Možete li prihvatiti samo imovinu, a odbiti dugove pokojnika?
Jedno od pitanja koje se gotovo redovito postavlja nakon smrti člana obitelji glasi može li se naslijediti kuća, stan ili ušteđevina, a istodobno izbjeći odgovornost za dugove koje je pokojnik ostavio iza sebe. Intuitivno, mnogima se takvo rješenje čini sasvim razumnim. Ako je netko godinama stvarao svoju imovinu, zašto bi njegovi nasljednici morali preuzeti i obveze koje nisu sami stvorili?
Odgovor hrvatskog nasljednog prava, međutim, vrlo je jasan. Nasljedstvo se ne može prihvatiti djelomično. Drugim riječima, nije moguće prihvatiti samo ono što je vrijedno, a odbiti ono što predstavlja teret. Onaj tko prihvati nasljedstvo prihvaća ga kao jedinstvenu pravnu cjelinu, zajedno s pravima i obvezama koje iz njega proizlaze.
Upravo se zbog toga u praksi najveći broj problema ne pojavljuje tijekom ostavinske rasprave, nego tek mjesecima, a ponekad i godinama nakon njezina završetka. Nasljednici često smatraju da je ostavinski postupak tek formalnost koju treba što prije završiti, osobito kada među članovima obitelji nema spora oko raspodjele imovine. U takvim okolnostima pažnja je gotovo uvijek usmjerena na pitanje tko će naslijediti stan, obiteljsku kuću ili zemljište, dok se pitanje eventualnih dugova nerijetko potpuno zanemari.
Tek kada nakon završetka ostavinskog postupka počnu pristizati opomene banaka, zahtjevi vjerovnika ili obavijesti o nepodmirenim obvezama, mnogi prvi put postanu svjesni da su nasljeđivanjem preuzeli mnogo više od same imovine.
Razlog za to nalazi se u samoj prirodi nasljednopravnog slijeda. Smrću ostavitelja na njegove nasljednike ne prelaze samo njegova imovinska prava nego, pod uvjetima koje propisuje zakon, i njegove obveze. Upravo zato članak 139. Zakona o nasljeđivanju propisuje odgovornost nasljednika za dugove ostavitelja, istodobno ograničavajući tu odgovornost do visine vrijednosti naslijeđene imovine.
To ograničenje često stvara pogrešan dojam da nasljednik zapravo može birati što će prihvatiti, a što odbiti. Međutim, zakon ne poznaje takvu mogućnost. Nasljedstvo se ne može prihvatiti “uz zadršku”, niti se može prihvatiti samo aktivu, a isključiti pasivu. Prihvat nasljedstva znači prihvat cijelog pravnog položaja koji proizlazi iz činjenice da je određena osoba postala nasljednik.
To ne znači da zakon ne štiti nasljednike. Naprotiv. Hrvatsko nasljedno pravo uspostavlja razumnu ravnotežu između interesa vjerovnika i interesa nasljednika. Nasljednik neće odgovarati neograničeno za dugove pokojnika, nego samo do vrijednosti onoga što je naslijedio. Međutim, ta zaštita ne mijenja činjenicu da dugovi čine sastavni dio ostavine jednako kao i nekretnine, novac ili druga imovina.
Upravo zbog toga možda je najvažnije pitanje koje bi svaki potencijalni nasljednik trebao postaviti prije davanja nasljedničke izjave zapravo vrlo jednostavno: znam li uopće što nasljeđujem?
Odgovor na to pitanje često nije jednostavan. Dogodi se da pokojnik nije obitelji govorio o svojim financijskim obvezama. Ponekad postoje krediti za koje nitko nije znao, dugovanja prema državi, privatne pozajmice ili obveze koje u trenutku ostavinske rasprave još nisu dospjele na naplatu. Upravo zato nije rijetkost da nasljednici tek naknadno saznaju za postojanje dugova.
Nažalost, upravo tada dolazi do izražaja jedno od najvažnijih pravila hrvatskog nasljednog prava koje mnogi građani ne poznaju. Nasljednička izjava dana u ostavinskom postupku u pravilu je neopoziva. Drugim riječima, osoba koja je prihvatila nasljedstvo ne može se naknadno predomisliti samo zato što je poslije otkrila okolnosti koje joj nisu bile poznate u trenutku donošenja odluke.
U tome se krije najveći praktični značaj nasljedničke izjave. Ona nije administrativna formalnost koju treba što prije potpisati kako bi se ostavinski postupak završio, nego pravna odluka koja proizvodi dugoročne posljedice. Da su mnogi nasljednici u trenutku davanja izjave raspolagali potpunijim informacijama o financijskom stanju ostavitelja, sasvim je izvjesno da bi dio njih svoju odluku donio drukčije.
To, naravno, ne znači da bi svaki nasljednik prije ostavinske rasprave trebao provoditi detaljnu financijsku reviziju ostaviteljeve imovine. Međutim, kada postoje okolnosti koje upućuju na mogućnost značajnijih dugovanja, primjerice dugotrajno kreditno zaduženje, poslovne aktivnosti, ovršni postupci ili druge poznate obveze, razumno je prije prihvata nasljedstva pokušati prikupiti što više informacija o stvarnom opsegu ostavine.
Posebno je važno naglasiti da se nasljedstvo ne sastoji od dva odvojena “paketa”, od kojih bi jedan sadržavao imovinu, a drugi dugove. Nasljedstvo je jedinstvena pravna cjelina i upravo zato zakon ne dopušta da nasljednik prihvati samo ono što mu odgovara. Takvo bi rješenje bilo nepravedno prema vjerovnicima ostavitelja, čije tražbine smrću dužnika u pravilu ne prestaju.
Možda upravo zato najvažnija poruka koju bi svaki građanin trebao ponijeti iz ostavinskog postupka glasi da odluku o prihvatu nasljedstva nije mudro donositi ishitreno. Vrijednost stana, kuće ili zemljišta često je vidljiva na prvi pogled, dok financijske obveze ostavitelja ponekad postanu poznate tek mnogo kasnije. Kada se to dogodi, mogućnost promjene već donesene odluke u pravilu više ne postoji.
Nasljedstvo zato nije samo pitanje prijenosa imovine s jedne generacije na drugu. Ono predstavlja prijenos cjelokupnog imovinskopravnog položaja ostavitelja, zbog čega je prije donošenja bilo kakve odluke korisno razumjeti da se prava i obveze u nasljednom pravu ne mogu promatrati odvojeno. Upravo je to razlog zbog kojeg odgovor na pitanje iz naslova ovog članka, koliko god nekome možda bio razočaravajući, može biti samo jedan: “ Ne, nije moguće prihvatiti samo imovinu, a odbiti dugove pokojnika.”
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
