Miroslav Varga stručnjak je za online marketing i statističke analize i jedini je GCT (Google certified trainer) na svijetu u statusu djeda. Ima veliko iskustvo u upravljanju Google AdWords kampanjama, a iza sebe ima na desetke milijuna klikova u kojima je testirao reakcije internetskih tražitelja na svim europskim i sjevernoameričkim tržištima. Evo što je otkrio za portal Mojnovca.hr!
Foto: Miroslav Varga
-
Kako je išao tvoj poslovni i poduzetnički put? Što sve danas radiš?
Miroslav: Nakon faksa sam radio na raznim poslovima i u raznim tvrtkama – od osmišljavanja, eksploatacije, održavanja i zbrinjavanja raznih proizvoda. Od 1993. pa do danas sam manje-više u privatnom sektoru i mogu reći da se danas ne bih mogao vratiti u korporativni ili državno-javni sektor.
Kako sam se iznimno loše osjećao u prodaji jer su nas kao inženjere oblikovali da je proizvodnja ono bitno, a prodaja je obično uvaljivanje. Tu je naravno i bivši sustav odradio svoj utjecaj jer prema Marxu samo je rad mjerljiv – tone, metri, komadi i sl. Sve ostalo su aktivnosti.
Kad sam otkrio Google pozicioniranje i sponzoriranje poruka doživio sam svojevrsnu epifaniju. Od tog trenutka je Google od mene preuzeo ‘mučni‘ dio prodaje. Netko bi tražeći nešto, sam izjavio što mu treba, a Google mu je ponudio moju poruku da to imam, nekad čak i po kojoj cijeni i pod kojim uvjetima. Od tog trenutka do danas nisam se pomaknuo i uživam u tome – u Google oglašavanju.
-
Tko je Miroslav Varga privatno i izvan društvenih mreža?
Miroslav: Moja je sreća da sam ‘otkrio’ svoj hobi i od kada zarađujem od toga, nisam više nikada radio. Naprosto uživam u tome što radim. Takav sam i izvan društvenih mreža. Nemam nekih posebnih tajni i možda je moj najveći blagoslov da sam vrlo nezanimljiv i dosadan.
Jedino što me možda malo izdvaja je velika ljubav prema drvetu. To sam naslijedio od svog pok. djeda koji je bio vrstan stolar i iza kojeg je ostalo puno alata za obradu drveta. Preko svog pok. oca sam vrlo rano naučio čemu neki alat služi, što može i kako se zove.
Tako se i danas u slobodno vrijeme bavim svojim hobijem (Google oglašavanjem) i obradom drveta. Naravno, to kad imam vremena od svojih sedmero unučadi.
-
Kakav je tvoj odnos s novcem i je li se mijenjao s godinama?
Miroslav: Novac je za mene uvijek bio sredstvo, ne cilj. Zato ga nikad nisam imao, niti skupljao. Nas su učili da je novac kontekstualna, ne i stvarna vrijednost. Čim promijeniš kontekst u kojem nešto vrijedi, postaje bezvrijedan (primjerice, moja pok. baka je potpaljivala štednjak bezvrijednim novčanicama iz razdoblja NDH).
Da se voziš avionom koji prevozi tone zlata i ziljune novčanica i slučajno završiš sam na pustom otoku sve tone zlata bi mijenjao za džepni nožić, a novčanice za kutiju žigica. Tako da i dan danas trebam novac zbog drugih – da im podmirim troškove za hranu, energiju ili obuću i odjeću. Inače za drugu svrhu ne znam što bih s novcem.
Zbog sličnih razloga ne igram loto niti se kladim – ne znam što bih s novcem ako ga slučajno i dobijem. Vjerojatno bih ga razdijelio u dobrotvorne svrhe jer mi ne znači puno.
Foto: Miroslav Varga
-
Što mali poduzetnici najviše griješe iz tvog iskustva?
Miroslav: Po meni je greška svakog poduzetnika ne-prepoznavanje trenutka u kojem se mora povući i angažirati menadžera. Poduzetnik je fokusiran na cilj, menadžer na procedure. To ne znači da je jedan ili drugi više ili manje vrijedan. Naprosto, svaki ima svoje vještine i znanja i jedan bez drugog neće uspjeti.
Znam puno dobrih menedžera koji su krenuli u poduzetništvo i propali su jer nisu bili fokusirani na cilj. Znam puno dobrih poduzetnika koji su iz ničeg napravili nešto i onda to upropastili. I tako više puta. Kao oblik pile. Strmi rast i još nagliji pad.
Bio sam poduzetnik skoro deset godina i poklonio sam poslovanje svojim zaposlenicima jer nisam imao potrebne vještine, ni znanja da održim posao na razini koju sam sebi zacrtao (bio sam loš u upravljanju resursima – vremenom, novcem i ljudima – tretirao sam svoje zaposlenike kao da su mi obitelj ili prijatelji što ne treba raditi). Oni su još radili oko 10 godina i danas se ne pozdravljaju na ulici.
Ali, za utjehu, vidio sam slično kod puno drugih kolega poduzetnika, tako da mogu reći da sam bio tipični hrvatski poduzetnik.
-
Koje si pogreške ti napravio s novcem, a koje u poslu?
Miroslav: Već sam spomenuo nešto o mom stavu prema novcu i iz toga proizlaze privatne greške. U poslu sam imao puno problema oko naplate. Sjećam se epizode kad sam išao konačno naplatiti zaostali dug, a prilikom susreta s dužnikom sam mu još posudio 3000 maraka (u to vrijeme je njemačka marka bila paralelena valuta i standard u poslovanju).
Možda je uzrok mog relativno lakonskog odnosa prema novcu činjenica da sam relativno lako zarađivao kad mi trebalo jer znanja koja sam imao bila su vrlo specifična i jako tražena (bio sam vrstan stručnjak u pneumatici i hidraulici i u moje vrijeme je to bilo jako tražena specijalnost).
Imam i jednu epizodu u kojoj sam kupio 100 Bitcoina za 100USD i prodao ih kad su dosegli 120USD – skužio sam princip, a sve ostalo su nijanse.
-
Ponosan si djed. Što učiš svoje unuke? Kako provodiš vrijeme s njima?
Miroslav: Provodim premalo vremena s unucima. Dijelom je to i zbog posla koji me razbacuje po cijeloj regiji i šire. Kad sam bio mlađi, cijeli kontinent mi je bio područje djelovanja.
Danas ih nagovaram da nešto radimo zajedno u radionici. Može to biti od drveta, ali nije uvjet. Uglavnom pristaju samo na popravke svojih bicikala 🙂
-
Što bi poručio malim poduzetnicima, ali i svim našim čitateljima?
Miroslav: Prvo bih napomenuo da nema malih poduzetnika. Poduzetnik se uvijek piše velikim slovom jer je to osoba koja je spremna na mnoge žrtve koje obični svijet ne razumije, samo da bi uspjela u svom poduhvatu. Tu nekad trpi obitelj, nekad društveni odnosi, nekad nešto treće. I nema puno osoba koje su spremne na takve žrtve za uspjeh u poslu.
Ako ste poduzetnik, poručio bih da smanjite doživljaj. Nikada Vam nitko neće reći hvala što ste se trudili ili žrtvovali. Zato njegujte obiteljske i društvene odnose jer djeca prebrzo narastu, a u prijateljstvo treba ulagati isto kao i u posao. S tim da Vas prijatelj neće napustiti ako posao krene loše.
A čitateljima, ne-poduzetnicima bih poručio da trebaju imati razumijevanja za poduzetnika i da mu budu stup i podrška. Nije uvijek lako biti poduzetnik i ne treba uz sve još jedan problem u životu. Naravno, ako Vam je stalo.
I jedna iskustvena poruka za kraj – ako radiš što voliš, bit ćeš zdrav, sretan i rado viđen u svakom društvu jer se to vidi na osobi da je zadovoljna. Ako trčiš za novcem, uvijek će netko imati više i to će te učiniti nesretnim i nikad nećeš biti sretan i zadovoljan. Ako ne znaš što da radiš, ne znam ni ja. Ali, nemoj prestat tražiti. Evo, ja primjerice radim s drvom!
Foto: Miroslav Varga