Charles Duhigg, novinar New York Timesa s Pulitzerovom nagradom i autor knjige The Power of Habit prodane u više od 10 milijuna primjeraka, u jednom intervjuu objašnjava nešto što zvuči gotovo apsurdno: dio mozga koji stvara navike, takozvani bazalni gangliji, nema pojma radi li nešto dobro ili loše. On samo registrira obrazac i čini ga sve lakšim za ponavljanje.
Ta jedna rečenica mijenja kako bi trebalo razmišljati o promjeni. Jer ako mozak ne donosi moralne sudove, znači da osoba sama bira koje navike njeguje, a koje pokušava preusmjeriti. I znači da pokušaj “ugasiti” naviku silom volje gotovo uvijek propada.
Duhigg objašnjava da svaka navika ima tri komponente: znak (cue) koji aktivira automatsko ponašanje, rutinu (samo ponašanje) i nagradu koja mozak nauči povezivati s tim ciklusom. Vremenom se neuralni putevi između tih triju elemenata zadebljavaju toliko da cijeli proces postaje gotovo refleksan.
Istraživanja dr. Ann Graybiel s MIT-a na štakorima pokazala su nešto upečatljivo. Kada štakor nauči proći labirint, pa ga se godinama drži izvan njega, navika se vraća instantno čim ga se vrati u labirint. Neuralni put nikada nije nestao. On samo čeka.
Zato pristup “od sutra prestajem” rijetko uspijeva. Žudnja ostaje. Znak ostaje. Mozak i dalje traži nagradu. Jedino što djeluje, prema Duhiggu, jest zamijeniti rutinu, a zadržati znak i sličnu nagradu. Voditelj podcasta opisao je to vlastitim primjerom: kada je htio prekinuti s pretjeranim pijenjem, počeo je svaki put kada bi poželio pivo pojesti pakiranje M&M’s-a. Šećer je preuzeo ulogu nagrade. Kasnije je M&M’se zamijenio bezalkoholnim pivom. Naviku nije ugasio. Prepisao ju je.
Duhigg potvrđuje da je upravo on u stručnu literaturu uveo pojam “keystone navike”, inspiriran biološkim konceptom keystone vrste o kojem mu je pričala supruga biologinja. Riječ je o jednoj navici koja, kada se postavi, pokreće niz drugih pozitivnih promjena.
Klasičan primjer iz razgovora: spavati u sportskoj odjeći, s tenisicama uz krevet. Kada noge dotaknu pod, već su u tenisicama. Nema mjesta za pregovore s vlastitim mozgom u šest ujutro. Trening se događa gotovo automatski, što znači da ne troši rezerve volje za važnije odluke kasnije tijekom dana.
Slično tome, voditelj podcasta opisao je naviku koju je uveo u svojoj tvrtki s tridesetak zaposlenih: svakog dana u 15 sati cijeli ured staje na deset minuta i čisti prostor. Cilj nije čistoća. Cilj je dokazati timu i sebi tko su. Duhigg to povezuje s konceptom otkrivenih versus deklariranih preferencija. Ljudi često tvrde da im je nešto važno, ali se ponašaju drugačije. Mozak ne sluša što govorite. Mozak gleda što radite. Male, ponavljane navike postaju dokaz identiteta.
Najmoćnije navike, prema Duhiggu, nisu fizičke. To su kognitivne rutine, mentalne navike koje omogućuju dublje razmišljanje upravo onda kada je razmišljanje najteže.
Kao primjer navodi praksu pisanja jedne rečenice dnevno u dnevnik koji ima istu stranicu za isti dan kroz pet godina. Sama rečenica ne mijenja život. Ali čin pisanja prisiljava osobu da na trenutak zastane, pogleda što je pisala prije godinu dana i upita se: zašto sam i dalje u istoj rupi?
Duhigg ima vlastitu verziju. Kada dođe doma s posla, supruzi opisuje cijeli dan u sitnim detaljima. Supruga, priznaje, ne mari za svaki sastanak. Ali to nije za nju. To je njegova kognitivna rutina za pregled vlastitog dana.
Duhigg ima neuobičajen pristup produktivnosti. Njegova lista obaveza nikada nema više od tri stavke, a idealno samo jednu. Sve ostalo ide na “memorijsku listu”, odvojeni dokument koji služi samo kao podsjetnik.
Svake večeri pregledava memorijsku listu i bira jednu, najvažniju stvar za sutra. Tijekom dana periodično zastaje i pita se: ono što sam radio zadnji sat, približava li me toj jednoj stvari ili se zapravo distraciram?
Za sutra, na primjer, ima jednu stavku: napraviti okvir nove knjige. Neće to dovršiti u jednom danu. Većina onoga što napiše bit će loše. Ali u 10:30 kada ode po grickalicu, postavit će si pitanje. Pišem li samo da bih pisao, ili se približavam razumijevanju?
Veliki dio produktivnog vremena, kaže, izgleda neproduktivno. Za seriju o Appleu koja mu je donijela Pulitzera, slao je hladne mailove na više od 900 bivših Appleovih zaposlenika preko LinkedIna. Stopa odgovora bila je tri do četiri posto. Ali dovoljna su dva-tri sjajna izvora da otključaju sve ostale.
Posebno koristan uvid odnosi se na neugodne mailove koje odgađamo. Svaki neodgovoreni email koji znate da trebate riješiti stvara kognitivno opterećenje. Mozak ga registrira kao nedovršen zadatak i troši resurse na njegovo praćenje, čak i kada o njemu svjesno ne razmišljate.
Duhigg savjetuje dva paralelna refleksa. Prvi: ako se može odgovoriti odmah, odgovorite, čak i ako odgovor nije savršen. Drugi, jednako važan: dopustite si obrisati. Činjenica da vam je netko poslao mail ne stvara automatsku obvezu odgovora. Najvažnija odluka koju donosite svaki dan jest gdje usmjeriti pažnju. Ako tu odluku prepustite tuđim porukama, zapravo ste je se odrekli.
Pred kraj razgovora Duhigg preporučuje knjigu Davida Epsteina o tome kako ograničenja zapravo čine ljude kreativnijima i produktivnijima. Živimo u dobu izobilja. Tko pokreće tvrtku za umjetnu inteligenciju, prvo prikuplja milijarde. Ali kada treba donijeti odluku, ograničenja pokazuju put. Manje opcija znači više fokusa.
To se uklapa u središnju Duhiggovu poruku. Uspjeh nije produkt sile volje ni inspiracije. Produkt je sustava, kognitivnih rutina i navika koje su pažljivo dizajnirane tako da se prave stvari događaju automatski. Mozak ne razlikuje dobre i loše navike. Vi razlikujete. I to je, na kraju, jedina prava sloboda koju imate.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
