Dok cure njihovih godina razmišljaju o dečkima i kozmetici, one imaju svoje biznise i rasturaju. Pratim njihove uspjehe, podsjećaju me na mene u tim godinama, naravno čine mi se još pametnije, bolje i uspješnije. I drago mi je zbog toga pa sam ih odlučila malo ispitati što i kako rade, ali i što dalje planiraju.
No prije toga, sve me ovo vratilo 22 godine u prošlost kad sam ja kretala u poduzetništvo. Imala sam 26 godina i nešto više od 4 godine staža u korporaciji te ideju koja mi nije dala mira dok je nisam ostvarila. Kao da je izabrala mene, a ne samo ja nju. Često me mnogi i mediji i poduzetnici znaju pitati je li tada bilo lakše ili teže pokrenuti vlastiti posao. Mislim da je ipak bilo teže, jer nije bilo nikakve start up zajednice, eko sustava, investitora, raznih inkubatora, besplatnih edukacija, ni društvenih mreža nego je bilo snađi se druže.
Ja sam uglavnom čitala poslovne novine i kad bih vidjela intervju s nekim poduzetnikom, javila bih mu/joj se i upoznala se na kavi/ručku/sastanku i razmijenili bismo iskustva i znanja. S mnogima sam kasnije bila mentorica po start up natjecanjima, mnogi su kao i ja bili mentori malim poduzetnicima, neki od njih imaju svoje inkubatore, neki su serijski poduzetnici, neki i investitori, neki imaju svoje VC fondove.
No, jesmo li svi za poduzetnike? Nismo, samo 3 do 5 % ljudi je; osnovati i imati svoj obrt ili d.o.o. ne čini nas poduzetnikom. Hoće li svi uspjeti u poduzetništvu? Neće, nakon 5 godina opstaje samo 20 % firmi, nakon 10, samo 12 %. Je li bolje prvo raditi za druge ili odmah pokrenuti nešto svoje? Svatko zna za sebe, ali je svakako jeftinije griješiti na tuđi račun. Je li bolje krenuti u dvadesetima, tridesetima, četrdesetima, pedesetima i dalje? Prednost kretanja kad smo mladi je da ne znamo da ne znamo, ne znamo u šta se upuštamo jer da znamo ne bi ni krenuli; skloniji smo riziku, nemamo još kredita, djece, alimentacija…
A mana je da nemamo ni životnog ni poslovnog iskustva, kontakata, životne mudrosti i rijetki nas podržavaju, misle da smo ludi, što se lijepo negdje ne uhljebimo i ne talasamo. Imamo snage, vitalnosti, života i vjere da možemo promijeniti svijet i druge ljude, a kasnije ćemo shvatiti da jedino možemo mijenjati sebe.
Ako imate neku ideju koja vam ne da mira, imate leptiriće u trbuhu pri samoj pomisli – krenite. Bez obzira na sve, život je prekratak za sve drugo osim za živjeti po svom. Kad nema smisla ići u rizik poduzetništva, kad imate dobrog šefa, ugodnu radnu atmosferu i sve što vam je bitno te slobodu da realizirate svoje ideje i ispunite kreativan potencijal.
Onaj i ona za koga je taj put, znat će. A Ana Hrgovčić, osnivačica BILJKE.PLANTS terarija u boci i Mirna Matković, osnivačica portala i Facebook grupe Ženski RecenziRAJ vjerujem da su te.
Foto: Ana Hrgovčić (lijevo), Mirna Matković (desno)
-
Obje ste vrlo mlade, a vodite jedne od najuspješnijih biznisa na našem području. Što mislite, koja je tajna vašeg uspjeha?
Ana: Mislim da smo Mirna i ja radimo posao koji uistinu donosi benefite kupcima, i to širokoj paleti istih. Naši su kupci zadovoljni kvalitetom, a zbog toga proizvode preporučuju dalje. Moji terariji rješavaju problem “ubojica zelenila” i kupcima daju osjećaj da i oni, unatoč neznanju, imaju zelenu biljku koju uspijevaju održati na životu. Ipak, dugo sam vremena vjerovala da je tajna mog uspjeha samo čista sreća jer sam se našla na pravom mjestu u pravo vrijeme.
No, onda sam shvatila kako nisam izmislila proizvod koji prodajem, nisam prva koja ga je izradila u Hrvatskoj, niti sam prva koja ga je prodala u Hrvatskoj. On zbog čega sam ja uspješna je to što neumorno radim na biznisu, radim na širenju i promociji i trudim se biti uspješna. Zbog toga je uspješna i moja konkurencija, jer sam postavila kamen temeljac za potražnju za ovim proizvodom. Terarije sam otkrila u pravom trenutku, no, da ih nisam promovirala, pisala o njima, radila na prodaji, širila se unatoč nepovoljnoj situaciji na tržištu i “gurala se” nikad ne bih uspjela.
Počela sam mlada, nikad me nije bilo strah bankrota jer nisam imala što izgubiti. Vjerovala sam u ono što radim i znala da će meni uvijek biti dobro jer sam zadovoljna s proizvodom kojeg proizvodim i zadovoljna sam benefitima vlastitog ”crnčenja”. Tajna mog uspjeha je kombinacija rizik, rada i kvalitete usluge tj. proizvoda.
Foto: BILJKE PLANTS terariji
Mirna: Rekla bih da je tajna mog društveno prepoznatog uspjeha jedan nezgodni dvosjekli mač, a to je da se nikada ne osjećam „dovoljno“ uspješno i zato neprestano nešto gradim, razvijam i planiram. I kada navečer legnem u krevet, meni mozak radi sto na sat. Kada postignem neki cilj, kratko se razveselim i to obilježim, ali već sutra nastavljam raditi kao da se ništa ranije nije dogodilo.
Zbog toga sam u kratkom vremenskom periodu postigla odlične poslovne rezultate, ali iskreno priznajem da nije lako tako živjeti i da takav tempo ne može trajati zauvijek. Naravno da je lakše dok imam 28 godina, no sve mi postaje teže i zato sam krenula mijenjati neke mentalne postavke, a prvi je korak bio što sam si zaposlila asistenticu čemu sam se dugo opirala.
-
Zašto ste se uopće odlučile na pokretanje biznisa? Što su vam drugi govorili? Jeste li uvijek imale podršku okoline?
Mirna: Oduvijek sam imala velike snove – sanjala sam o putovanjima, slobodi da se budim i idem spavati kad ja hoću, različitim iskustvima i generalno ispunjenom životom. Dok sam radila u školi, ništa od toga nisam mogla, što zbog financija, što zbog fiksnog rasporeda i kolektivnog godišnjeg. Naravno, imala je škola puno prednosti kao bezbrižnost u odnosu na ono što nosi poduzetništvo, ali nije to bilo „to“.
Dolazim iz obitelji gdje mi mama također radi u školi, a tada je poduzetnik od 1994. te sam mogla vidjeti obje strane. Međutim, kako je moj posao specifičan, nitko nije razumio čime se ja to točno bavim i svi su mislili da je škola (valjda do mirovine) najbolji izbor. Podrška je došla kad sam kupila novi auto pa je to društvu bila materijalna potvrda uspjeha (da ne kažem da je novi Audi pa to valjda daje dodatno značenje ) jer društvo uvijek ima svoja mjerila.
Najveća mi je podrška bio i još uvijek je – moj zaručnik, premda ni on nije u početku mislio da će od ovoga nastati biznis, već prije side job. Danas je situacija značajno drugačija kad imam šest zaposlenih i 16 stalnih suradnika, no nikome ništa ne zamjeram jer znam da su bar oni najbliži uvijek htjeli samo da mi sve bude dobro.
Foto: Mirna Matković
Ana: Na pokretanje biznisa sam se odlučila jer sam vidjela da sve ono što sam do tad radila nije imalo smisla. Nisam se vidjela kao uspješna i ostvarena osoba niti na jednom pothvatu koji sam do tada radila, studij povijesti umjetnosti ili rad u galeriji kao kustos. Iako sam i tamo dobivala pohvale za određene projekte, sama se nisam vidjela u tome.
Na pokretanje poslovanja sam se odlučila kad sam skupila dovoljnu zalihu novca za sigurno preseljenje u drugi grad, nabavu materijala i izradu web shopa. Odlučila sam se na to jer su narudžbe terarija bile stalne i posao se činio održivim. Mislim da prva sam u Hrvatskoj otvorila web shop za prodaju terarija i da su zato narudžbe išle.
Moji roditelji nisu bili oduševljeni jer su i oni bili odgojeni na onaj stari način “samo završi fakultet pa ćeš kasnije lako, vidi kako se mi mučimo, bez fakulteta se ne može”. Unatoč tome su mi dopustili da upišem povijest umjetnosti i filozofiju ha – ha. Ali, nisu me previše odgovarali od te ideje jer su znali da ja uvijek ostvarim ono što zacrtam i da se “ljutim” na sve koji mi stanu na put. S mamom sam imala dogovor da će mi ona plaćati stanarinu dok malo ne stanem na noge, a ostatak života i poslovanja sam financirala sama. To mi je bio dovoljan poguranac da ozbiljno krenem u poduzetništvo.
-
Obje ste rodom iz Slavonije. Jeste li se zbog toga susrele s nekim ograničenjima?
Ana: Rodom sam iz Slavonije, ali sam posao razvila u Zagrebu. Slavonija je malo tržište manje platežne moći i veći dio stanovništva ne prepoznaje vrijednost inovativnih proizvoda. To je velika mana male sredine, teško idu naprijed. Zbog toga je moj proizvod tržište prvo pronašao u Zagrebu. Prednost Slavonije su Slavonci, vrijedni i marljivi djelatnici koji će dati 110 posto sebe. Da mogu, zaposlila bih sve vinkovčane u firmi.
Mirna: Puno je ograničenja jer sam iz Slavonije – od toga da ovdje nemam klijenata koji ulažu u oglašavanje u medijima pa do neke zavisti za koju saznaš kad ti netko pošalje inspekciju anonimnom prijavom. Međutim, ipak je to moja sredina i želim da raste i da ljudi i ovdje dobiju priliku raditi nešto drugačije i aktualno.
-
Kakva su bila vaša očekivanja kad ste krenule u poduzetništvo i koliko su se razlikovala od stvarnosti? Postoji li nešto što vas je iznenadilo?
Mirna: Sjećam se kao da je bilo jučer kad sam rekla da bih htjela 5.000 kuna mjesečno od ovoga uz svoju školsku plaću. Sada toliko naplaćujemo jedan PR tekst na portalu i to je zapravo nevjerojatno! Naravno, i troškovi su veliki uz velik tim i sva ulaganja, no shvatiš koliko si slobodan kada možeš otići u kupovinu namirnica i ne moraš gledati je li nešto četiri ili pet eura i hoćeš li uopće otići na more.
Financijska sloboda definitivno je velika prednost poduzetništva kada jednom biznis podignete na stabilne noge, ali važno je da svatko zna da to ne dolazi preko noći i da sam jednom svu svoju (slabašnu i školsku) ušteđevinu uložila u pokretanje posla. Mislim da mi nije ostalo više od 50 eura u novčaniku.
Ana: Iskreno, kao osoba koja nije imala poduzetnike u obitelji, od poduzetništva sam očekivala da će mi odmah osigurati lagodni život. Dočekala me surova realnost u kojoj te tržište jede, gdje moraš biti dostupan svaki dan u godini, osim Božića, apsolutno svima, od kupaca do radnika. Konkurencija te tjera da budeš bolji, radiš više i kvalitetnije, trudiš se i izmišljaš novotarije. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim zašto je konkurencija dobra – pogledaš njih i odmah kod sebe vidiš što možeš unaprijediti na originalan način.
Poduzetništvo je živi organizam u kojem moraš stalno raditi nešto novo inače se nećeš održati na tržištu. Poduzetništvo i imanje malog obrta su totalno dvije različite priče i to me iznenadilo, enormna razlika između količine posla i odgovornosti koju sam imala na početku i koju imam sad. Poduzetništvo nije za gotovane i one koji žele laku zaradu preko noći, prepuno je odricanja.
Mislim da riječima ne mogu opisati koliko je poduzetništvo teško jer realno ne znaš hoće li tvoj trud donijeti uspjeha. Vjeruješ, nadaš se i “znaš”, ali ne znaš. A u isto vrijeme poduzetništvo je i lako. Ako voliš sve ovo i ne smatraš odricanjem brutalan rad i žrtvu slobodnog vremena i živaca, onda je lako. Meni je iskreno, brutalno teško, ali i brutalno lagano jer sam apsolutno sve u životu podredila poslu i znam za što radim.
-
Što po vašem mišljenju danas mlade najviše sputava u pokretanju vlastitog biznisa?
Ana: Mene je sputavala misao da neću imati novaca, da ću bankrotirati i morati dizati kredit da se vratim i da će mi taj neuspjeh definirati ostatak života. Da će mi jedna pogreška uništiti život. Vjerujem da i drugi isto razmišljaju.
Mirna: Prvo je društvo koje govori da ne možeš uspjeti bez politike i veze, zatim lijenost jer lakše je piti kavu nego raditi, nedostatak želje za odgovornošću i odabir lakšeg puta – zone komfora. A onda je i financijski dio uključen gdje će se novac radije trošiti na nepotrebne stvari umjesto da se u nešto uloži. Trošim i ja danas na mnoštvo nepotrebnih stvari, ali zato što danas to mogu. Jasno mi je da mladima nedostaje šira slika jer nisu dovoljno time okruženi, no tko hoće, nađe način. I jednom kada se nađe način, otvaraju se neke potpuno nove prilike.
-
Nije tajna da puno mladih skriva ambicije u svoja četiri zida. Što biste im poručile?
Mirna: Da ih ne treba brinuti što će selo reći, kako se to inače kaže. Mnogima je to baš prva i glavna prepreka, a onda bih svakako poručila da trebaju što više čitati i učiti o području koje ih zanima te se okružiti ljudima sličnih stavova i ambicija jer će im to dati vjetar u leđa.
Ana: Moja preporuka je Just do it. Kada si mlad vjerojatno imaš nešto ili nekoga čemu se možeš vratiti ako ti posao propadne. Vjerojatno se uvijek možeš osloniti na podršku roditelja ako ti posao propadne. U počecima iznosi s kojima poduzetnik rukuje nisu veliki i neće stvoriti nikakvu veliku, stvarnu štetu (osim udara na ego, i manje financijske nestabilnosti). Tako da, razmislite o ideji, preispitajte tržište i na kreativne načine saznajte je li ono što prodajte traženo. Ako shvatite da je uzmite poticaje za Samozapošljavanje i krenite!
-
I za kraj – jeste li sretne sa svime što ste postigle do danas? Kakvi su vam planovi za budućnost?
Ana: Koliko god da sam sretna što radim za sebe i što sam si na neki način osigurala budućnost u isto vrijeme sam i iznimno nesretna jer mislim da moj posao može biti puno više nego što trenutno je. Trebalo mi je neko vrijeme da na glas priznam, ali ja želim izgraditi veliko poslovno “carstvo” i žao mi je što moja firma još nije na toj razini. Plan je kvalitetno i promišljeno širenje! 🙂
Mirna: Tu se zapravo vraćamo na prvo pitanje – sretna sam, no ima tu još puno prostora za napredak. U budućnosti želim da naš brend za njegu kože, Skin Romance, bude među vodećim skincare brendovima u Hrvatskoj i to je područje koje želim dodatno razvijati jer mislim da sam Ženskom recenziRAJu dala i zadnju kap znoja te sada imam više elana za ovaj noviji projekt.
Foto: Skin Romace gel krema; Ženski recenziRAJ