Nataša Pavlović Bujas, međunarodna je komunikacijska stručnjakinja, savjetnica za osobni razvoj i razvoj poduzeća i organizacije te vlasnica komunikacijske agencije Blumen group iz Beograda.
Dobitnica je prestižnih priznanja IPRA GWA I IPRA Grand Prix. Danas je predsjednica Međunarodne udruge za odnose s javnošću IPRA, organizacije koja 2025. godine slavi 70 godina postojanja i rada na svim kontinentima.
-
Kako je krenuo tvoj poduzetnički put? Čime se sve sada baviš i što najviše voliš raditi?
Davno je to bilo, prije tri desetljeća, a motiv je ostao isti do danas: moje vrijeme je najdragocjenija valuta! Uvijek sam voljela znanost, kemiju, istraživanja, to mi je do danas strast i mindset. Kao studentica sam već imala priliku živjeti i raditi u drugim zemljama. To je bilo normalno – najbolji studenti su išli na razmjenu. Bila su druga vremena pa sam tako imala priliku neko vrijeme živjeti i raditi i u Švedskoj i u Brazilu i vidjeti i naučiti što sve znanost je.
Stoga mi je bilo teško da u uvjetima u koje smo mi dospjeli (izolacija, ekonomska kriza, nestašica osnovnih sredstava za rad) samo sjedim na „sigurnom“ radnom mjestu na fakultetu i čekam da sve prođe. Jer prođe i život. A kad prođe – svejedno je tko je za to kriv. Tako sam odlučila drugim putem – ne poslovno, nego životno. Jer poduzetništvo nije poslovni model, nego životni stil.
Kemiju i znanost sam zamijenila menadžerskim poslom, učila puno toga ispočetka i imala dragocjene mentore kao podršku – jer o biznisu moraš puno znati, ne samo željeti. To danas nedostaje. U komunikaciju sam ušla iz potrebe da proizvode pozicioniram na tržištu u vremenu kada su marketing, a PR posebno, bili nepoznanica na ovom tržištu. Na svakom koraku svoje karijere sam prvo bila self-made stručnjak.
Komunikacije i odnosi s javnošću su moj odabir dugi niz godina jer su u plod svih naših uspjeha i neuspjeha – poslovnih i osobnih. Nismo toga svjesni. Samo zato što imamo alat/organ za komunikaciju, mislimo da sve znamo. A nije tako. Još je kompleksnije kada dođemo do izgradnje odnosa. To danas vidimo, kada je čitav svijet pogođen krizom povjerenja.
Strateške komunikacije, odnosi s javnošću, ali i razvoj biznisa, timova i pojedinaca moj su fokus dugi niz godina. Kao mentorica doprinosim tuđim uspjesima i razvoju i u tome zaista uživam.
-
Koji su ti planovi dalje za tvoj biznis? Što planiraš napraviti kao predsjednica IPRA-e?
Ovaj drugi dio pitanja je lakši – jer je kratkoročniji. Moj predsjednički mandat je ograničen, srećom, jer sam baš preozbiljno shvatila IPRA legacy organizacije koja uskoro slavi 70 godina postojanja. Puno je tu posla, ali nisam sama u tome – raduje me što su se kolege iz cijele regije aktivirali, osnovali smo IPRA Alpe-Balkan-Adria Chapter i nastojimo da i vrijednosti regije budu vidljivije u svijetu, podjednako onoliko koliko ćemo pratiti i implementirati međunarodne kodekse i trendove. A istini za volju – neke od njih i kreiramo.
Na globalnom nivou – IPRA se širi u mom mandatu, zahvaljujući i drugim mojim internacionalnim kontaktima. Spajamo kulture, gradimo mostove, kreiramo prilike za rad i suradnju i reorganiziramo se u dinamičnu, globalnu asocijaciju sve većeg realnog utjecaja i na naša društva, ne samo na našu profesiju. Naša misija je “Leading trust and ethics in global communication“ – jasno je da će i uloga IPRA i uloga PR profesionalaca biti sve veća i značajnija u cijelom svijetu.
Nisam nikada bila opsjednuta rastom biznisa kao takvog – ali jesam rastom vrijednosti koje naš rad ima za klijente. Oko mene su već izuzetni stručnjaci na mnogim područjima i taj „Senior Consultants Team“ je kao task force – kada su klijenti u pitanju, jer brzo i efikasno donose napredak i promjene. S druge strane – naš „Executive team“ su mladi ljudi, oni nose svakodnevne, operativne zadatke. Volim raditi s njima – i učim puno od njih o vremenu u kojem živimo i onom koje dolazi. Imam specifičan model rada i suradnja je najuspješnija s klijentima koji zaista žele napredak i svjesni su odgovornosti u tome.
-
Imaš li neki neostvareni san/želju kojoj se planiraš posvetiti? Znam da si mentorica pro bono, gdje. Kako te netko može kontaktirati u tu svrhu ako želi?
Moram priznati da nemam neostvarenih želja/snova, barem ne nešto za čim bih žalila. Želim često i puno, ali odmah prionem na ostvarivanje – naučila sam odavno da ako nešto želim – dugujem sebi to i ostvariti. Zadnje što sam ostvarila je život van grada, u prirodi i okruženju u kojem ću se baviti povrtlarstvom. Nije bilo lako uskladiti život na Haciendi, obaveze u gradu i međunarodne obaveze – ali je vrijedilo.
Sve to učim druge kao mentorica i podržavam ih u procesima transformacije. Puno nam životnih znanja nedostaje na ovim prostorima – od financijske pismenosti, roditeljstva, znanja o fizičkom, mentalnom i duhovnom zdravlju, pozitivne socijalizacije i života u zajednici… I sve to kulminira kao neki problem na poslu – i u poslu, a to je samo vrh ledenog brijega. Pripremam program „Osvoji vrijeme za sve što želiš“ – jer je ne imanje vremena kronična boljka iz nepoznatih razloga. I to slušam svakog dana – kao izvor frustracije ogromnog broja ljudi u mom okruženju. A kad kažem „program“ – mislim na period zajedničkog rada i podrške mentijima u stvarnom uvođenju promjena. Znanje nije dovoljno, predavanja nisu dovoljna – implementacija je važna.
Pro bono radim s ograničenim brojem članova/članica Srpske udruge menadžera i Udruženja poslovnih žena – kao doprinos udruživanju u koje duboko vjerujem. Ograničen je broj mentija – da bih i ja imala vremena za sve što želim. To svi znaju i mislim da je to fer.
Mene je lako naći – ima me na svim društvenim mrežama i na internetu.
-
Iz tvog iskustva koji su najčešće pogreške koje poduzetnici na ovim prostorima rade? Komunikacijske? Općenito poduzetničke?
Ne educiraju se. Ni u osnovnim stvarima – financije, pravna regulativa, tržište… Neosnovano su samouvjereni. Ne razvijaju partnerstva – slijepo sami guraju svoju priču. Teško ulažu u znanja i iskustva – i svoja i svojih zaposlenih. Često ne razlikuju trošak od investicije, a marketing, komunikacije i PR doživljavaju ili kao nepotrebnu gnjavažu ili kao „uradi sam“ – ni približno ne znaju koliko brojeva, istraživanja, raznorodnih znanja i disciplina je neophodno za tržišno pozicioniranje.
I danas vjeruju da internet može brzo i može sve, a da će AI moći i više i bolje. Osim financijske pismenosti, puno kaskaju i kad je digitalna pismenost u pitanju – a razvoj je jako ubrzan. Ulažu najviše u cigle – nekretnine – ne u znanje i obrt.
-
Kakav je tvoj odnos prema novcu i je li se on mijenjao s godinama?
Da se razumijemo – novac je važan. Puno sam učila o njemu. I s aspekta financija, valuta, investicija i s – nazovimo ga – filozofskog aspekta i dubokog ljudskog poriva da posjeduje novac. I da, moj odnos prema novcu se puno mijenjao kroz godine učenja o energiji i svrsi novca.
Učila sam od nekoliko mentora. Spomenut ću ovdje i Kena Hondu. Novac dolazi kad ima namjenu – to je moj odnos i danas, a bio je od najranije mladosti. Bilo je puno izazovnih situacija u mom životu, pa i vezanih za novac. Brinula sam – dok nisam počela učiti o njemu. Ako za nešto što želim nemam trenutno novca – znala sam da će moje aktivnosti na ostvarivanju te moje želje otvoriti puteve i novcu. I tako je i bivalo, jer energija novca tako i funkcionira.
Odgovorno se ponašam i inače i u svemu mi je bitan smisao – pa i u novcu. Njega ima i previše i premalo – zavisi kako se postavimo. A treba ga biti dovoljno. Novac treba služiti i nama i svima oko nas. Samo tako ima svrhu.
-
U što investiraš?
Najviše u edukacije (svoje i svih oko mene) i u sticanja različitih iskustava. Snažno vjerujem da su znanje i životna iskustva najveće bogatstvo.
Investiram – održivo i oprezno – u nekretnine. Jedno vrijeme sam investirala u valute – i trgovala – dok to nije postalo vremenski zahtjevno. Još uvijek sam oprezna na burzi, učim od Radeta Rakočevića, a investicijsko zlato je uvijek sigurna opcija i često ga i poklanjam prijateljima.
U pokretu sam stalno – i ulažem puno i rado u putovanja, najmanje turistička doduše. Valja znati da moja najuža obitelj (sin, sestra, majka) živi u tri zemlje na dva kontinenta – tako da se i moj život odvija na tim relacijama.
-
Koje si pogreške napravila dosada s novcem? A koje u biznisu?
O pa imala sam ja puno pogrešnih investicija, u smislu preranog razvoja nečega čemu nije bilo vrijeme ili pogrešne procjene ili jednostavno iznenadnih okolnosti. Danas je velika priča oko start-up poduzeća i ideja i dostupna je financijska podrška, a mi stari poduzetnici smo sami financirali sve svoje start-up iskorake i inovacije. Neke su naravno i propadale.
Također, vjerujem da me u ranoj fazi na nesvjesnom nivou držao stereotip stečen zbog okruženja – uobičajen za ovo podneblje – da je novac nešto loše, zlo i da samo nepošteno možeš steći i novac i imovinu. Nažalost, većina ljudi i dalje tako misli i osuđuje one koji su stekli više od prosjeka. Žao mi je, jer znam divne ljude koji su radom i znanjem stekli puno.
U biznisu ne trpim osrednjost. A toga je najviše. Ne trpim niti osrednjost u mom timu, niti osrednjost u radu, niti osrednjost u poslovanju klijenata – i strpljivo, vremenom, izborila sam se da u tom standardu živim i radim. Nemam brda zaposlenih niti osrednje nezadovoljnih klijenata jer je bitno da ostvarimo promet. Imam sreće da radim brendove, manifestacije, institucije, kampanje sa ljudima od kojih i ja učim.
Članovi mog tima ne rade za mene – nego sa mnom. Klijentima nismo samo podrška – nego putokaz. A oni nama – korektor.
-
Što bi voljela da ti je netko rekao dok si bila mlađa?
Baš ništa. Sigurno su mi i pričali – ali nisam baš puno slušala. Gledam sada koliko svi pametujemo mladim ljudima – stvarno neprimjereno. A sve se dešava sa razlogom i u svoje vreme. Nema od priče mnogo koristi – djela se računaju. Nisam baš marila tko što priča, ali sam uvijek obraćala pažnju na to što i zašto netko nešto radi i s kakvim rezultatom.
Život je da ga živiš, ne da se od njega čuvaš. Mladima trebamo biti podrška dok prolaze i ono za što mi ponekad unaprijed znamo krajnji ishod.
-
Što si naučila o novcu od svojih baka i djedova te roditelja?
Imali smo novca, ali smo ga cijenili i nikada nije bilo bahaćenja. Naučila sam da se novac stiče radom i znanjem. Naučila sam da osim novca treba biti osposobljen za život – i jesam se osposobljavala – završila sam i šnajderski tečaj, voljela sam šivati, kuham izvrsno, vodim domaćinstvo efikasno i kvalitetno jer mi je ta kvaliteta života važna.
Nikada se nisam vezala za diplome – a imam ih puno i stičem ih i danas. Uzgajam pomalo svoje povrće i voće. Rad se u našoj kući cijenio – kako onaj glavom, tako i rad rukama – i tako je i danas. Novac je posljedica i sredstvo i treba ga imati.
-
Što si naučila svog sina o novcu i kako?
Moj sin Marko i ja smo se odgajali sami potpuno, obzirom da je moj suprug iznenada preminuo kad je Marko bio beba. Nije nam bilo lako, ali smo uspjeli izgraditi odnos pun povjerenja i poštovanja, zasnovan na ljubavi, razumijevanju i poštovanju međusobnih razlika. To mi je bilo najvažnije da nauči i da to utemelji i u svoje druge, buduće odnose.
Učili smo i o novcu, naravno. Da je važno da ga zaradi svojim radom. Da je puno važnije koliko i kako troši, a ne koliko zarađuje – možeš zarađivati i milijun eura mjesečno, ako trošiš milijun i jedan euro – to je bankrot. Da to kako raspolažeš novcem direktno utječe na tvoju kvalitetu života – a to je prioritetno. Da kvaliteta života ne znači komfor i lijenost – što je danas uglavnom pojam kvalitetnog života: što veći stan, što bolji i skuplji automobil, što više skuplje garderobe, sve na daljinski, ništa na malo napora, a lijenost je najteža bolest današnjice.
Učili smo što sve novcem možeš sebi priuštiti – od materijalnih stvari do stanja i osjećaja – i kada to znaš, ne ostaješ zaglavljen u nepotrebno skupom autu i brdu garderobe, bez obzira što si to možeš priuštiti. Ne trebaju ti.
-
Vizija našeg portala su Financijski neovisne žene – koja je tvoja poruka našim čitateljicama i čitateljima, prije svega mladih ženama na Balkanu?
Financijska neovisnost danas je „must“ za žene, iako je nije lako ostvariti. I to je prvi i najvažniji korak. Osim financijske neovisnosti žene na Balkanu trebaju osvijestiti sve svoje uloge – na poslu, u obitelji i u društvu – i preuzimati onoliko tereta koliko im pripada, a ne sve.
Znam mnoge financijski neovisne, visokoobrazovane žene koje i dalje robuju tradicionalnim uvjerenjima u obitelji i društvu i – obavljaju i dalje većinu ogromnog neplaćenog rada kod kuće i isključivo one vode brigu o kvaliteti života obitelji. Financijski su nezavisne – ali nemaju vremena, ni za sebe, ni za sebi bitne ljude, iskustva, događaje…
Kad nemaju vremena i ne misle o svojim potrebama – vremenom prestaju išta željeti. Kad ne želiš ništa – ne živiš.
Foto: Nataša Pavlović