Nasljedstvo nije uvijek dobitak: što ako uz imovinu dolaze i dugovi?
Kada se u svakodnevnom razgovoru spomene nasljedstvo, većina ljudi najprije pomisli na obiteljsku kuću, stan, zemljište, štednju ili neku drugu vrijednu imovinu koja ostaje iza pokojnika. Takva je predodžba sasvim razumljiva jer se nasljedstvo u javnosti gotovo uvijek promatra kroz ono što se stječe, dok se znatno rjeđe govori o onome što se zajedno s tom imovinom može preuzeti. Tek kada nakon smrti člana obitelji počnu pristizati pozivi banaka, opomene vjerovnika ili obavijesti o nepodmirenim obvezama, mnogi se prvi put susretnu s činjenicom da ostavina ne obuhvaća samo prava, nego i određene obveze.
Upravo zbog toga jedno od najvažnijih pitanja koje bi svaki potencijalni nasljednik trebao razumjeti glasi: što se zapravo nasljeđuje i gdje završava odgovornost nasljednika za dugove pokojnika odnosno ostavitelja?
Hrvatsko nasljedno pravo na to pitanje daje vrlo jasan odgovor, ali istodobno uspostavlja i mehanizme koji štite nasljednike od neograničene odgovornosti. Problem je u tome što se o tim pravilima govori tek kada nastane spor, iako bi njihovo poznavanje često spriječilo donošenje ishitrenih odluka tijekom ostavinskog postupka.
Zakonom o nasljeđivanju propisano je da nasljednik odgovara za dugove ostavitelja, ali samo pod uvjetima i u granicama koje određuje zakon. Temeljna odredba nalazi se u članku 139. Zakona o nasljeđivanju, koji predstavlja jednu od najvažnijih zaštitnih normi hrvatskog nasljednog prava jer istodobno štiti i vjerovnike ostavitelja i osobe koje ga nasljeđuju.
U praksi se upravo oko tog članka pojavljuje najveći broj pogrešnih uvjerenja. Nerijetko se može čuti kako će vjerovnici moći naplatiti svoja potraživanja isključivo iz kuće ili stana koji su naslijeđeni ili da nasljednik za dugove pokojnika “ne odgovara svojom imovinom”. Takve tvrdnje zvuče logično, ali nisu u cijelosti točne.
Da bi se razumjelo zašto, potrebno je objasniti dva pravna pojma koja se često spominju u teoriji nasljednog prava, a koja zapravo opisuju vrlo jednostavnu životnu situaciju. Riječ je o kvalitativnoj i kvantitativnoj odgovornosti nasljednika.
Kada pravnici govore o kvalitativnoj odgovornosti, žele naglasiti da vjerovnik nije ograničen isključivo na imovinu koju je nasljednik stekao nasljeđivanjem. Drugim riječima, zakon ne propisuje da se dug može naplatiti samo iz naslijeđene kuće, stana ili novca koji se zatekao na računima ostavitelja. Ako za to postoje zakonske pretpostavke, vjerovnik svoju tražbinu može ostvarivati i iz druge imovine nasljednika, odnosno iz njegove vlastite imovine. Upravo zato kaže se da je odgovornost nasljednika kvalitativno neograničena, jer nije vezana isključivo uz određenu vrstu ili izvor imovine.
Međutim, upravo u tom trenutku dolazi do izražaja drugo, znatno važnije ograničenje koje zakon postavlja u korist nasljednika.
Članak 139. Zakona o nasljeđivanju propisuje da nasljednik odgovara za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine. To ograničenje u pravnoj teoriji naziva se kvantitativnom odgovornošću i predstavlja jedno od temeljnih načela hrvatskog nasljednog prava.
To znači da vjerovnik može tražiti naplatu iz cjelokupne imovine nasljednika, ali ukupni iznos njegove odgovornosti nikada ne može prijeći vrijednost onoga što je naslijedio.
Jednostavan primjer najbolje pokazuje razliku između ta dva pojma.
Zamislimo da sin nakon smrti oca naslijedi stan čija je tržišna vrijednost 180.000 eura. Naknadno se utvrdi da je otac iza sebe ostavio nepodmirene kredite i druge dugove u ukupnom iznosu od 260.000 eura. U takvoj situaciji vjerovnici nisu ograničeni samo na naplatu iz naslijeđenog stana. Ako je to potrebno, naplata se može provoditi i iz druge imovine koju sin posjeduje. Međutim, bez obzira na to iz koje se imovine naplata provodi, njegova ukupna odgovornost ne može biti veća od 180.000 eura, odnosno od vrijednosti onoga što je naslijedio.
Drugim riječima, zakon dopušta širok krug sredstava iz kojih se vjerovnik može namiriti, ali istodobno postavlja čvrstu granicu preko koje odgovornost nasljednika ne može ići.
Upravo je zbog toga pogrešno smatrati da nasljednik uopće ne odgovara svojom imovinom, ali je jednako tako pogrešno vjerovati da će zbog dugova ostavitelja odgovarati neograničeno ili cijelog života otplaćivati obveze koje višestruko premašuju vrijednost nasljedstva.
Još jedna okolnost koja u praksi često dovodi do problema jest činjenica da nasljednici odluku o prihvatu nasljedstva nerijetko donesu vrlo brzo, vođeni razumljivom željom da se ostavinski postupak što prije okonča, a da prethodno nisu pokušali utvrditi postoji li iza ostavitelja kakva značajnija financijska obveza.
Takav pristup može biti rizičan upravo zato što je nasljednička izjava, kojom se nasljedstvo prihvaća ili ga se nasljednik odriče, u pravilu neopoziva. Drugim riječima, osoba koja jednom prihvati nasljedstvo u pravilu se kasnije ne može predomisliti samo zato što je naknadno saznala da je pokojnik imao dugove za koje nije znala u trenutku davanja izjave. Takvo je shvaćanje već dulje vrijeme prisutno i u sudskoj praksi, koja dosljedno polazi od toga da pravna sigurnost zahtijeva stabilnost jednom dane nasljedničke izjave.
To, naravno, ne znači da bi svaki potencijalni nasljednik prije ostavinske rasprave trebao provesti opsežno financijsko istraživanje pokojnikove imovine, ali svakako znači da nije mudro prihvat nasljedstva promatrati kao puku formalnost. Što je vrijednost ostavine veća ili što postoje ozbiljnije naznake da je ostavitelj imao nepodmirene obveze, to je važnije pokušati steći što potpuniju sliku o njegovim imovinskim odnosima prije nego što se donese odluka koja proizvodi trajne pravne učinke.
S druge strane, osoba koja se valjano odrekne nasljedstva ne postaje nasljednik, pa samim time ne odgovara ni za dugove ostavitelja. Upravo zbog toga odluka o prihvatu ili odricanju od nasljedstva uvijek bi trebala biti rezultat promišljene procjene, a ne isključivo činjenice da iza pokojnika postoji vrijedna nekretnina ili druga imovina.
Posebno je zanimljivo da je zakonodavac drukčije uredio odgovornost jedinica lokalne samouprave kada one postanu nasljednici takozvane ošasne imovine, odnosno u situacijama kada iza ostavitelja nema zakonskih ni oporučnih nasljednika. Prema Zakonu o nasljeđivanju općine i gradovi, načelno za dugove ostavitelja odgovaraju isključivo do visine vrijednosti naslijeđene imovine i samo tom imovinom.
Takvo rješenje predstavlja važnu razliku u odnosu na ranije zakonsko uređenje, prema kojem su i jedinice lokalne samouprave, jednako kao i drugi nasljednici, odgovarale svojom cjelokupnom imovinom, premda također samo do vrijednosti naslijeđene ostavine. Današnjim zakonskim rješenjem zakonodavac je dodatno zaštitio javna sredstva, polazeći od razumne pretpostavke da privatni dugovi ostavitelja ne bi trebali biti podmirivani iz proračuna općina, gradova odnosno jedinica lokalne samouprave, nego isključivo iz imovine koju su naslijedile.
Nasljedstvo se zato ne može promatrati kao popis nekretnina, pokretnina ili bankovnih računa koji nakon smrti prelaze na nasljednike. Ono predstavlja pravnu cjelinu u kojoj se isprepliću prava i obveze, zbog čega odluka o prihvatu nasljedstva nerijetko ima znatno ozbiljnije posljedice nego što se na prvi pogled čini.
Hrvatsko nasljedno pravo pritom nastoji uspostaviti ravnotežu između interesa vjerovnika, koji imaju pravo tražiti ispunjenje tražbina koje nisu prestale smrću dužnika, i interesa nasljednika, kojima zakon pruža zaštitu ograničavajući njihovu odgovornost do vrijednosti naslijeđene imovine. Upravo ta ravnoteža predstavlja jedno od temeljnih obilježja našeg nasljednog prava i razlog zbog kojeg je prije donošenja odluke o prihvatu ili odricanju od nasljedstva uvijek korisno razumjeti osnovna pravila koja uređuju taj pravni institut.
Jer nasljedstvo doista može biti vrijedna životna ostavština, ali ponekad zajedno s njom dolaze i obveze koje nije moguće zanemariti.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
