Svibanj je mjesec posvećen mentalnom zdravlju. Nikad nije bilo važnije o tome govoriti nego danas — u vremenu umjetne inteligencije, konstantne dostupnosti, digitalnog preopterećenja i osjećaja da što god napravili, nismo dovoljno dobri, uspješni, lijepi, mršavi…
Godinama smo učili upravljati vremenom, financijama i ljudskim resursima. Organizirali smo kalendare, koristili različite aplikacije i optimizirali procese, tražili načine kako biti učinkovitiji. Tehnologija nam je trebala olakšati život, no nismo sigurni da se to stvarno i dogodilo. Umjetna inteligencija danas može analizirati podatke, napisati tekst i ubrzati poslovne procese u nekoliko sekundi.
Usprkos tome, ljudi nikad nisu bili umorniji. Nikad usamljeniji. Nikad više straha. Nikad manje zadovoljstva.
Nismo samo fizički umorni, nego mentalno preopterećeni, emocionalno iscrpljeni i kronično rastreseni. Kao da smo stalno uključeni, a sve manje stvarno prisutni u vlastitom životu. Stalno smo „on“, a u biti smo konstantno „off“. Izgubili smo dodir sa sobom – kako nam onda može biti dobro?
Naš problem više nije samo puno posla i malo vremena. Naš je glavni problem kronično preopterećen živčani sustav.
I upravo zato mentalno zdravlje nije samo privatna tema. Ono oblikuje kvalitetu naših odnosa, atmosferu u obiteljima i organizacijama, način na koji odgajamo djecu i kako funkcioniramo kao društvo. Kronični stres rijetko pogađa samo jednu osobu — njegov se učinak prelijeva na sve oko nas.
Naš mozak i tijelo nisu evoluirali za svijet u kojem živimo danas. Konstantne notifikacije, „multitasking“, golema količina informacija, pritisak okoline i dostupnost gotovo 24 sata dnevno održavaju živčani sustav u stanju trajne pripravnosti. Tijelo reagira kao da je pod kontinuiranom životnom ugrozom.
Posljedice toga nisu samo osjećaj stresa i umora. Kronično preopterećen živčani sustav postupno utječe na našu koncentraciju, kvalitetu sna, emocionalnu stabilnost i sposobnost donošenja odluka. Postajemo razdražljiviji, impulzivniji i mentalno iscrpljeni, posljedično često osjećamo i pad kreativnosti, motivacije i fizičke energije. Dugotrajan stres ne ostaje samo na psihološkoj razini — sve više istraživanja povezuje ga i s nizom fizičkih simptoma i kroničnih zdravstvenih problema.
Psihijatar Bessel van der Kolk u knjizi The Body Keeps the Score piše da tijelo „pamti“ dugotrajni stres čak i kada ga pokušavamo racionalizirati ili ignorirati. Drugim riječima, stres ne ostaje samo „u glavi“.
Posebno je zabrinjavajuće što burnout danas često ne izgleda dramatično – izvana nam se čini da je osoba sasvim ok. Mnogi i dalje rade, vode sastanke, brinu o obitelji, odgovaraju na poruke i naoko djeluju uspješno i organizirano. No iznutra su emocionalno iscrpljeni, rastreseni i odvojeni od sebe.
Posebno je to izraženo kod poduzetnica, koje vrlo često istovremeno nose više identiteta i odgovornosti — liderice, majke, partnerice, organizatorice života svih oko sebe. Društvo nas pritom često nagrađuje za pretjerani rad i stalnu dostupnost – iz tog žrvnja teško je pobjeći. Produktivnost se smatra vrlinom, čak i kada postane kronični način preživljavanja.
No, „funkcionirati“ nije isto što i „biti dobro“. Burnout rijetko dolazi od jednog lošeg dana i stresa. Češće dolazi od niza godina ignoriranja signala i samouvjeravanja da ćemo se „odmoriti kasnije“, kad ovo ili ono bude završeno, obavljeno, predano. Kad firma bude na nogama, djeca namirena, roditelji zbrinuti.
Ušli smo u revolucionarno doba u kojem umjetna inteligencija mijenja način rada, komunikacije i poslovanja. To donosi brojne mogućnosti, ali i novu vrstu psihološkog pritiska. Imamo osjećaj da moramo stalno učiti, pratiti trendove, biti dostupni i nikada ne zaostajati. Dok tehnologija napreduje eksponencijalno, ljudski kapacitet ostaje ograničen, na davno nadiđenoj razini.
Socijalni psiholog Jonathan Haidt upozorava da živimo u vremenu kronične fragmentacije pažnje i emocionalnog preopterećenja pod utjecajem digitalnog okruženja. U takvom svijetu fokus postaje sve rjeđi i vrjedniji resurs. Profesor i autor Cal Newport u knjizi Deep Work piše da sposobnost duboke koncentracije postaje jedna od najvrjednijih vještina modernog rada. U dobu umjetne inteligencije fokus postaje nova emocionalna i poslovna valuta.
Tu mindfulness dobiva potpuno novi smisao i značaj. Ne kao „bijeg od realnosti“, nego kao način regulacije živčanog sustava u eri konstantne stimulacije. U svojoj suštini, mindfulness je vježbanje pažnje i prisutnosti u vremenu koje nas neprestano rastresa. To nije pokušaj da „isključimo misli“, nego sposobnost da primijetimo što se događa u nama prije nego što automatski reagiramo.
Upravo zato mindfulness danas sve više postaje oblik mentalne higijene modernog doba. Ne koristi se samo u području mentalnog zdravlja, nego i u psihoterapiji, edukaciji, leadership programima i organizacijskoj psihologiji. Organizacije sve više razumiju da emocionalno stanje lidera nije privatna stvar — ono se širi organizacijom. Reguliran lider regulira i atmosferu tima, dok kronično iscrpljen lider često nesvjesno širi napetost, impulzivnost i nesigurnost. Teško je u takvom okruženju postići poslovni uspjeh.
Jedan od najvećih mitova o mindfulnessu jest da zahtijeva puno vremena i savršene uvjete. U stvarnosti, živčani sustav najviše profitira od malih, ali redovitih trenutaka oporavka — nekoliko svjesnih udaha prije sastanka, kratke pauze bez ekrana, šetnje bez mobitela ili nekoliko minuta tišine prije spavanja. Živčani sustav ne treba savršen život. Treba dosljedni ritam oporavka.
I možda je upravo to najveći izazov modernog čovjeka — naučiti stati prije nego što nas tijelo i um na to prisile. Dugo smo vjerovali da će uspjeh pripasti onima koji mogu najviše izdržati. Danas sve više vidimo da to nije održivo.
U suvremenom dobu umjetne inteligencije, automatizacije i konstantne dostupnosti, možda najveća konkurentska prednost više neće biti brzina. Možda će to biti sposobnost čovjeka da ostane prisutan, emocionalno stabilan i mentalno zdrav.
Jer vaš živčani sustav osnovna je infrastruktura svega što gradite. I baš kao i kod svake građevine, ono što se izvana ne vidi — temelji — često presudno određuje koliko će građevina ostati stabilna kada tlo neprestano podrhtava.
A suvremeno doba sa sobom donosi gotovo neprestane seizmičke aktivnosti različitih intenziteta — od svakodnevnog stresa i digitalnog preopterećenja do nesigurnosti, ubrzanih promjena i osjećaja da moramo više, brže i bolje.
Zato pitanje mentalnog zdravlja više nije pitanje ugode i komfora, nego stabilnosti temelja na kojima gradimo vlastiti život.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
