Objasnite Gen X-u da se svijet brzo mijenja. I samo pričekajte da se prestanu smijati
Odrasli smo bez interneta, doživjeli promjenu države, sustava, četiri valute i nekoliko tehnoloških revolucija, a danas nam objašnjavaju da moramo biti “otvoreni promjenama”. S prilagodbom, čini se, nemamo problem. Pitanje je što ćemo napraviti sa svime što smo usput naučili.
Posebno me zabavljaju objave na LinkedInu ili Instagramu koje ljudima od pedesetak godina objašnjavaju da živimo u “vremenu stalnih promjena” i da se “moramo naučiti prilagođavati”. Hvala, zapisat ćemo. Na kućnom telefonu, onom s kabelom koji se mogao razvući do hodnika ako vam je trebalo malo privatnosti. Generacija X, okvirno rođeni između sredine šezdesetih i početka osamdesetih, u raspravama o generacijama često prolazi kao srednje dijete u obitelji. Boomeri su navodno krivi za sve, Milenijalci su o svemu napisali esej, Gen Z sve to snima za TikTok, a mi smo negdje između. Plaćamo račune, pomažemo djeci, sve češće brinemo o roditeljima i idemo dalje. Ne zato što smo otporniji od drugih, nego zato što smo rano naučili jednu prilično korisnu stvar: svijet vas rijetko pita jeste li spremni prije nego što promijeni pravila igre.
Djetinjstvo smo proveli bez mobitela, interneta i društvenih mreža. Fotografije smo čekali danima da bismo otkrili da je pola njih mutno, informacije tražili u enciklopedijama, a prijatelje dozivali ispod prozora. Ako vas netko nije mogao dobiti telefonom, jednostavno vas nije mogao dobiti. I svijet se zbog toga nije zaustavio.
Za hrvatski Gen X promjena pritom nije bila samo tehnološka. Raspala se država, došao je rat, promijenio se cijeli sustav. Tvrtke u kojima su ljudi vjerovali da će dočekati mirovinu nestajale su u tranziciji, ponekad brže nego što smo stigli zapamtiti ime novog vlasnika. U jednom radnom vijeku promijenili smo četiri valute: jugoslavenski dinar, hrvatski dinar, kunu i euro. Neki su usput, sasvim neplanirano, završili i ubrzani tečaj iz valutnog rizika zahvaljujući kreditima vezanima uz švicarski franak. U međuvremenu su stigli osobno računalo, e-mail, Google, mobiteli, pametni telefoni, internetsko bankarstvo, društvene mreže, Zoom, rad od kuće i sada umjetna inteligencija. Posao je s papira preselio na ekran, iz ureda u cloud, a sastanak iz konferencijske sobe u nekoliko pravokutnika na laptopu, od kojih je jedan uvijek na muteu dok priča. Svakih nekoliko godina iznova smo učili kako izgleda normalan radni dan. Nitko nas nije pitao želimo li.
Prije nego što ovo postane rasprava o tome kome je bilo teže: nije. Priča o boomerima koji su cijeli radni vijek bezbrižno proveli u jednoj firmi kod nas ionako slabo prolazi. Mnogi su baš usred karijere gledali kako nestaje poduzeće koje ih je trebalo odvesti do mirovine. Milenijalci su na tržište rada stigli otprilike s globalnom financijskom krizom, a zatim gledali kako cijene stanova bježe od plaća. Dio ih je spakirao kofere za Irsku, Njemačku ili Austriju. Ne nužno iz pustolovnog duha, nego zato što su napravili računicu. Gen Z na tržište rada ulazi u trenutku kada umjetna inteligencija već mijenja početničke poslove, a ideja o trideset godina u jednoj firmi zvuči gotovo kao neki primjerak iz muzeja.
Svaka generacija dobije istu poruku: svijet koji ste naslijedili neće ostati isti. Gen X ju je samo dobio nekoliko puta zaredom, svaki put u drukčijem pakiranju.
Nakon dvadeset pet ili trideset godina rada mnogi dođu do vrlo jednostavnog pitanja: želim li ovo raditi još petnaest godina? Okolina takve trenutke voli proglasiti krizom srednjih godina, po mogućnosti uz kabriolet, novu frizuru i neku impulzivnu odluku. Češće je riječ o nečemu puno manje dramatičnom. Pogledate godine koje su prošle i one koje su ostale pa shvatite da ne želite ponavljati isti obrazac samo zato što ga ponavljate već dvadeset godina. To nije nužno kriza. Ponekad je to prvi ozbiljan obračun s vlastitim vremenom.
Samo što razgovor o novom početku mora uključiti i onu manje romantičnu stranu: brojke. Promjena karijere u pedesetoj nije isto što i promjena u dvadeset devetoj. Imamo ono što tada nismo imali: iskustvo, kontakte, bolju procjenu ljudi i situacija, možda nešto kapitala i kredit koji je bliže kraju nego početku. Ali imamo i djecu kojoj još pomažemo, roditelje kojima pomoć tek postaje potrebna i manje vremena za ispravljanje velikih financijskih pogrešaka. Tu je i tržište rada koje riječ “iskusan” ponekad tumači vrlo kreativno. “Daj otkaz i slijedi svoju strast” zvuči sjajno na Instagramu, ali nije financijska strategija. Hrabrost je korisna, ali hrabrost bez plana i financijske rezerve zove se improvizacija.
Ako osjećate da je vrijeme za promjenu, nekoliko pravila vrijedi više od motivacijskog citata:
Tu dolazimo do jedne neugodne istine. Nije dovoljno reći da imamo trideset godina iskustva. Tržište ne plaća godine same po sebi, nego vrijednost koju iz njih znamo izvući. Čovjek može imati trideset godina iskustva ili jednu godinu iskustva ponovljenu trideset puta. Ako smo kroz godine naučili bolje procjenjivati ljude, donositi odluke, pregovarati i vidjeti problem prije nego što postane požar, to je ozbiljna prednost, ali samo ako je znamo spojiti s današnjim svijetom. Ne moramo postati programeri niti razumjeti svaku novu aplikaciju, ali ako nam umjetna inteligencija može pomoći da posao koji već dobro znamo radimo brže, bolje ili profitabilnije, ignorirati je iz principa nije dokaz iskustva – to je samo skuplji oblik tvrdoglavosti.
Ponekad će najbolja odluka biti ostati gdje jesmo. Ponekad neće. Poanta nije romantizirati promjenu, nego prestati romantizirati ostanak. Poznato nije automatski sigurno, baš kao što novo nije automatski neodgovorno.
Veći dio života smo se prilagođavali jer smo morali. Rat, tranzicija, krize, nove valute, nove tehnologije i novi načini rada dolazili su izvana, a naš je zadatak bio snaći se. Sada se kod mnogih prvi put događa nešto drugo: promjena više ne mora biti samo nešto što nam se dogodilo. Možemo je sami izabrati. To ne znači spaliti sve iza sebe i otvoriti studio za izradu keramike u Toskani jer smo imali jedan loš ponedjeljak. Sloboda izbora nije impulzivnost. Ona znači imati dovoljno iskustva da znamo što više ne želimo, dovoljno brojki da znamo što si možemo priuštiti i dovoljno znatiželje da naučimo ono što još ne znamo. Taj luksuz smo platili unaprijed, u ratama.
Samo nam, molim vas, nemojte na LinkedInu objašnjavati da moramo izaći iz zone komfora. Mi se u njoj nismo stigli ni raspakirati.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
