7CRO41,70+1,96%7POL11,92+0,08%7SLO63,30+1,28%ADPL21,30+2,40%ADRS189,00+8,00%ADRS2111,50+1,36%AUHR308,00+2,67%BSQR28,400,00%CIAK12,000,00%DDJH38,00-1,04%DLKV15,00+3,09%ERNT219,00+1,86%H273N99,650,00%HEFA1,150,00%HPB356,00+4,71%HT38,60+0,26%IGH6,80+13,33%IKBA615,00+2,50%INGR2,460,00%JDPL11,50+0,88%KODT4.820,00+2,55%KODT24.570,00+3,86%KOEI1.178,00+4,25%KOTR21.830,00+2,81%KRAS126,000,00%LKPC180,000,00%LKRI11,00+0,92%LRH530,000,00%MONP8,200,00%PLAG350,000,00%PODR148,00+0,68%RIVP8,32+1,46%SNBA21,80+7,92%SPAN49,90-0,20%T651N99,000,00%THNK53,500,00%TKPR430,00+1,42%TOK16,20+0,62%ULPL6,85+10,48%VIS0,86-4,44%VLEN3,710,00%ZABA22,900,00%ZITO17,900,00%ADRPR3.578,32+0,67%C10TR3.493,30+1,82%CBS98,150,00%CBSTR188,30+0,01%CBX4.469,39+1,52%CBX102.954,79+1,82%CBXIN3.930,02+2,21%CBXKO1.462,42+1,03%CBXNU820,48+0,17%CBXPL2.816,52+1,61%CBXPR2.227,10+0,66%CBXTP1.382,96+2,46%CBXTR3.654,32+1,52%CBXTU5.894,39+0,49%7CRO41,70+1,96%7POL11,92+0,08%7SLO63,30+1,28%ADPL21,30+2,40%ADRS189,00+8,00%ADRS2111,50+1,36%AUHR308,00+2,67%BSQR28,400,00%CIAK12,000,00%DDJH38,00-1,04%DLKV15,00+3,09%ERNT219,00+1,86%H273N99,650,00%HEFA1,150,00%HPB356,00+4,71%HT38,60+0,26%IGH6,80+13,33%IKBA615,00+2,50%INGR2,460,00%JDPL11,50+0,88%KODT4.820,00+2,55%KODT24.570,00+3,86%KOEI1.178,00+4,25%KOTR21.830,00+2,81%KRAS126,000,00%LKPC180,000,00%LKRI11,00+0,92%LRH530,000,00%MONP8,200,00%PLAG350,000,00%PODR148,00+0,68%RIVP8,32+1,46%SNBA21,80+7,92%SPAN49,90-0,20%T651N99,000,00%THNK53,500,00%TKPR430,00+1,42%TOK16,20+0,62%ULPL6,85+10,48%VIS0,86-4,44%VLEN3,710,00%ZABA22,900,00%ZITO17,900,00%ADRPR3.578,32+0,67%C10TR3.493,30+1,82%CBS98,150,00%CBSTR188,30+0,01%CBX4.469,39+1,52%CBX102.954,79+1,82%CBXIN3.930,02+2,21%CBXKO1.462,42+1,03%CBXNU820,48+0,17%CBXPL2.816,52+1,61%CBXPR2.227,10+0,66%CBXTP1.382,96+2,46%CBXTR3.654,32+1,52%CBXTU5.894,39+0,49%

Naknadno se pojavio nasljednik: može li tražiti dio stana?

marinkovrbic naslovnica vodoravno

Naknadno se pojavio nasljednik: može li tražiti dio stana?

Ostavinska rasprava je završena. Rješenje o nasljeđivanju odavno je pravomoćno. Stan je upisan na nasljednike, jedan od njih možda je već isplatio ostale, nekretnina je uređena, iznajmljena ili prodana. Obitelj je, barem pravno, zatvorila jedno životno poglavlje.

A onda se, nekoliko godina poslije, pojavi još jedan nasljednik.

Ponekad je riječ o djetetu ostavitelja za koje ostali nisu znali. Ponekad su znali, ali ono nije sudjelovalo u ostavinskom postupku. Ponekad se tek naknadno utvrdi očinstvo. A ponekad netko jednostavno nakon mnogo godina izvadi rodni list, obiteljske dokumente i kaže rečenicu od koje vlasnicima nekretnine obično nije svejedno: „I ja sam nasljednik.“

Prvo pitanje gotovo uvijek glasi: može li sada tražiti dio stana?

Odgovor glasi: “Može biti da može”, ali ne tako da se jednostavno ponovno otvori stara ostavinska rasprava i sve krene ispočetka.

Upravo za takve situacije Zakon o nasljeđivanju predviđa posebna pravila.

Pravomoćno rješenje nije uvijek kraj priče

Ljudi pravomoćno rješenje o nasljeđivanju često doživljavaju kao konačnu potvrdu da se pitanje ostavine više nikada ne može otvoriti. U najvećem broju slučajeva to je praktično točno. Ali nasljedno pravo poznaje situacije u kojima se nakon pravomoćnosti pojavi nešto što u prvom postupku nije bilo poznato.

Članci 234. do 237. Zakona o nasljeđivanju uređuju upravo takve naknadne situacije: kada se pronađe imovina za koju se ranije nije znalo, kada se naknadno pronađe oporuka te, za našu priču najvažnije, kada se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pojavi osoba koja tvrdi da joj pripada pravo na nasljedstvo.

Tu treba razlikovati dvije potpuno različite stvari.

Jedno je naknadno pronaći imovinu. Drugo je naknadno pronaći nasljednika.

Ako se, primjerice, pet godina nakon smrti otkrije da je pokojnik imao još jednu zemljišnu česticu na Braču koja nije bila obuhvaćena ostavinskim postupkom, riječ je o naknadno pronađenoj imovini. Sud će o toj imovini odlučiti u skladu s pravilima Zakona o nasljeđivanju.

Ali ako je stan bio poznat, o njemu je već odlučeno, a pet godina kasnije pojavi se Marko i kaže da je i on pokojnikov sin, problem više nije stan koji je sud „zaboravio“. Problem je čovjek koji nije sudjelovao u postupku.

A za to vrijede druga pravila.

„Ja sam njegov sin“ nije zahtjev za novu ostavinsku raspravu

Zamislimo jednostavan primjer.

Otac umre i iza sebe ostavi stan vrijedan 250.000 eura. U ostavinskom postupku njegovim nasljednicima budu proglašeni sin Ivan i kći Ana, svaki u jednoj polovici. Rješenje postane pravomoćno, a Ivan i Ana upišu se kao suvlasnici stana.

Četiri godine poslije pojavljuje se Petar.

Petar tvrdi da je također pokojnikov sin i da kao zakonski nasljednik ima pravo na nasljedstvo.

Ako Petar doista ima nasljedno pravo, činjenica da je ostavinski postupak završen ne znači sama po sebi da je njegovo pravo nestalo.

Ali Petar u pravilu neće doći na sud s prijedlogom: „Molim vas, poništite sve i održite novu ostavinsku raspravu.“

Zakon upravo za takvu situaciju predviđa da se pravomoćno okončana ostavina ne raspravlja ponovno samo zato što se pojavila osoba koja ranije nije sudjelovala u postupku, a tvrdi da je nasljednik. Takva osoba svoje pravo ostvaruje u parnici.

Drugim riječima, Petar mora prijeći iz relativno mirnog svijeta ostavinskog postupka u znatno ozbiljniji svijet građanske parnice i dokazati da mu pravo koje traži doista pripada.

Pravomoćno rješenje, dakle, nije čarobni zid iza kojeg više ništa nije moguće. Ali nije ni komad papira koji se može srušiti jednom rečenicom novog rođaka.

A što ako se naknadno pronađe oporuka?

Nasljedno pravo ima još jednu zanimljivu situaciju.

Obitelj provede ostavinski postupak smatrajući da oporuke nema. Djeca naslijede imovinu prema zakonu. Tri godine poslije, prilikom pražnjenja starog ormara, između police osiguranja iz 1998. i računa za televizor pronađe se vlastoručna oporuka.

U njoj pokojnik ostavlja stan sasvim drugoj osobi.

Ni tada pravni sustav ne reagira tako da automatski izbriše sve što se dogodilo i jednostavno održi novu ostavinsku raspravu kao da prethodne nije bilo. Članak 235. Zakona o nasljeđivanju posebno uređuje naknadno pronađenu oporuku, dok članci koji slijede uređuju i druge situacije nastale nakon pravomoćnosti.

To pokazuje jednu važnu stvar: pravomoćnost ostavinskog rješenja jest ozbiljna, ali nasljedno pravo mora ostaviti mehanizam za situacije u kojima se stvarno činjenično stanje pokaže drukčijim od onoga na temelju kojega je donesena odluka.

Život, naime, ima neugodnu naviku da ne pročita sudski spis prije nego što proizvede novu činjenicu.

Najvažnije pitanje često nije „jesam li nasljednik“, nego „jesam li zakasnio“.

Tu dolazimo do članka 138. Zakona o nasljeđivanju.

To je odredba koju bi svaki „naknadno pronađeni“ nasljednik trebao pročitati prije nego što počne računati koliko kvadrata stana mu pripada.

Zakon propisuje rokove za ostvarivanje prava zahtijevati ostavinu kao nasljednik.

Prema članku 138., pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik prema poštenom posjedniku zastarijeva za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika ostavine, a najkasnije za deset godina, računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavitelja, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke.

Prema nepoštenom posjedniku zakon postavlja dulju krajnju granicu dvadeset godina.

I upravo tu priča postaje mnogo zanimljivija od jednostavnog pitanja postoji li rodni list.

Godina dana može biti važnija od deset godina

Vratimo se Petru.

Otac je umro 2020. godine. Petar je njegov sin, ali nije sudjelovao u ostavinskom postupku. Za smrt oca i činjenicu da su stan naslijedili Ivan i Ana saznao je 2021. godine.

Petar ne poduzima ništa.

Sjeti se svog nasljednog prava 2026. godine i tada odluči angažirati odvjetnika.

Problem je očit. Nije dovoljno reći: „Pa nije prošlo deset godina od smrti.“

Članak 138. ne poznaje samo krajnji desetogodišnji rok. Postoji i subjektivni rok od jedne godine od saznanja za vlastito pravo i za posjednika ostavine.

Zato u ovakvim sporovima datum kada je osoba nešto saznala može postati jednako važan kao rodoslovlje cijele obitelji.

Jedno je, primjerice, ako Petar tvrdi:

„Tek sam prošli mjesec doznao tko mi je biološki otac i tada sam prvi put doznao da su njegov stan naslijedili Ivan i Ana.“

Sasvim je drugo ako postoji njegova poruka iz 2021. godine:

„Znam da ste vas dvoje naslijedili tatin stan, ali ne želim sada ništa poduzimati.“

Takva poruka pet godina poslije može vrijediti više od deset svjedoka koji se pokušavaju prisjetiti što je tko znao na obiteljskom ručku.

Pošteni i nepošteni posjednik nisu ista priča

Posebno je zanimljiva razlika između poštenog i nepoštenog posjednika ostavine.

Zamislimo da Ivan i Ana u ostavinskom postupku zaista nisu znali da Petar postoji. Naslijedili su stan, upisali vlasništvo i godinama bili uvjereni da su jedini nasljednici.

Njihov pravni položaj nije isti kao u situaciji u kojoj su vrlo dobro znali za Petra, imali njegove podatke i svjesno ga prešutjeli kako bi cijeli stan pripao njima.

Upravo zato članak 138. razlikuje položaj poštenog i nepoštenog posjednika i za potonjega predviđa znatno dulji rok.

Pravo, barem u teoriji, ipak ne bi trebalo jednako tretirati onoga tko nije znao i onoga tko je znao pa računao da se drugi nikada neće pojaviti.

A što ako je stan u međuvremenu prodan?

Tu stvari postaju još ozbiljnije.

Pretpostavimo da su Ivan i Ana naslijeđeni stan dvije godine nakon ostavinske rasprave prodali Mariji. Marija nije poznavala obitelj, provjerila je zemljišne knjige, vidjela pravomoćno rješenje o nasljeđivanju i uredno upisane vlasnike te platila tržišnu cijenu.

Nakon toga pojavljuje se Petar.

Njegovo nasljedno pravo ne znači automatski da će Marija jednog jutra ostati bez dijela stana.

U takvoj situaciji više nije dovoljno promatrati samo Zakon o nasljeđivanju. Otvaraju se i pitanja zaštite trećih osoba, zemljišnoknjižnog povjerenja, stjecanja prava na nekretnini, dobre vjere stjecatelja te, ovisno o konkretnim okolnostima, mogućih zahtjeva prema osobama koje su raspolagale naslijeđenom imovinom.

Zato rečenica „ja sam nasljednik, dakle jedna trećina stana je moja“ može biti dobar početak razgovora s odvjetnikom, ali nije nužno i njegov završetak.

Nasljedno pravo određuje tko nasljeđuje. Stvarno i zemljišnoknjižno pravo mogu biti presudni za odgovor što se nakon mnogo godina još može učiniti s nekretninom koja je u međuvremenu promijenila vlasnika.

Sud neće crtati obiteljsko stablo umjesto tužitelja

Osoba koja se naknadno pojavi mora svoje tvrdnje i dokazati.

Ako tvrdi da je dijete ostavitelja, mora postojati odgovarajuća pravna osnova za takav status. Ako se poziva na oporuku, mora se utvrditi njezina pravna relevantnost i valjanost. Ako tvrdi da za svoje nasljedno pravo ranije nije znala, pitanje trenutka saznanja može postati odlučno zbog zastare.

A druga strana neće nužno mirno sjediti.

Može osporavati samo nasljedno pravo. Može isticati zastaru. Može tvrditi da je tužitelj deset godina znao za sve, ali ništa nije poduzimao. Može osporavati njegovu verziju događaja ili ukazivati na prava koja su u međuvremenu stekle treće osobe.

Zato ovakvi predmeti vrlo brzo prestaju biti romantične priče o „izgubljenom nasljedniku“.

Postaju klasični građanski sporovi u kojima su važni dokumenti, datumi, zemljišne knjige, ostavinski spis, obiteljski status, eventualna oporuka i vrlo često, dokazivanje tko je što znao i kada je to saznao.

Nasljedstvo ne treba čuvati u ladici

Najvažnija praktična pouka članka 138. jednostavna je: onaj tko smatra da ima nasljedno pravo ne bi trebao godinama čekati da vidi što će se dogoditi.

U nasljednom pravu vrijeme nije administrativna sitnica.

Možete doista biti nečije dijete. Možete doista pripadati krugu zakonskih nasljednika.

Možete čak imati dokument koji snažno govori u vašu korist. Ali iz toga ne slijedi da svoja prava možete ostvarivati kada god vam to životni raspored dopusti.

S druge strane, ni osobe koje su pravomoćnim rješenjem proglašene nasljednicima ne bi trebale automatski zaključiti da je svaka naknadna tvrdnja pravno besmislena samo zato što je ostavinski predmet arhiviran.

Članci 234. do 237. Zakona o nasljeđivanju upravo pokazuju da zakon poznaje život nakon pravomoćnog rješenja: može se pronaći nova imovina, može se pronaći oporuka, a može se pojaviti i osoba koja tvrdi da je nasljednik.

Ali za svaku od tih situacija postoji svoj pravni put.

Kada se nasljednik pojavi nakon završetka ostavine, prvo se gleda kalendar

Stoga odgovor na pitanje iz naslova nije jednostavno ni „da“ ni „ne“.

Naknadno pronađeni nasljednik može imati pravo zahtijevati svoj dio nasljedstva i nakon pravomoćno završenog ostavinskog postupka. Međutim, ako nije sudjelovao u postupku, njegovo pojavljivanje samo po sebi ne znači da će se stara ostavinska rasprava jednostavno ponoviti. Svoje će pravo u pravilu morati ostvarivati u parnici, uz sva pitanja dokazivanja, zastare i eventualno prava trećih osoba koja su u međuvremenu nastala.

A upravo zato u ovakvim predmetima jedno od prvih pitanja dobrog odvjetnika neće biti samo:

„Po kojoj osnovi tvrdite da ste nasljednik?“

Vrlo brzo nakon njega doći će još važnije:

„Kada ste za to saznali?“

Jer u nasljednom pravu ponekad nije najveći problem dokazati da pripadate obitelji. Problem je dokazati da ste na vrijeme pokucali na vrata.

Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Email
Slični tekstovi
vedran soric prodajni mindset vodoravna

Vaše „da“ ima cijenu. Čak i kada na računu piše nula

tommy preko 1 1

Tommy kreće u javnu ponudu dionica, planira prikupiti do 200 milijuna eura

euro umjesto dolara

Mirovinski fond A, B ili C? Razlike su velike, a većina građana ne bira sama

Pretraga

znn