Neke nedavne situacije u krugu mojih poznanika i prijatelja potaknule su me na razmišljanje o tome koliko je život nepredvidiv i kako nas ponekad neočekivani izazovi nauče najvažnijim stvarima. Bolest – nešto što često doživljavamo kao neprijatelja i „Bože sačuvaj“ – može postati jedan od naših najboljih učitelja, ako joj dopustimo.
U svojem životu nekoliko sam puta zbog bolesti bila prisiljena usporiti, stati i preispitati sve ono što sam do tada smatrala važnim. U tim trenucima, kada tijelo treba „hitni popravak“ i više ne može pratiti um, naučila sam da bolest nije samo fizičko stanje – ona je i prilika za dublje razumijevanje sebe, svojih granica i svojih stvarnih potreba.
Odjednom sve postaje manje bitno – i biznis, i karijera, i svi oni rokovi koji su se jučer činili najbitnijima na svijetu. Ono što nam ostaje jest pitanje: Jesam li dobro? Jesam li do sada živjela život ili sam trčala kroz njega? Jesam li uopće bila prisutna u vlastitom životu? Brinem li za sebe onako kako bih trebala? Bolest nas prisili da zastanemo i poslušamo odgovore na ta pitanja – čak i kada ih uopće ne želimo čuti.
Istina je što kažu: Zdrav čovjek ima tisuću briga, bolestan samo jednu: Kako ozdraviti.
Kada nas tijelo prisili da stanemo, kada dani postanu predugi i bolovi neizdrživi, shvatimo koliko rijetko zaista bivamo prisutni za sebe. Dok ležimo bolesni i nemoćni, promatramo sunce, oblake, kišu kroz prozor, slušamo otkucaje vlastitog srca i odjednom shvatimo – život se događa upravo sada. I prisjetimo se koliko smo života propustili. Bolest nas uči strpljenju, podsjeća nas da nije sve u našim rukama, da ne možemo sve kontrolirati, koliko god se trudili, i poziva nas da pronađemo mir u sadašnjem trenutku.
Koliko puta nam tijelo tiho šapuće, ili čak viče, a mi ga ne čujemo? Ignoriramo umor, glavobolju, nemir, guramo dalje, jer “nema se vremena za pauzu“. A onda nas bolest zaustavi, ponekad na bolan način, i natjera nas da slušamo svoje tijelo i svoj um. Tada učimo cijeniti ono što smo prije uzimali zdravo za gotovo – sposobnost da dišemo punim plućima, da hodamo bez boli, da budemo budni i da možemo spavati.
Ponekad je najteže prihvatiti da ne možemo kontrolirati sve što nam se događa. No, upravo u tome leži moć – u sposobnosti da prigrlimo stvarnost, čak i kada nije onakva kakvu bismo željeli. Bolest nas može slomiti, ali nas može i izgraditi, još jače i svjesnije – ako odlučimo učiti iz nje, umjesto da se protiv nje borimo.
Tek kada nešto izgubimo, shvatimo koliko nam je značilo. Svaki gutljaj vode, svaki korak bez boli, svaka obična, mirna večer, svaka šetnja s psom – sve to postaje dragocjeno kada nas bolest podsjeti na krhkost ljudskog tijela. I onda, kada ozdravimo, možda se probudimo s novom zahvalnošću za ono što smo prije uzimali zdravo za gotovo.
Bolest nam pokazuje tko su ljudi koji ostaju uz nas i podsjeća nas da je ljubav ono što zaista vrijedi. U trenucima slabosti shvatimo koliko je važno imati nekoga tko će nas uhvatiti za ruku, skuhati čaj, poslati nam poruku podrške. Možda tada preispitamo svoje prioritete i shvatimo da posao, obaveze i ambicije nisu ono što nas ispunjava – već odnosi, bliskost, zajedništvo. To je ono neprocjenjivo u našem životu.
Foto: Unsplash
Naučeni smo vjerovati da sve možemo i moramo držati pod kontrolom. No bolest nam ponekad šapne: Pusti. Nemoj više tako čvrsto držati. Odmori. Diši. I kada to konačno učinimo, osjetimo olakšanje. Jer u puštanju kontrole krije se sloboda – sloboda da budemo dobri i nježni prema sebi, da si damo vremena za iscjeljenje, da naučimo živjeti sporije, ali dublje, istinski.
Nikada ne želimo bolest, ni sebi ni drugima. Nikada ne tražimo patnju. No, ako već moramo proći kroz nju (a u ljudskom životu morat ćemo kad-tad), možemo odlučiti što ćemo iz toga ponijeti u ostatak života.
Možemo dopustiti da nas slomi ili da nas preoblikuje u nekoga tko više cijeni život, više voli, više osjeća. Možemo dopustiti da nas nauči kako živjeti svaki trenutak života (jer dani su nam svima odbrojani), kako se brinuti za sebe i kako, unatoč svemu, pronaći ljepotu i zahvalnost u svakom danu.
Jer na kraju, kada bol popusti i kad se ponovno uspravimo, nećemo pamtiti umor ni slabost, već ono što smo iz toga naučili. Pamtit ćemo trenutak kada smo prvi put udahnuli bez boli, kada smo osjetili sunce na licu i shvatili koliko je to dragocjeno. Pamtit ćemo ljude koji su ostali uz nas, nježne riječi, ruke koje su nas pridržavale.
I možda ćemo tada, po prvi put nakon dugo vremena (možda čak i prvi put u životu), pogledati na sam život drugačijim očima: svjesniji njegove prolaznosti, ali i njegove ljepote. Jer upravo u toj krhkosti, u toj spoznaji da ništa nije zauvijek, krije se najveći dar: prilika da svaki novi dan dočekamo sa zahvalnošću, svjesni da je sam život – u svim svojim nijansama – najveće čudo.
Na prvi pogled, bolest i novac čine se povezani samo kroz troškove liječenja, bolničke račune, lijekove i druge nepredvidive izdatke. Novac je, naravno, važan jer nam omogućuje da si priuštimo liječenje, potrebnu skrb i miran um dok se nosimo s teškoćama. No, istovremeno, bolest nas podsjeća da novac, iako jako važan, nije sve.
Kad nas tijelo prisili na stanku, shvatimo koliko su zdravlje i prisutnost u vlastitom životu važniji od svega što novac može kupiti. Iako nam novac omogućuje da lakše prebrodimo financijske izazove vezane uz liječenje, on ne može kupiti mir, ljubav, obitelj ili prijatelje. U trenucima bolesti, to su ljudi koji nas podupiru, koji ostaju uz nas, pružaju nam podršku i brigu. To je prava vrijednost koja se ne može mjeriti novcem.
Bolest nas također uči da ne možemo uvijek računati samo na financije, a ostale aspekte života zanemariti. Postoje stvari u životu koje su neprocjenjive i koje novac jednostavno ne može kupiti – zdravlje, obitelj, prijateljstvo, ljubav i emocionalnu povezanost i podršku.
Na kraju krajeva, novac je samo alat, bitno sredstvo za lakši život, ali nije i krajnji cilj. Kroz bolest shvaćamo da prava vrijednost života leži u ravnoteži između financijske sigurnosti, zdravlja te odnosa s obitelji i prijateljima koji nas čine snažnima.
Ne sjećam se više gdje sam ovu rečenicu pročitala, ali ostala je trajno zapisana u mojem umu kao podsjetnik na ono što je bitno: „Bili su toliko siromašni da su imali samo novac“.
Budite istinski bogati – trudite se imati novac, ali ne zaboravite cijeniti ono što stvarno i uvijek vrijedi, čemu vrijednost nikada ne pada, bez obzira na sve burze svijeta. Jer pravo bogatstvo nije u onome što posjedujemo, već u onome što dijelimo i s kime dijelimo.
Foto: Unsplash
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
Prijavite se na newsletter i odmah vam u inbox dolazi naš
Besplatan vodič 4 koraka kako promijeniti svoju financijsku situaciju
Nakon toga redovno, jednom tjedno stižu Vam i novosti i korisni savjeti kako bolje upravljati novcem.
