Vaš odnos s novcem napisan je prije nego što ste naučili brojati
Stojite u dućanu s nečim u ruci. Sviđa vam se, možete si to bez problema priuštiti, i ipak to vraćate na policu. Ili kupite, pa cijelu večer vučete blagi grč krivnje, kao da ste nešto skrivili. Negdje u toj sekundi, ako se zaslušate, čut ćete tuđi glas. Mamin. Tatin. Bakin.
Glas koji ste čuli stariji je od vas.
Američki psiholog Brad Klontz i suradnici 2011. su ta uvjerenja nazvali novčanim scenarijima – najčešće nesvjesne pretpostavke o novcu koje pokupimo kao djeca i onda ih cijeli život izvodimo napamet. Kod nekoga to glasi „o novcu se ne priča”. Kod nekoga „novca nikad nije dosta, ma koliko ga bilo”. A prema istraživanju koje su Whitebread i Bingham objavili 2013., temelji tog odnosa slegnu se otprilike do sedme godine – davno prije nego što smo o novcu mogli trezveno razmišljati.
Ti scenariji obično idu u nekoliko smjerova, a većina nas nosi pomalo od svakoga. Netko od novca bježi kao od nečeg prljavog: ne gleda stanje na računu i tiho se nada da će sve nekako ispasti. Kod nekog drugog novac je rješenje za sve, pa koliko god ga bilo, uvijek fali još malo do mira. A ima i onih koji njime mjere vrijednost, svoju i tuđu, pa troše da se to vidi. Vjerojatno ste se negdje prepoznali. Taj obrazac niste birali – dobili ste ga gotovog, kao polovni namještaj zatečen u stanu prije nego što ste se uselili.
Pomislite tko zapravo stoji iza tih odluka. Koliko ćete tražiti za svoj rad i smijete li uopće pogledati stanje na računu – o tome često presuđuje sedmogodišnjak koji je za stolom slušao svađe oko novca i iz toga zaključio kako svijet stoji. I taj sedmogodišnjak i danas vodi vaše financije. Samo što više ne zna ni zavezati cipele.
Ti scenariji nisu se prenijeli predavanjem. Nitko vas nije sjeo i objasnio kako gledati na novac – upili ste ga gledajući. Je li se za stolom o računima šaptalo ili se vikalo. Je li si majka smjela kupiti nešto bez opravdanja. Dijete zapamti atmosferu za stolom mnogo prije nego ijednu konkretnu rečenicu o novcu. A ta je atmosfera često bila skrojena za neko drugo vrijeme – za nesigurne devedesete, za kućanstvo u kojem se svaka kuna dvaput okretala prije nego što se potroši. Vi danas možda živite posve drukčije, a u glavi i dalje radi stari program.
Kako naslijeđeno razdvojiti od onoga što je doista vaše? Počnite od jedne rečenice. Dovršite naglas „Novac je…”, brzo, bez biranja riječi. Prvo što vam izleti gotovo je uvijek naučeni scenarij – tek kad ga čujete naglas, vidite da nije nužno istina. A onda uzmite bilo koje svoje pravilo o novcu i provjerite na čemu stoji: na vašoj situaciji danas, ili na situaciji ljudi koji su živjeli u drugom vremenu i drugim brojkama. Često branimo tuđu logiku iz osamdesetih, a da toga nismo ni svjesni.
Moj otac mi je, dok sam bio mali, neprestano ponavljao istu rečenicu: novac se teško zarađuje. Mislio je dobro, htio me naučiti da rad nešto vrijedi. I naučio me. Ali trebale su mi godine da tu rečenicu rastavim na dva dijela. Jedan me dio čuvao. Drugi me kočio – jer ako se novac samo teško zarađuje, onda ga je teško i tražiti, i teško u njemu uživati bez sjene krivnje. Na kraju sam jedan dio ponio sa sobom, a drugi mirno ostavio tati.
Naslijedili ste boju očiju, prezime i jednu rečenicu o novcu. Za prve dvije nemate izbora. Treća je jedino što stvarno možete prepisati – i vjerojatno najisplativije ulaganje koje vas neće koštati ni eura.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
