I nije stvar u cijeni pića, nego u cijeni cijele večeri
Netko iz mog društva nedavno je rekao: “Ne pijem večeras.” Bez isprike, bez objašnjenja. Naručila je gaziranu vodu i nastavila razgovor. Nitko nije trepnuo. Prije deset godina to bi vjerojatno bila mala scena. Netko bi pitao jesi li trudna, na antibioticima, na nekoj dijeti, ljuta, čudna ili “što ti je danas”. Danas je to samo rečenica. I možda baš zato zanimljiva.
O alkoholu se danas najviše govori kroz zdravlje: san, anksioznost, jetra, koža, fokus, mamurluk. I sve to stoji. Ali meni se čini da postoji još jedan razlog zašto mladi sve češće piju manje, a o njemu se govori tiše: alkohol je postao skup. Ne samo piće, nego cijeli paket oko pića. Jedna čaša vina uz večeru lako postane druga. Onda Uber jer si pila. Onda kasna hrana jer je “sad svejedno”. Onda izgubljena subota. Slabiji fokus. Manje energije. Manje novca. Kad si mlada, podstanarka, na početku karijere, s ratom kredita, inflacijom ili životom koji je stalno malo preskup, taj paket više ne izgleda kao zabava. Izgleda kao račun koji nisi planirala.
U SAD-u je Gallup 2025. objavio da samo 54% odraslih Amerikanaca kaže da pije alkohol, što je najniža razina otkad Gallup prati taj podatak. Među mladima od 18 do 34 godine udio je oko 50%. Još zanimljivije, LendingTree je 2026. pokazao nešto što se rjeđe stavlja u prvi plan: među onima koji zarađuju manje od 30.000 dolara godišnje, alkohol pije 37%. Među onima koji zarađuju više od 100.000 dolara, pije ih 75%. To dosta mijenja priču. Pijenje nije samo pitanje karaktera, zdravlja, generacije ili “mladi su danas drugačiji”. Nekad je vrlo jednostavno pitanje: tko si to još može priuštiti?
Tu treba biti pošten. Nije svaka čaša vina znak loše navike. Nije svaka večera s bocom na stolu moralni pad. Nekad je stvarno lijepo sjesti s ljudima koje voliš, nazdraviti, opustiti ramena i na sat-dva prestati analizirati cijeli život. I alkohol nije slučajno stoljećima dio večera, svadbi, proslava, rastanaka i razgovora koji se lakše otvore kad ljudi malo spuste gard. Istraživanje objavljeno 2025. u Clinical Psychological Science potvrdilo je upravo to: u grupnom okruženju alkohol može kratkoročno pojačati pozitivne emocije, osjećaj povezanosti i olakšati razgovor. Drugim riječima, ljudi nisu glupi zato što piju u društvu. Alkohol stvarno ima društvenu funkciju.
Jedno je popiti čašu vina jer je večer lijepa. Drugo je piti jer ti treba da budeš manje napeta, manje tiha, manje ukočena, manje svoja. Jer bez toga ne znaš plesati, flertati, reći istinu, podnijeti tišinu ili se osjećati dovoljno zanimljivo. Tu alkohol prestaje biti užitak i postaje štaka. A štaka nije problem kad ti stvarno treba. Problem je kad je počneš zvati stilom života.
Možda mi je zato ova promjena zanimljiva. Ne zato što su mladi bolji ili zdraviji od generacija prije njih. Nisu. Imaju svoje ekrane, svoje tjeskobe, svoje digitalne otrove i svoje načine bježanja od sebe. Ali kod alkohola kao da brže vide cijenu. I ne samo onu zdravstvenu. Vide loš san. Izgubljenu subotu. Novac koji je trebao otići negdje drugdje. Poruku poslanu u krivom tonu. Granicu koja se lakše prijeđe jer je sve bilo “opušteno”. Vide da čaša vina ponekad ne košta 10 eura, nego cijelu večer, sljedeće jutro i dio mira koji si pokušavala kupiti.
Možda “ne pijem večeras” znači da si umorna. Možda štediš. Možda voziš. Možda čuvaš san. Možda ti se ne da objašnjavati. Možda jednostavno ne želiš platiti opuštenost po cijeni koja više nije sitnica. I to nije kraj zabave. To je možda početak odraslijeg odnosa prema njoj. Jer čaša vina s prijateljima može biti divna stvar. Samo je još bolja kad znaš da ti nije potrebna da bi bila bliska, zabavna, hrabra ili svoja.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
