Nekad smo skrivali odakle dolazimo. Danas pokušavamo pronaći put natrag.
Postoji jedna faza života kad bi čovjek najradije prerezao vlastite korijene škarama za papir. Ne zato što su korijeni loši. Nego zato što ti netko dovoljno puta objasni da su “seljački”.
Kad si klinac, želiš preživjeti. Uklopiti se. Govoriti “ispravno”. Imati tenisice koje nisu iz kataloga na akciji. Ne isticati se. A najmanje želiš da netko čuje kako ti baka kaže: “Kak si išel? Kaj si delal?” pred djecom koja vikendom idu u Graz po robu ili na kavu u Trst.
Mene su zezali zbog mojeg naglaska koji sam pokupila od bake sa sela. Ne brutalno. Dovoljno sitno da mrvicu zaboli. Onako dječje precizno. “Ajde reci još jednom ‘nemrem’.” “Zakaj govoriš ‘buš’?” “Ti si sa sela?”
I onda napraviš ono što djeca rade kad misle da nešto s njima nije dovoljno dobro. Prilagodiš se. Počneš gutati vlastite riječi. Peglati naglasak. Govoriti “pravilnije”. Zagrebačkije. Mekše. Urbanije. Kao da je identitet nešto što se može ispraviti kao loše opeglana košulja.
A najgore je što tek kasnije shvatiš koliko su te stare rečenice zapravo nosile mudrost života. Baka bi znala samo odmahnuti rukom i reći: “Tiha voda brege dere.” Tada mi je to zvučalo kao nešto što govore stariji ljudi kad nemaju što pametnije za reći. Danas znam da je govorila o ljudima koji ne viču, a izdrže sve. O ljudima koji ne glume veličinu, ali nose obitelj na leđima. O generaciji koja nije imala Instagram mudrosti, ali je znala živjeti.
I dugo misliš da si pobjegao od svega toga. A onda život napravi ono što život uvijek napravi. Pun krug.
Danas ljudi na Instagramu romantiziraju upravo ono od čega smo bježali. Čovjek uzgaja paradajz 30 kilometara od Zagreba? Ikona. Žena peče kruh doma? Kraljica ‘sporog života’. Netko ima kokoši u dvorištu? Snimamo dokumentarac i stavljamo violinu u pozadinu.
Mi smo odrasli misleći da je selo dokaz da nisi “uspio”. Danas ljudi plaćaju vikende da pobjegnu iz grada i slušaju tišinu koju smo mi nekad uzimali zdravo za gotovo. I smiješno je koliko se život zna narugati vlastitom egu.
Sjećam se jedne scene koja me danas istovremeno nasmije i zaboli. Mama bi prije puta na more navečer pohala meso “za putem”. Sokovi su se hladili u frižideru. Sendviči zamotani u aluminijsku foliju. Renault 4 parkiran ispred kuće kao da idemo na Dakar, a ne na Jadran.
Kretali bismo rano ujutro. Bez klime. Bez ekrana. Bez punjača. Prozori otvoreni. Tata vozi jednom rukom. Radio šušti negdje između stanica. I svakih sat vremena ista rečenica: “Idemo malo stati da protegnemo noge.”
Put je trajao šest ili sedam sati. Možda i više. Djeci je vrijeme ionako rastezljiva kategorija. Danas bi to netko nazvao “slow travel”. Mi smo to zvali: auto se grije i svi smo već malo živčani.
Ali iskreno? Mislim da smo bili sretniji nego što smo tada znali.
Ne sramim se više toga što nisam išla u vrtić jer me baka čuvala doma. Danas bi to nazvali “privilegijom sporog djetinjstva”. Tad je to bilo samo: “Nemamo potrebe da ideš u vrtić.”
Sjećam se mirisa pečenih štrukli. Onih pravih. Ne ovih današnjih “artisan reinterpretacija tradicije” za 12 eura uz mikro-bilje na tanjuru.
Sjećam se zimskih jutara kad bi baka grijala kuhinju prije nego što se ostatak kuće probudi. Onaj zvuk žlice po šalici. Stolnjak sa uglovima od čipke koji je uvijek imao neku malu fleku od života. Radio tiho svira. Nitko nije žurio. Nitko nije “radio na sebi”. Ljudi su samo živjeli.
I onda odrasteš i shvatiš koliko je narod bio brutalan u svojoj jednostavnosti kad je smislio onu rečenicu: “Otišla baba s kolačima.”
Jer nije to samo smiješna postapalica. To je cijela filozofija života.
Prođu ljudi. Prođu kuhinje. Prođu mirisi. Prođu ljeta u Dalmaciji koja smo, gle čuda, preživjeli bez klime. Prođe vrijeme kad ti je netko narezao domaći kruh i namazao Eurokrem uz obavezno: “pojedi jos malo da se ne pokvari”. I tek kasnije shvatiš da si mislio da će sve to trajati zauvijek.
Fale mi i one stare starke koje su bile toliko iznošene da su već imale osobnost. Danas tenisice moraju biti limitirana kolekcija da bi imale vrijednost. Tada su vrijedile jer si u njima živio.
Sjećam se i kako smo kao djeca skrivali neke stvari od drugih. Ne govorim o siromaštvu. Nego one male stvari koje dijete primijeti. Da nemaš novu pernicu. Da je jakna od starijeg rođaka. Da mama kaže: “Još je dobra.” Da domaći kolači dolaze u plastičnoj kutiji od sladoleda jer se ništa nije bacalo.
I znaš što je najgore? Danas bih sve dala za taj osjećaj doma koji je stao u jednu kutiju od Ledo sladoleda.
Mi smo odrasli u vremenu kad se puno toga nije imalo, ali se nekako više znalo što vrijedi.
Vrijedilo je kad ti netko ispeče palačinke sa pekmezom. Kad baka zamota štrukle. Kad se ide “samo malo provozati” na svom BMX-u. Kad susjeda donese paradajz jer ga ima previše. Kad te netko pita “Jesi došel doma?” i stvarno ga zanima odgovor.
Danas imamo više svega. Više opcija. Više tehnologije. Više izbora. Više samopomoći. Više estetike. Više “mindseta”. A opet se ljudi osjećaju praznije nego ikad.
Jer smo negdje putem počeli zamjenjivati vrijednost cijenom.
I možda zato danas toliko ljudi pokušava kupiti natrag osjećaj koji smo nekad imali besplatno. Kupujemo “autentičnost”. Kupujemo “slow living”. Kupujemo keramiku koja izgleda kao da ju je napravila baka iz Zagorja. Kupujemo retreatove da bismo pet dana bili offline i slušali ptice.
A nekad je to bio samo običan utorak.
Neki dan sam se smijala s prijateljicom jer je odnekud doletjela rečenica: “Kak si išel, tak si prešel.” Odnosilo se na nešto potpuno banalno, ali meni se u sekundi vratio dio djetinjstva.
Ne slika. Ne neki veliki trenutak. Samo osjećaj.
Kao da opet čujem odrasle kako sjede za stolom nakon ručka, netko to izgovori usput, svi klimnu glavom i život ide dalje. Tada nisam ni primjećivala koliko je topline bilo u tim običnim trenucima. Koliko sigurnosti u tim malim kuhinjama, u starim loncima, u ljudima koji nisu imali puno, ali su nekako uvijek imali jedni druge.
Danas bih dala sva moderna “odrasla” zadovoljstva za jedno takvo poslijepodne.
Za miris domaćih buhtli iz pećnice od kojih si uvijek malo opekao jezik jer nisi mogao čekati da se ohlade. Za knedle s prezlima i friškim marelicama. Za onu vrstu umora nakon cijelog dana vani kad samo uđeš u kuću i znaš da si doma.
Tek kasnije čovjek shvati da luksuz možda nikad nije bio u stvarima koje smo kasnije jurili.
Bio je u osjećaju da negdje pripadaš, bez potrebe da se pretvaraš da si nešto drugo.
I možda je baš zato tako bolno kad odrastemo. Jer tek tada razumijemo koliko su vrijedili ljudi, trenuci i običaji kojih smo se nekad skoro sramili.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
