Odgađate zadatke? Možda vam mozak radi nešto puno pametnije nego što mislite
“Lijen.” “Neorganiziran.” “Kronični odgađač.” Etikete koje ljepimo na one koji ne otvaraju listu obaveza u sedam ujutro, nego u tri popodne, uz tjeskobu koja raste. A onda — čudo. Posao bude gotov. Na vrijeme. Često i bolji nego kad bi bio napravljen tjedan prije.
Autorica Karla McLaren, istraživačica emocija i autorica knjige Embracing Anxiety, godinama se bavi pitanjem zašto se odgađanje i dalje tretira kao karakterna mana, a ne kao legitiman način rada. I njezin zaključak, oslonjen na istraživanja psihologinje Mary Lamije i neuroznanstvenice Mary Helen Immordino-Yang, ide u smjeru koji će razveseliti svakoga tko je ikad pisao seminarski u zadnjem trenutku: odgađanje nije kvar. To je stil motivacije.
Desetljećima nas uvjeravaju da je odgađanje znak lijenosti, slabosti ili nedostatka discipline. Knjige o organizaciji i upravljanju vremenom nude stotine savjeta kako “prestati odgađati i napokon nešto napraviti”. Poruka je uvijek ista: ako si odgađač, moraš postati netko drugi. Netko tko piše liste, drži se rokova mjesec dana unaprijed i svaki dan završava s praznim inboxom.
Problem je što je ta priča, ispada, kriva. Ili barem drastično pojednostavljena.
Mary Lamia u knjizi What Motivates Getting Things Done: Procrastination, Emotions, and Success tvrdi da nas na akciju uglavnom pokreće jedna emocija — tjeskoba. Ona nas gura prema budućnosti, tjera da se pripremimo, organiziramo resurse i vještine koje će nam trebati.
Razlika među ljudima nije u tome osjećaju li tjeskobu, nego kako je koriste. Lamia prepoznaje dvije glavne strategije:
Orijentacija na zadatak, ljudi koji rade “unaprijed”. Fokusiraju se na pojedinačne zadatke i rješavaju ih jedan po jedan prema roku. Kao da prelaze potok s kamena na kamen, pažljivo, korak po korak.
Orijentacija na rok, klasični odgađači. Fokusiraju se na krajnji rok i čekaju da tjeskoba naraste do razine koja ih natjera na akciju. Kao da jednim skokom ulete u jezero.
Obje strategije su potpuno valjani načini rada s tjeskobom i motivacijom. Ali društvo to ne vidi tako. Ljudi koji rade unaprijed dobivaju pohvale. Ljudi koji rade pod pritiskom roka dobivaju kritike. I to je, kaže McLaren, šteta, jer u odgađanju se krije nešto što orijentacija na zadatak često briše: kreativnost.
Istraživanje Immordino-Yang i suradnika iz 2012. pokazalo je nešto važno: kad se povučemo u sebe i napravimo pauzu od vanjskih zadataka i rasporeda, naš mozak nije u stanju mirovanja. Naprotiv. To je trenutak kad se dugoročno pohranjuju kratkoročne uspomene. Kad mozak obrađuje situacije koje su se nagomilale dok smo jurili kroz obveze. Kad se vraćamo snovima i željama koje smo gurnuli u stranu zbog beskonačnih to-do listi. Kad ponovno čujemo vlastiti unutarnji glas.
U tim naizgled lijenim trenucima odvija se dublja, unutarnja, često bezriječna obrada. I upravo tamo cvjeta urođena kreativnost. Odgađanje, dakle, ne sabotira posao, pomaže nam ga završiti. Ne kao strojevi pogonjeni zadacima, nego kao kreativne, reflektivne, cjelovite osobe.
McLaren priznaje da je ona sama po prirodi orijentirana na zadatak. Organizirana, s listama, s rasporedima. Ljudi je hvale zbog radne etike. Prije nego što je shvatila vrijednost odgađanja, gledala je odgađače kao lijene dok čekaju, premorene dok su u panici, i sretnike kad u zadnjem trenutku stignu predati posao.
Ali dok je pisala knjigu Embracing Anxiety, odlučila je nešto pokušati: naučiti odgađati. Prestati pisati liste. Prestati slati rukopise tjednima prije roka. Prestati organizirati svaki detalj života.
Bilo je, kaže, strašno. Shvatila je koliko je njezina slika o sebi počivala na sposobnosti da stvari završi prije roka. Ali bilo je i otkrivajuće. Vidjela je koliko se prirodno odmarala (nikako). Koliko je teško ostavljala zadatke nedovršene. Kako je postajala izgubljena kad nije bila “na zadatku”.
Rukopis je bio gotov, a rok je bio 15. u mjesecu. Prisilila se na odmor, iako joj je orijentacija na zadatak vrištala da pošalje knjigu ranije. Trinaestog u mjesecu probudila se iz sna o knjizi i shvatila: cijelo jedno poglavlje mora ići van, a zaključno poglavlje treba napisati ispočetka. U dva dana.
Pustila je da tjeskoba naraste i radila kao ludo da stigne do roka, u sekundu, s mnogo boljom knjigom nego što ju je imala 13. u mjesecu. Živjelo odgađanje.
Godinu dana kasnije, nekoliko dana nakon što je Embracing Anxiety izašla, prijatelj joj je Chris napisao: riječ “prokrastinacija” dolazi iz latinskog i znači “ono što pripada sutra” ili “odgođeno do jutra”.
McLaren se nasmijala. Bilo je savršeno prikladno da ona, pišući knjigu o tjeskobi, nije potražila značenje same riječi koju je knjiga toliko puta koristila. Kao toliko kreativnih impulsa, i taj uvid je stigao u svoje vrijeme, na rok koji nije mogla predvidjeti.
Prije nego što je naučila odgađati, znala je raditi do dva ujutro kako bi završila posao. Iskreno nije znala što pripada sutra. Nije znala kako nešto odgoditi do jutra. Sada, zahvaljujući kreativnom geniju odgađanja, donekle zna.
Vjerojatno se cijeli život osjećate krivi zbog načina na koji radite. Ako ste odgađač, uvjeravali su vas da morate postati netko tko radi unaprijed. Ako radite unaprijed, vjerojatno ste pogledavali na odgađače s primjesom prezira.
Prava vijest: obje strategije rade. Obje koriste istu emociju, tjeskobu, samo na različite načine. I obje imaju svoje skrivene prednosti koje ona druga strana teže postiže.
Za ljude orijentirane na zadatak, izazov je naučiti pustiti. Ostaviti nešto nedovršeno. Dopustiti mozgu da u pauzi nešto obradi. Vjerovati da će rok doći i da ćete biti spremni, čak i ako niste počeli tjedan prije.
Za odgađače, izazov je nešto drugo: prestati se ispričavati za način na koji rade. Prestati internalizirati tuđu kritiku kao vlastitu sramotu. Prepoznati da ono što se izvana čini kao “lijenost” u stvarnosti može biti faza dubljeg mentalnog rada, onog u kojem se ideje slažu, povezuju i dozrijevaju.
Kreativnost, ispada, živi u prostorima između zadataka i rokova. Ne u urednim tablicama. Ne u listama s kvačicama. U šetnji, u pauzi za kavu, u trenutku kad pogledate kroz prozor umjesto u ekran. U onome što pripada sutra.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
