Nešto je trulo u državi Danskoj, ali i u hrvatskom obrazovnom sustavu
Ponukana raspravom koju sam vodila s prijateljicom ovo jesensko prohladno popodne, odlučila sam se pozabaviti novonastalom mišlju te ju pretočiti na papir, odnosno na inačicu nekadašnjeg papira – Word dokument. Sjela na osunčanu terasu kafića i otvorila laptop.
Odakle da krenem, prvo je bilo što sam promislila. Nemoj srljati u ovu temu, bila je iduća misao, nije popularno iznositi mišljenja o obrazovnom sistemu pogotovo kada si i dalje dio istog. Međutim, mene uznemiruje ono što sam nedavno sve više imala priliku čuti – „Ma samo ti riješi faks pa ćeš kasnije naučiti kako sve funkcionira.“
Fakultativno sam odabrala dodatno se obrazovati, a onda od istog kadra koji me obrazuje stječem širu sliku o tome kako svijet ne funkcionira onako kako i dalje učimo u učionici.
Sada se ja nadobudno, čak i intuitivno zapitkujem – zašto ne kreiramo sustav koji me hoće naučiti nečem pa da mogu s razlogom reći da sam odlučila ovih pet godina učiti, a ne „tuči“ radni staž?
Kako bih ušli dublje u samu srž problema, definirajmo riječ mentor – iskoristiti ću stvaralačku slobodu i definirati ju svojim riječima kao osobu koja nas vlastitim primjerom podučava nečem. Jednostavno, intuitivno. Međutim, pitala sam i ChatGPT, htjela sam vidjeti kako umjetna inteligencija definira isto – Mentor je osoba koja na temelju svog iskustva pruža podršku, savjete i usmjerenje manje iskusnoj osobi radi njenog osobnog ili profesionalnog razvoja.
Foto: Pexels
O poduzetništvu nas uče profesori koji nemaju svoj biznis, književnost nam predaju oni koji ni sami nisu knjiški moljci, o zdravlju i tjelesnom odgoju nam pričaju pretili nastavnici, a o funkcioniranju novca nas uče oni koji žive s „prosječnom“ plaćom.
Nije čudo da se s vremena na vrijeme preispitujem i dolazim do nerazjašnjenog pitanja – Je l’ čemu ovo? Aludiram na Seinfelda jer me svakodnevnica ponekad posjeti na istoimenu seriju, samo što je serija namjerno komična.
Kako ćemo se mi mladi zaljubiti u ikakvu profesiju ako o njoj slušamo od osobe koja ju ni sama nije iskusila?
Oprostite mi, ali ja se ne mogu uskladiti s idejom da se studenti/učenici pokoravaju autoritetu i satima sjede u dvorani slušajući kako im profesor čita knjigu o „personal branding-u,“ a njegovog imena i prezimena na tražilici nema. Zatim odlaze na iduće predavanje gdje će o poduzetništvu slušati od osobe koja nije u životu otvorila svoj obrt. Sa sve manje volje i elana otići će i na idući sat, a tamo će im pak o novcu i njegovom funkcioniranju pričati osoba koja ga nema.
Kako da ja učim od nekog tko samo teoretski predaju gradivo, a naočigled vidim da ne živi primjer onog što podučava. Samim time mi daje do znanja da teoretska podloga koju me uči nije ključna za uspjeh, jer onaj koji predaje očito zna srž i čitav udžbenik napamet, ali i dalje nije uspješan u navedenom području.
Svima je jasno da neću zvati nogometaša ako mi treba recept za jelo, kao što neću zvati ni kuhara da me nauči igrati nogomet. I to nam je svima prirodno, a zašto se onda tako ne odnosimo prema akademskom kadru? Je li uistinu dovoljno završiti formalno obrazovanje za podučavanje? Teoretski da, ali time ne postižemo mnogo. Kvalitetno predavati i podučavati se može samo vlastitim primjerom. Barem nam danas umjetna inteligencija može otvoriti oči i ukazati na to da su oni koji drže predavanja čitajući udžbenik zamjenjivi. ChatGPT mi ga može čitati brže, zanimljivije, dapače – postoji opcija da mi lekciju pretvori u priču ili doslovno „trač“ te ju samim time konzumiram kao nešto pamtljivo.
Ono što nas privlači predmetu i profesoru mora biti njegova strast za isto. Imala sam kroz godine mnogo predmeta koji mi osobno nisu bili zanimljivi, ali sam ih cijenila i poštovala jer sam vidjela profesora kojem je to životni poziv, koji nas podučava s takvom lakoćom jer on to i živi. Moramo slušati lekcije onih koji su u tom području uspjeli, oni imaju ključ za uspjeh, ključ se ne nalazi u teoriji i nabrajanju.
Naravno, nekakve podloge mora biti, ali u ovakvom sustavu imamo studente koji izlaze s fakulteta ne znajući niti najmanje o svojoj struci. Znanje koje su stekli bilo je isključivo namijenjeno reproduciranju na određen dan kada je kolokvij zakazan. Studenti izlaze s petogodišnjeg studija bez jednog dana stručne prakse, i onda se pravimo da je uredu da se to stječe odlaskom na tržište rada. Pet godina (a za neke i duplo više) provedemo studirajući da bismo krenuli raditi i učiti od nule jer se nitko nije dosjetio da uvede promjene u sistem zasut prašinom do te mjere da mu se svrha više ni ne nazire.
Kao netko tko ne voli generalizirati, ovim putem ću još jednom naglasiti da u sustavu ima i toliko predivnih profesora od kojih su me neki motivirali, inspirirali i usmjerili u ovo što sam danas – osobu koja se trudi kritički razmišljati, i zato sam im neizmjerno zahvalna. Sustav čine pojedinci i dokle god ima profesora koji zaista vole i prvenstveno razumiju svoju struku ima i nade da sustav jednog dana ima smisla.
Prva sam koja će se založiti za obrazovanje i sama ću nastaviti pohađati nastavu jednakim entuzijazmom, ali mali crvić u mojoj glavi će se javiti s vremena na vrijeme da me podsjeti i priupita – Je l’ čemu ovo?
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
