Sandro Kraljević: Najčešće greške s novcem često nisu financijske: problem počinje puno prije prve plaće
Način na koji trošimo, štedimo, zarađujemo i doživljavamo novac često nema mnogo veze s matematikom. Puno češće riječ je o obrascima koje smo usvojili puno prije nego što smo dobili prvu plaću, otvorili prvi račun ili počeli samostalno donositi financijske odluke.
Upravo je o tome na MONEY TALK konferenciji #21 govorio Sandro Kraljević, magistar psihologije, direktor tvrtke Mindlab i autor knjige Kako preživjeti u suvremenoj džungli. Njegova glavna teza bila je jednostavna: mnoge financijske greške zapravo su emocionalne greške.
Naš financijski mindset počinje se oblikovati u obitelji. Djeca ne usvajaju odnos prema novcu samo kroz ono što im roditelji izravno govore, nego i kroz ono što svakodnevno promatraju.
To može biti reakcija roditelja kada stigne račun, izraz lica na blagajni, napetost kada dijete zatraži džeparac ili rečenice poput „novac se teško zarađuje“, „to si ne možemo priuštiti“ ili „novac kvari ljude“.
Kraljević takve duboko ukorijenjene obrasce opisuje kao svojevrsne „skripte uma“. One su često nesvjesne, naslijeđene i toliko snažne da ih doživljavamo kao činjenice, iako možda više uopće ne odgovaraju našoj današnjoj situaciji.
Prema njegovu izlaganju, važni temelji odnosa prema novcu postavljaju se već u ranom djetinjstvu. Tada učimo odgađati zadovoljstvo, razlikovati oskudicu od sigurnosti, planirati i reagirati na neizvjesnost.
Na te obrasce mogu utjecati veliki životni događaji poput bankrota, rata, preseljenja ili gubitka imovine, ali jednako tako i stotine malih situacija koje dijete promatra tijekom odrastanja.
Jedna od zanimljivijih teza predavanja odnosi se na emocionalnu kupnju.
Ljudi vole vjerovati da financijske odluke donose racionalno. U stvarnosti se često događa upravo suprotno. Prvo reagiramo emocionalno, a tek potom tražimo racionalno objašnjenje za ono što smo napravili.
Kupnja tako može postati način popravljanja raspoloženja, smanjivanja stresa ili kratkotrajnog stvaranja osjećaja kontrole. Tek nakon toga sami sebi objašnjavamo zašto nam je taj proizvod „zapravo trebao“.
Zbog toga tablica troškova sama po sebi neće riješiti svaki problem s potrošnjom. Ako je uzrok trošenja emocionalan, treba razumjeti što se događa neposredno prije kupnje: dosada, stres, osjećaj manje vrijednosti, potreba za nagradom ili uspoređivanje s drugima.
Kraljević je izdvojio četiri osnovna obrasca odnosa prema novcu.
Prvi je izbjegavanje novca. Ljudi s takvim obrascem novac mogu doživljavati kao nešto negativno, neugodno ili čak „prljavo“. Posljedica može biti bježanje od vlastitih financija, odgađanje otvaranja računa i izbjegavanje provjere stanja na računu.
Drugi obrazac je obožavanje novca, odnosno uvjerenje da će veća zarada automatski riješiti probleme i donijeti više sreće. Takav način razmišljanja lako vodi pretjeranom radu i podređivanju drugih područja života zaradi.
Treći je novac kao status. Vrijednost se tada pokušava pokazati kroz automobile, odjeću, putovanja ili druge statusne simbole. Društvene mreže takav obrazac mogu dodatno pojačati jer nas neprestano izlažu tuđoj potrošnji i pažljivo odabranim slikama uspjeha.
Četvrti obrazac najbliži je zdravom odnosu prema novcu: kontrola i štednja, ali bez stalnog straha i grčevitog držanja za svaku kunu, odnosno danas svaki euro.
Kraljević je posebno izdvojio tri česte pogreške u odnosu prema novcu.
Prva je emocionalno trošenje. Problem nije u tome da si povremeno nešto priuštimo, nego kada kupnja postane način reguliranja emocija. Ako svaki težak dan završava internetskom narudžbom ili odlaskom u trgovinu, financijski problem vjerojatno nije samo u budžetu.
Druga je podcjenjivanje vlastite cijene, posebno kod poduzetnika i samostalnih stručnjaka. Napraviti posao i naplatiti posao psihološki nisu ista stvar. U trenutku naplate više ne govorimo samo koliko nešto košta, nego neizravno komuniciramo koliko vrednujemo vlastito znanje, vrijeme i iskustvo.
Zbog toga mnogi lakše naprave dodatni posao besplatno nego što povećaju cijenu svojih usluga.
Treća greška je štednja iz straha. Štednja je zdrava financijska navika, ali motiv iza nje može biti sasvim drukčiji. Ako je svaka ušteđena svota namijenjena nekom neodređenom „crnom danu“, a trošenje izaziva krivnju čak i kada je ono planirano i opravdano, riječ više nije samo o financijskoj disciplini.
Novac može znatno poboljšati kvalitetu života. Omogućuje sigurniji dom, bolju zdravstvenu skrb, obrazovanje, slobodno vrijeme i manje svakodnevnog financijskog pritiska.
No odnos između novca i zadovoljstva nije beskonačno linearan.
Kako je Kraljević istaknuo, dodatni prihod s vremenom donosi sve manji dodatni emocionalni učinak. Razlika između situacije u kojoj čovjek ne može platiti osnovne troškove i one u kojoj ima financijsku sigurnost golema je. Razlika između visoke i još više zarade mnogo je manja.
Zato novac ima smisla promatrati kao instrument, a ne kao cilj sam po sebi.
Promjena financijskog ponašanja zato ne mora početi novom aplikacijom za vođenje budžeta. Može početi jednostavnijim pitanjem: koje ste rečenice o novcu najčešće slušali dok ste odrastali?
„Novac se teško zarađuje.“
„Bogati ljudi sigurno su nešto muljali.“
„Treba čuvati za crne dane.“
„Nama novac nikada nije išao.“
Takve rečenice možda su bile potpuno logične u okolnostima u kojima su živjeli naši roditelji ili bake i djedovi. To ne znači da ih moramo automatski prenijeti u vlastiti život.
Kraljević pritom ne zagovara traženje krivca u roditeljima. Naprotiv, važan dio promjene vidi u prihvaćanju činjenice da su prethodne generacije donosile odluke s informacijama, iskustvima i okolnostima koje su tada imale.
Ono što možemo promijeniti jest ono što ćemo s tim nasljeđem napraviti danas.
Jedan od praktičnijih koraka jest prestati financijske podatke promatrati kao emocionalnu presudu.
Stanje na računu je broj. Iznos duga je broj. Mjesečni trošak je broj.
Ti podaci mogu biti ugodni ili neugodni, ali sami po sebi ne govore ništa o tome koliko netko vrijedi kao osoba.
Tek kada se odvoji osobna vrijednost od financijskog stanja, lakše je hladno pogledati prihode, rashode i dugove te početi donositi drukčije odluke.
Zdrav odnos prema novcu zato nije samo pitanje toga koliko zarađujemo ili koliko smo uspjeli uštedjeti. Riječ je i o tome koliko razumijemo vlastite reakcije, strahove i uvjerenja.
Novac može povećati sigurnost i slobodu, ali ne mora postati mjerilo uspjeha ni zamjena za osjećaj vlastite vrijednosti. U najboljoj verziji on ostaje upravo ono što bi trebao biti: alat kojim upravljamo, a ne kriterij prema kojem procjenjujemo sami sebe.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
