Nositelj kredita i sudužnik: što zapravo potpisujete kada nekome „pomažete“
Postoje rečenice koje u životu zvuče bezazleno samo zato što ih izgovaramo dovoljno brzo. „Samo potpiši ovdje“ svakako je jedna od njih.
U bankarskom svijetu ona često dolazi u nešto elegantnijem pakiranju. Kredit je već gotovo dogovoren, nekretnina pronađena, kapara možda plaćena, procjena napravljena, a budući vlasnici već raspravljaju o tome hoće li kuhinja biti bijela ili ipak ona malo skuplja, mat siva. Ostala je još jedna sitnica. Supružnik treba biti sudužnik.
„Ma to je samo radi banke.“ Nije.
Banka, naime, ima jednu pomalo staromodnu osobinu: voli da joj se novac vrati. Štoviše, ako postoji mogućnost da za povrat istog iznosa odgovaraju dvije osobe umjesto jedne, teško će u tome pronaći poslovni nedostatak. Tu počinje priča o sudužniku.
U praksi je vrlo česta situacija da bračni ili izvanbračni drugovi zajedno kupuju nekretninu, dok je formalni korisnik kredita samo jedan od njih. Drugi tada u kreditni odnos može ući kao sudužnik.
Ponekad je riječ o financijskom sudužniku, čija se primanja i kreditna sposobnost uzimaju u obzir kako bi se kredit uopće mogao odobriti ili kako bi mogao biti odobren u potrebnom iznosu.
Ponekad je riječ o tzv. nefinancijskom sudužniku. Njegova kreditna sposobnost nije razlog zbog kojeg je banci potreban, ali banka želi da i on bude ugovorna strana i preuzme odgovarajuće obveze iz kreditnog odnosa.
S aspekta njegove odgovornosti za dug, riječ „nefinancijski“ može zvučati znatno utješnije nego što bi trebala.
Jer kada netko potpiše ugovor kao solidarni (su)dužnik, nije potpisao da zna da kredit postoji. Nije potpisao ni da se slaže s time da njegov supružnik uzme kredit. A osobito nije potpisao kao svjedok obiteljskog optimizma. Potpisao je obvezu.
Zakon o obveznim odnosima ovdje je prilično neumoljiv u svojoj jednostavnosti.
Kod solidarne obveze svaki dužnik odgovara vjerovniku za cijeli dug, a vjerovnik može zahtijevati ispunjenje od bilo kojeg od njih sve dok dug nije u cijelosti podmiren.
Prevedeno s pravnog na svakodnevni jezik: ako kredit iznosi 200.000 eura, činjenica da ste „drugi“ sudužnik ne znači da banci dugujete drugih 100.000. Prema banci možete odgovarati za svih 200.000.
Naravno, banka neće naplatiti 400.000 eura za dug od 200.000. Solidarnost ne udvostručuje dug. Ona samo povećava broj osoba od kojih se postojeći dug može zahtijevati.
To je jedna od onih pravnih razlika koje djeluju akademski sve dok rate uredno dolaze svakog prvog u mjesecu. Tada nikoga osobito ne zanima tko je glavni dužnik, tko sudužnik, a tko je prije pet godina u poslovnici rekao: „Ma stavi mene, nema veze.“ Problem nastaje kada više nema onoga „nema veze“.
Životni vijek stambenog kredita često je dulji od životnog vijeka mnogih drugih životnih planova. U dvadeset ili trideset godina ljudi promijene poslove, gradove, države, prihode, odnose i, ponekad, bračne drugove.
Ugovor o kreditu pritom pokazuje zavidnu emocionalnu stabilnost.
Razvod braka sam po sebi ne briše potpis na ugovoru o kreditu. Dogovor bivših supružnika da će „od sada kredit plaćati on“ također sam po sebi ne mora značiti da je drugi sudužnik oslobođen obveze prema banci.
To su dvije različite razine odnosa. Jedno je ono što su bivši partneri dogovorili između sebe. Drugo je ono što su oboje potpisali s bankom.
Banka nije sudionik njihova razvoda, niti je dužna svoje ugovorno pravo prilagođavati činjenici da se ljudi koji su prije deset godina zajedno veselili odobrenju kredita danas komuniciraju isključivo preko odvjetnika.
Ako jedan od njih prestane plaćati, pitanje tko je nakon razvoda ostao živjeti u stanu može biti vrlo važno između bivših supružnika. Prema vjerovniku je, međutim, mnogo važnije tko se obvezao platiti dug.
A odgovor se najčešće nalazi nekoliko centimetara iznad potpisa.
Još je neugodnija situacija kada osoba koja je sudužnik nema vlasništvo ili odgovarajući ekonomski interes u imovini zbog koje je kredit podignut.
Tu dolazimo do jedne od najvažnijih stvari koju treba razumjeti prije potpisivanja. Vlasništvo nad nekretninom i obveza vraćanja kredita nisu ista stvar.
Možete biti vlasnik nekretnine, a da niste korisnik kredita. Možete biti dužnik iz kreditnog odnosa, a da nekretnina nije vaša. Možete založiti svoju nekretninu za tuđi dug. A moguće je, uz dovoljno potpisa i premalo pitanja, kombinirati gotovo sve navedeno.
Zato je rečenica „ali ja od tog kredita nisam dobio ništa“ ljudski sasvim razumljiva.
Ugovorno, međutim, ona ne mora biti osobito korisna. Banka će se prije svega vratiti ugovoru.
U svakodnevnom govoru ta se dva pojma često miješaju. Pravno nisu isto.
Jamac, pojednostavljeno rečeno, jamči za obvezu drugoga. Kod klasičnog jamstva njegova je odgovornost akcesorna glavnoj obvezi, a Zakon uređuje kada i pod kojim uvjetima vjerovnik može zahtijevati ispunjenje od njega.
Sudužnik je nešto drugo. On je dužnik. Ako je obveza solidarna, prema vjerovniku odgovara za cijelu obvezu.
Postoji, doduše i jamac platac, čiji je položaj prema vjerovniku znatno stroži od položaja običnog jamca. Vjerovnik može zahtijevati ispunjenje cijele obveze od glavnog dužnika, jamca platca ili obojice istodobno.
Zbog toga se u razgovoru često čuje da je „to sve isto“. Nije.
Može biti vrlo slično kada dođe vrijeme naplate, ali pravna osnova odgovornosti i međusobna prava sudionika nisu ista.
A u pravu su upravo te dosadne razlike često ono zbog čega jedan sudski spor traje tri mjeseca, a drugi tri godine.
Odgovor nije osobito misteriozan. Zato što smanjuju rizik.
Banka ne odobrava stambeni kredit zato što je dirnuta činjenicom da je mladi par konačno pronašao stan s dvije spavaće sobe, dovoljno velikim balkonom i parkingom.
Ona financira transakciju i upravlja kreditnim rizikom.
Ako kredit uredno otplaćujete dvadeset godina, ta razlika u perspektivi nikada vam neće biti važna. I to je najbolji mogući scenarij.
Ali ugovori se ne pišu za dane kada je sve u redu. Pišu se upravo za one druge.
Zato banka želi jasno znati tko duguje, tko odgovara, što je založeno i od koga se obveza može zahtijevati ako uredna otplata prestane.
Činjenica da vjerovnik može tražiti cijeli dug od jednog solidarnog dužnika ne znači da su odnosi između samih sudužnika nevažni.
Zakon uređuje i njihova regresna prava.
Dužnik koji ispuni solidarnu obvezu može od ostalih sudužnika zahtijevati naknadu dijela koji na njih otpada. Ako nije drukčije ugovoreno ili iz njihovih odnosa ne proizlazi nešto drugo, polazi se od jednakih dijelova. Ako je, međutim, solidarna obveza zasnovana isključivo u interesu jednog solidarnog dužnika, upravo on može u konačnici biti dužan nadoknaditi cijeli iznos sudužniku koji je vjerovnika namirio.
Drugim riječima, činjenica da ste banci morali platiti ne znači nužno da ćete konačno vi i snositi cijeli teret.
Ali između rečenice „imam pravo tražiti novac natrag“ i trenutka kada je novac ponovno na računu ponekad stoji parnica, ovrha i nekoliko godina života.
To je razlog zbog kojeg je puno ugodnije razumjeti svoj položaj prije potpisa nego ga detaljno proučavati nakon prve opomene.
Ljudi uglavnom ne potpisuju sudužništvo zato što su neodgovorni. Potpisuju ga supružnicima, partnerima, djeci, roditeljima. Pomažu ljudima kojima vjeruju.
I upravo je zato teško reći: „Neću potpisati dok ne razumijem svaku posljedicu.“
Zvuči hladno. Nepovjerljivo. Gotovo nepristojno. Ali banka nema takvu dilemu.
Ona je prije vašeg potpisa vrlo precizno izračunala što taj potpis znači za nju.
Bilo bi razumno da isto učinite i vi.
Zato prije nego što postanete sudužnik treba postaviti nekoliko neugodnih, ali jednostavnih pitanja: za koji iznos odgovaram, je li moja odgovornost solidarna, koliko dugo traje, pod kojim uvjetima mogu izaći iz kreditnog odnosa, što se događa ako glavni korisnik kredita prestane plaćati i kakav je moj položaj prema nekretnini koja se tim kreditom kupuje.
I možda najvažnije: bih li ovaj ugovor potpisao kada bih znao da ću jednog dana kredit morati vraćati sam?
Ako je odgovor ne, vrijedi još jednom pročitati ono što vam je upravo stavljeno na stol.
Jer nekome možete pomoći iz ljubavi, prijateljstva ili obiteljske solidarnosti. Solidarnost iz ugovora o kreditu, međutim, nešto je sasvim drugo.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
