Na Balkanu imamo gotovo romantičan odnos prema mukotrpnom radu. Kao da novac vrijedi više ako smo ga zaradili iscrpljeni, neispavani i pomalo ogorčeni. Postoji ona poznata slika čovjeka koji radi toliko teško da su mu, figurativno ili doslovno, „ruke krvave od posla“. Tek tada se valjda računa da se pošteno naradio i da je svoj novac stvarno zaslužio. Ako je nešto došlo lakše, ako ste dobro investirali, prodali kompaniju, naslijedili imovinu, kupili nešto u pravo vrijeme ili jednostavno imali više sreće od nekoga drugoga, odmah se oko toga pojavi neka čudna moralna sumnja. Kao da je patnja potvrda vrijednosti. Iskreno, ne mislim da je uopće važno koliko ste se namučili da biste došli do svog novca. Puno mi je važnije što s njim radite sada kada ga imate.
Postoji neka nevidljiva tečajna lista i svi je, čini se, znamo napamet. Sat mukotrpnog rada nosi određenu količinu moralnog kredita, ustajanje u pet nosi bonus, posao od kojeg vas bole leđa nosi premiju, a ako ste uz sve to još neispavani i pomalo ogorčeni, dobivate gotovo počasni status. Novac zarađen pameću, dobrim tajmingom, investiranjem, srećom ili nasljedstvom na toj se nevidljivoj listi često vodi kao pomalo sumnjiva valuta. Prihvaća se, ali kao da iznad njega uvijek ostaje neki upitnik. Rijetko ćemo s istim poštovanjem s kojim kažemo da se netko „naradio kao konj“ reći: pametno je uložio prije deset godina. Ili: dobro je procijenio rizik i prepoznao priliku. Kao da inteligencija, disciplina, hrabrost, sposobnost donošenja dobrih odluka, kapital, pravi trenutak ili jednostavno sreća vrijede manje ako iza rezultata nema dovoljno umora i odricanja. Kao da uspjeh lakše priznajemo kada uz njega možemo priložiti i dovoljno tešku pričicu.
Ali život, a pogotovo novac, ne funkcionira tako uredno. Možete cijeli život raditi dvanaest sati dnevno i nikada ne postati bogati. Možete jednu dobru odluku donijeti u pravom trenutku i potpuno promijeniti svoju životnu situaciju. Možete graditi kompaniju dvadeset godina ili prodati ideju koju ste razvili za dvije. Možete kupiti nekretninu prije petnaest godina i gledati kako joj vrijednost raste bez neke posebne zasluge osim što ste je kupili i zadržali. To možda nije uvijek pravedno, ali jest stvarno. Tržište nikada nije uredno plaćalo po količini patnje. Na ono koliko netko može zaraditi utječu znanje, vrsta posla, rijetkost neke vještine, vlasništvo, kapital, pregovaračka pozicija, vrijeme, okolnosti i, budimo pošteni, sreća. Neki od tih faktora ovise o nama, neki ne. Naporan rad može govoriti o disciplini, upornosti i izdržljivosti, ali sam po sebi ne daje čovjeku moralnu prednost nad nekim tko je do istog rezultata došao lakše.
Najjednostavniji test za teoriju da novac pripada onima koji su se najviše namučili jest pogledati generacije prije nas. Ljude koji su desetljećima radili u tvornicama, trgovinama, uredima, na gradilištima i poljima, a onda nakon posla nastavili raditi kod kuće, brinuti o djeci, roditeljima, kućanstvu i svemu što je još trebalo napraviti. Mnogima su ruke zaista bile ‘krvave’ od posla, ne samo figurativno, pa ipak većina nije umrla bogata. To ne umanjuje vrijednost njihova rada, nego pokazuje koliko je pogrešna ideja da količina muke određuje financijski rezultat. Možete se krvavo namučiti za svaki euro, a zatim ga potrošiti katastrofalno. Možete dobiti velik kapital bez vlastite zasluge i njime upravljati odgovorno desetljećima. Zato mi je puno zanimljivije pitanje što se događa nakon što je novac stigao.
Imamo posebno kompliciran odnos prema naslijeđenom novcu. Ako netko kaže da je sam izgradio posao, uglavnom ćemo mu se diviti. Ako kaže da je naslijedio tri stana, vrlo brzo se pojavi ono: „Ma lako je njemu ili njoj.“ Pa možda i jest. I? Treba biti pošten i prema drugoj strani. Nekome tko desetljećima radi, plaća najamninu i pokušava uštedjeti za vlastiti stan nije svejedno kada netko drugi na početku odraslog života naslijedi nekretninu ili dvije. Ta je osoba doista dobila veliku prednost. Pretvarati se da svi krećemo s iste startne pozicije bilo bi jednako besmisleno kao tvrditi da je svaki uspjeh isključivo rezultat osobnog rada.
Ali imati prednost nije isto što i učiniti nešto pogrešno. Ako je netko naslijedio imovinu, netko ju je prije toga najčešće kupio, stvarao, otplaćivao, sačuvao ili odlučio ostaviti sljedećoj generaciji. To nije postignuće osobe koja ju je naslijedila, ali nije ni njezina karakterna mana. Ne treba od nasljedstva napraviti osobni pothvat, ali ne treba se zbog njega ni ispričavati. Ono što je veoma zanimljivo počinje poslije. Možete naslijediti stan, prodati ga, potrošiti novac i deset godina kasnije nemati ni stan ni novac. Možete naslijediti kapital i povećati ga. Možete ga pretvoriti u obrazovanje, posao, sigurnost, pomoć obitelji ili slobodu da neko vrijeme ne morate prihvatiti svaki posao koji vam se ponudi. Upravljanje novcem je vještina, puno podcjenjenija od vještine zarađivanja i puno rjeđa nego što mislimo.
Isto vrijedi ako vam novac nije došao nasljedstvom nego dobrom investicijom, prodajom posla ili jednostavno povoljnim spletom okolnosti. Imati sreće nije postignuće, ali znati što napraviti nakon što ste je imali jest odgovornost. Ne morate izmišljati tešku životnu priču da biste opravdali rezultat. Ako ste imali sreće, priznajte da ste imali sreće. Ako ste nešto napravili dobro, priznajte i to. Zahvalnost i ponos mogu sasvim normalno postojati zajedno.
Kod nas postoji još jedna zanimljiva navika. Kada nam ide dobro, vrlo brzo počnemo umanjivati vlastitu situaciju. „Ma nije to ništa.“ „Imali smo sreće.“ „Ma to je na kredit“. „Nije skupo koliko izgleda.“ Kao da unaprijed želimo ublažiti tuđi sud. Smiješ imati, ali bi bilo poželjno da se ponašaš kao da baš i nemaš. Ako netko putuje, “pokazuje se”. Ako živi u lijepoj kući, “lako je njemu”. Ako kupi nešto skupo, “mogao je taj novac bolje potrošiti”. Ako ne troši, onda je “škrt”. Ako investira, “novac mu je previše važan”. Ako ne investira, “ne zna s novcem”. Kako god okrenete, netko će pronaći razlog za neki komentar.
Naravno da uvijek postoji racionalnija, korisnija ili moralno uzvišenija stvar koju smo mogli napraviti sa svojim novcem. Umjesto putovanja mogli smo investirati. Umjesto večere mogli smo ostati kod kuće. Umjesto skupljeg automobila mogli smo kupiti jeftiniji. Sve je to točno. Samo je fascinantno koliko ljudi razvije iznimnu kreativnost kada treba raspoređivati tuđi novac. To ne znači da treba postati bahat ili pretvoriti stanje na računu u osobnost. Niti znači da je svako pokazivanje bogatstva ukusno. Ali između bahatosti i srama postoji velik prostor u kojem je sasvim u redu jednostavno uživati u životu koji si možete priuštiti, a ako će netko zbog toga imati mišljenje, postoji ona stara, pomalo nepristojna, ali vrlo praktična mudrost: “mišljenja su kao guzice, svatko ima jedno”.
Ne mislim da postoji išta posebno plemenito u tome da imate novac, a živite kao da ga nemate samo kako vas netko ne bi optužio da se pokazujete. Ako si nešto možete priuštiti bez ugrožavanja vlastite financijske sigurnosti, zašto u tome ne biste uživali? Putujte. Kupite auto koji vam se sviđa. Renovirajte kuću. Odsjednite u lijepom hotelu. Kupite kvalitetan kaput ili dobar madrac. Platite nekoga da vam očisti stan kako biste subotu proveli s ljudima koje volite. Kupite avionsku kartu, večeru, tečaj ili jednostavno nekoliko sati vlastitog vremena. Razlika, naravno, postoji. Jedno je kupiti nešto zato što vas veseli, a drugo zato da drugi vide da možete. Prvo je uživanje u vlastitom životu. Drugo je vrlo skup PR projekt vlastitog ega. Ali ne moramo demonizirati luksuz da bismo znali prepoznati tu razliku.
Za mene najbogatiji ljudi nisu nužno oni koji imaju najviše, nego oni koji znaju što im je dovoljno i znaju uživati u onome što imaju. Postoje ljudi s puno novca koji cijeli život žive u strahu da će ga izgubiti, ljudi kojima ni deset milijuna nije dovoljno jer netko drugi ima dvadeset, ljudi koji su toliko zauzeti čuvanjem, povećavanjem i uspoređivanjem da nikada zapravo ne stignu uživati u onome što su stvorili – a život proleti u trenu. To meni ne izgleda posebno bogato.
Jedna od najboljih stvari koje novac može kupiti jest izbor: gdje ćete živjeti, kako ćete provoditi vrijeme, hoćete li ostati na poslu koji vas guši, možete li pomoći nekome bliskom kada zatreba, možete li odbiti posao koji ne želite i koliko puta možete reći „ne“ bez straha što će se nakon toga dogoditi s vašim računom. Novac je u svojoj najboljoj verziji upravo to, sloboda izbora.
Zaradili ste ga, naslijedili, uložili, stvorili nešto, prodali kompaniju, kupili nekretninu u pravo vrijeme, imali dobar tajming ili imali sreće. Možda ste imali i puno sreće – i to je dobra stvar. Puno mi je zanimljivije pitanje što taj novac danas radi vašem životu. Kupuje li vam vrijeme ili samo još stvari? Daje li vam mir ili samo duži popis onoga što još nemate? Čini li vas slobodnijima? Omogućuje li vam da budete velikodušniji? Znate li ga potrošiti bez grižnje savjesti i sačuvati bez stalnog straha? Jer možete imati puno novca i vrlo siromašan odnos prema njemu, a možete imati dovoljno i znati živjeti vrlo bogato. Novac sam po sebi ne govori previše o tome tko ste, ali način na koji ga stječete, čuvate, trošite i koristite vrlo često kaže puno više.
Muka nije valuta. Ne dobivate dodatne bodove zato što vam je bilo teže i ne morate se sramiti ako vam je nešto u životu došlo lakše nego nekome drugome. Budite odgovorni, budite zahvalni, nemojte biti bahati, pomozite kada možete, investirajte, čuvajte, trošite i uživajte. A što će susjedi reći? Kako god okrenete, susjedi će nešto reći. Samo vaše račune ne plaćaju oni, nego vi.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
