju budućnost vidim u još snažnijem građenju mosta između teorije i prakse. A što me motivira u teškim trenucima? Pa…možda upravo svijest da teških trenutaka uvijek ima i da je danas jedina prava sigurnost ta da potpune sigurnosti nema. Nije uvijek lako živjeti s tom spoznajom, ali baš zato vjerujem da znanje, disciplina i sposobnost razumijevanja rizika ostaju čovjekov najčvršći oslonac. U svijetu koji postaje sve ‘tehničkiji i neizvjesniji’, domensko znanje je, po mom skromnom mišljenju, i dalje svjetla točka na kraju tunela. A iskustvo iz inozemstva, koje je za mene bilo doista neprocjenjivo, naučilo me i širini i mjeri – profesionalno, ali i ljudski.
Uspjeh je za mene varijabilan pojam i vjerujem da se ne bismo svi složili oko jedne njegove definicije. Za mene on ne znači samo rezultat, nego i način na koji si do njega došao: uz integritet, profesionalnost, odgovornost i bez odricanja od onoga što smatraš ispravnim. Posebno cijenim ljude koji uspiju sačuvati svoje ideale i onda kada ih okolnosti, tržište ili novac pozivaju da od njih odustanu. A u financijama je, po meni, jednako važno ne postati cinik, odnosno znati cijenu svega, a vrijednost ničega, nego zadržati mjeru, karakter i sposobnost da razlikujemo isplativo od doista vrijednog.
Kad me netko pita za primjer neuspjeha, uvijek prvo pomislim: da jedan,…hahahaha. Bilo ih je, srećom i nažalost, dovoljno za ozbiljnu školu života. S vremenom sam naučila da nije svaka bitka vrijedna ulaska i da se ne treba hrvati baš sa svakim tvrdoglavcem, osobito kada cijena postane vlastiti mir, energija ili dostojanstvo. Naučila sam da treba znati sačuvati unutarnju vedrinu i ravnotežu, osjetiti srce kako „pjeva ili pleše“ (kako ja to volim reći), a istodobno ne odustati od vlastite vrijednosti i onoga što smatrate ispravnim.
Često se pritom sjetim rečenice koju mi je davno rekao prijatelj: „Peeetraa, moraš znati u kojem hramu Boga moliš.” Često se toga sjetim, odnosno da je važno znati gdje, kako i pred kim braniti istinu. A u financijama sam naučila još jednu važnu lekciju: iako je lijepo u životu u određenim trenucima se voditi emocijama i srcem, investiranje nije svakako jedan od njih.
Za kontinuirani profesionalni i osobni razvoj najvažnijima smatram disciplinu, znatiželju, stalno učenje, razgovor s ljudima koji su izvrsni ili bolji od mene u određenom području, kao i spremnost da vlastita znanja neprestano provjeravam i izvan akademskog okvira, u praksi. Upravo zato mi je međunarodno iskustvo bilo, a i dalje je, neprocjenjivo, te doista vjerujem da je ulaganje u znanje najbolji oblik dugoročnog ulaganja u sebe. Što se rizika tiče, moram priznati da sam u svojim počecima prilično teško prihvaćala uvjerenje “tko ne riskira, ne profitira”- gotovo nikako. Danas o riziku razmišljam zrelije: u ovako neizvjesnom svijetu nije važno samo razumjeti rizik ulaganja, nego i rizik od ne-preuzimanja rizika! Upravo zato smatram da su znanje, analiza i svijest o vlastitim mogućnostima najbolja zaštita od loših odluka. Štoviše, vremena su takva da si više ne možemo priuštiti donositi financijske odluke kao pijani Djed Mraz, ako me razumjete.
Teško mi je izdvojiti samo jednu osobu ili jednu knjigu, jer je moj profesionalni put oblikovalo više iznimnih ljudi još od najranijih akademskih dana. Jedna od velikih privilegija koju mi je donio znanstveni rad bila je mogućnost da razmjenjujem ideje i svojevrsne ‘think-tank’-ove vodim s vrhunskim međunarodnim stručnjacima iz kvantitativnih financija i financijske ekonometrije, pa čak i s (jedan, dva, tri!) nobelovcaiz ekonomije – a to su iskustva koja vas trajno obilježe. Također, posebno mjesto ima jedan profesor s Katedre za financije s Bocconija, koji je u meni probudio dublji interes za financijska tržišta: bio je vrlo netipičan za akademsku zajednicu, paralelno držao predavanja top konzultantima(!) i u ono vrijeme zarađivao cifre koje tada nisam mogla ni pojmiti. Gotovo cijelo jedno ljeto provela sam u Milanu radeći s njim i uvijek ću mu biti zahvalna što je izdvojio značajan dio svog vremena i za moje tadašnje “ekstra zahtjeve”; znao je reći da mu je zanimljivo kako razmišljam “matematičkim mozgom”, a i danas ga ponekad kontaktiram kada mi trebaju neki posebni savjeti ili objašnjenja. Pri povratku u Hrvatsku, a nakon financijske krize 2008. godine, važan utjecaj na mene imao je Darko Brborović, tadašnji predsjednik uprave OTP Investa, koji je već tada radio na inovativnim investicijskim strategijama i rješenjima. Darko je jedna od rijetkih osoba kojoj vjerujem upravo zato što ima istinski respekt prema znanju i stručnosti. Kad podvučem crtu, najviše su me oblikovali ljudi koji su me naučili da vrhunsko znanje, ali i sama znanost, ima najveću vrijednost onda kada zna prijeći most prema stvarnoj praksi.
Hmmm….Bilo ih je više, ovisno o kontekstu, ali dva savjeta uvijek izdvajam i često ih ponavljam i studentima. Prvi je da mi je novac iznad drugog mjesta, ali nije na prvom: dovoljno važan da ga shvaćam ozbiljno, ali nikada toliko da zbog njega pregazim vlastite kriterije. Drugi je da je iskustvo iz inozemstva, profesionalno i ljudski, doista kao reklama za Mastercard: #priceless. Mislim da su upravo ta dva savjeta snažno oblikovala moje odluke – da ulažem u znanje, čuvam integritet i biram ono što dugoročno ima stvarnu vrijednost. Nadam se da ću u tome biti i dalje uspješna.
Moj odnos prema novcu s godinama se sigurno mijenjao. Oduvijek sam voljela trošiti na kvalitetna iskustva i kvalitetne proizvode, a nakon posebno zahtjevnih razdoblja znala sam se i posebno nagraditi – to mi je bio podsjetnik da trud treba imati i svoju radost. Zapravo, upravo su mi ti mali luksuzi često bili dodatno gorivo u razdobljima kada nije bilo ni lako ni jednostavno. Zanimljivo, zbog prirode mog posla na vrhunske edukacije gotovo nikada nisam morala trošiti velike iznose, jer sam do njih najčešće dolazila zahvaljujući vlastitim znanstvenim rezultatima. Danas, otkad imam obitelj, ipak više štedim između ostalog i zato što imam ‘muža’ koji bi više štedio nego ja trošila, pa sam s vremenom naučila i bolje balansirati između uživanja danas i stabilnosti sutra.
Financijske lekcije, po mom iskustvu, ne učimo “jednom”, nego cijeli život – samo je velika razlika počnemo li na vrijeme ili prekasno. U mom ranom djetinjstvu, još u socijalizmu, mogućnosti za učenje o financijama i tržišnoj ekonomiji bile su vrlo ograničene, pa sam od obitelji naučila samo nekoliko gotovo simboličnih, ali meni dragih lekcija: da se torba ne stavlja na pod, da se samo od puno učenja i kvalitete u svojoj struci dobiva dobar posao od kojeg se mirno i dostojanstveno živi, ali i da Monopoly igri nema kraja. Roditelji su mi pri prvom zaposlenju kupili policu životnog osiguranja, a baka je od svoje talijanske mirovine meni za važne prigode kupovala zlato. Iako mi tada to nitko nije stručno objasnio, vrlo sam rano intuitivno osjetila da je dobro imati i nešto što čuva vrijednost, odnosno percipirala sam na svoj način da je korisno imati i “zlata” u svom vlasništvu (danas bismo rekli portfelju). Nažalost, veći dio toga morao se prodati da bi se financiralo moje školovanje u vrijeme Domovinskog rata, budući da sam već sa 14 godina otišla od kuće i bila na neki način prisiljena naučiti da se sigurnost ne podrazumijeva, nego gradi. Danas, kada socijalna uloga države slabi, a financijska pismenost postaje jedna od ključnih vještina 21. stoljeća, smatram da je bitno razumjeti inflaciju, osiguranje, mirovinu, te da ulaganje i vrijednost imovine više nije luksuz, nego nužnost. Da danas osmišljavam Monopoly 2.0, pobrinula bih se da djecu uči i onome što stvarni život vrlo brzo naplati ako se na vrijeme ne razumije: inflaciji, zlatu, dionicama i riziku.
Moja su djeca još mala, tek na početku osnovne škole, pa mi je važno da financijske lekcije budu primjerene njihovoj dobi, ali i dovoljno konkretne da ih stvarno razumiju. Učim ih da razlikuju želje od potreba, da se za svoje želje štedi i da izniman trud zaslužuje nagradu. Ono što im posebno nastojim približiti jest vrijednost rada: kada nešto jako žele, često im objasnim tu “cijenu” kroz ekvivalent radnih sati, odnosno koliko njihovi roditelji moraju raditi da bi im to mogli omogućiti. Mislim da djeca tako najlakše počnu razumijevati da novac ne dolazi sam od sebe, nego da iza njega stoje rad, izbori i odgovornost.
Vjerujem da su rad i disciplina temelj svakog ozbiljnog uspjeha, dok su sreća i vanjske okolnosti važan, ali ne uvijek pravedno raspoređen kapital. Život me naučio da je znanje jedino što vam nitko ne može nikad oduzeti; sve drugo može postati ranjivo, ponekad i mimo svake logike ili pravičnosti. Upravo zato posebno cijenim ljude koje su, uz trud i kvalitetu, pratile i okolnosti, jer znam koliko je to dragocjeno. Moja je ravnoteža danas vrlo jasna: na sreću ne računam previše, ali na znanje, disciplinu i vlastitu dosljednost računam uvijek.
Da, štedim, ali ne po logici jednog proizvoda ili jednog scenarija, nego po logici otpornosti. Diverzifikacija je nužnost, jer ne možemo znati što će pobijediti u sljedećih šest do dvanaest mjeseci – dionice, obveznice, zlato ili nešto četvrto – ali možemo paziti da nas jedan loš scenarij ne izbaci iz igre. Zato mi je važno kombinirati rezervu za miran san s oblicima štednje i ulaganja koji dugoročno čuvaju vrijednost, a kad je riječ o mirovini, prva stepenica takvog razmišljanja su dobrovoljni mirovinski fondovi i životna osiguranja. Poanta, po meni, nije da svi postanu investitori, nego da svatko razumije razliku između novca za sigurnost i novca za budućnost.
S ozbiljnijim investiranjem krenula sam 2008., usred velike financijske krize, kada sam veći dio svojih honorara usmjeravala na burzu – i, iskreno, učila i iz dobrih poteza i iz vlastitih pogrešaka. U toj početničkoj fazi kao da sam tvrdoglavo odbijala potpuno odvojiti emocije od razuma, ali upravo me to naučilo koliko je važno razumjeti instrumente u koje ulažete, njihovu likvidnost i rizik, te ulagati samo onaj novac o kojem vam ne ovisi svakodnevni život. Što se tiče aktivnog i pasivnog pristupa, tu zapravo često uspoređujemo kruške i jabuke, jer ne postoji univerzalno najbolji oblik ulaganja: sve ovisi o ciljevima, dobi, sklonosti riziku, potrebi za likvidnošću i vremenskom horizontu. Zato za obitelj i dugoročniju sigurnost biram više pasivne oblike poput ETF-ova i mješovitih fondova, dok svoj “osobni” kapital ulažem aktivnije (nadam se da moja bolja polovica neće ovo čitati, haha), ponekad i vrlo ciljano prema pojedinim industrijama ili vrijednosnicama. U nesigurnim vremenima pogreške su ljudske, ali najskuplje su one iz kojih ništa ne naučimo.
Nemam klasičan odnos prema knjigama u smislu “moje tri omiljene”, vjerojatno zbog svoje analitičke znatiželje i profesionalne deformacije. Relativno rano me privukao Fromm i literatura iz područja psihoanalize i psihologije, jer mislim da bez razumijevanja čovjeka nije moguće do kraja razumjeti ni novac, ni rizik, ni različite oblike ponašanja. Jednako me privlače i biografije ljudi koji su prošli put od nule do blistave karijere, sa svim usponima i padovima, jer me podsjećaju da ni uspjeh ni padovi nisu linearni, a upravo su te realne, nesavršene priče često najinspirativnije. Ipak, najveći dio onoga što čitam i dalje je stručna literatura — ili kako neki moji prijatelji vole reći „boooring“.
Mladost je divna, to danas mogu mirno reći uz smijeh i malu dozu nostalgije… i valjda mora nositi sa sobom i određenu količinu nepromišljenosti. No, ja sam to, čini mi se, predugo pokušavala izbjeći jer sam bila preozbiljna. Baš zato bih si rekla da neizvjesnost nije isto što i gubitak kontrole; ona samo znači da moraš učiti živjeti i odlučivati bez iluzije potpune sigurnosti. Niti jedna formula ne može nam dati sigurnost niti apsolutno nerizična rješenja postoje, pa je u životu često mudrije preuzeti promišljen rizik nego ostati zarobljen u prividu sigurnosti. I možda najvažnije: ne moraš imati mišljenje o svemu niti ulaziti u svaku bitku, nego sačuvati energiju, mir i strast za ono što je doista vrijedno tvoje reakcije.
Iskreno, uvijek sam bila pomalo skeptična prema riječi idealno, jer mi i matematički i životno više sliči nečemu čemu težimo nego stanju koje stvarno dosegnemo. Možda me baš zato diraju one male nesavršenosti života, jer vjerujem da se smisao često ne nalazi u savršenstvu, nego u tome da unatoč svemu i dalje želiš, gradiš i voliš. Život prije svega zamišljam tako da u njemu pucam od zdravlja i strasti, jer kad to osjetim u sebi, imam i onaj duboki unutarnji osjećaj da još uvijek sve mogu i sve želim. A s vremenom zamišljam da oko sebe imam većinu ljudi koji dijele moje vizije i ideale – ali ipak ne baš sve, jer bi mi inače bilo dosadno.
U potpunosti se mogu poistovjetiti sa vama: financijska neovisnost i zdrav odnos s novcem nisu luksuz, nego preduvjet dostojanstva, slobode izbora i unutarnjeg mira, što je osobito važno za ljepši spol:-). Zato uvijek naglašavam važnost štednje i ulaganja, jer inflacija djeluje kao tihi porez na novac koji miruje. Most između sigurnosti i rasta gradi se planom, diverzificiranom štednjom i ulaganjem u skladu s vlastitom mjerom rizika. A učvršćivanje tog mosta često počinje vrlo jednostavno, odnosno uvođenjem triju navika: fonda za hitne slučajeve, automatiziranog ulaganja malih iznosa i pravila da se nikada ne zadužujemo do kraja svojih mogućnosti.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
