Od Netokracije do Potca Digitala: Mia Biberović o poslu, riziku i financijskoj neovisnosti
Mia Biberović svoj je profesionalni put započela još u studentskim danima u medijima, a godine rada dovele su je od novinarskih početaka do partnerskih i direktorskih pozicija te uspješne prodaje Netokracije Infobipu. Danas ponovno gradi vlastitu poduzetničku priču kroz Potca Digital.
U razgovoru za Moj novac otvoreno govori o burnoutu koji ju je zatekao upravo u razdoblju poslovnih uspjeha, odrastanju uz financijsku nesigurnost, učenju zdravijeg odnosa prema novcu te ulaganju koje joj je s vremenom postalo jedan od načina stvaranja sigurnosti i financijske neovisnosti.
Još od studentskih dana radim u medijima, a do danas se moj karijerni put zadržao u toj industriji, iako je duboko zašao u poslovno-tehnološku domenu. Medijska je jedna od najizazovnijih industrija, posebice posljednjih godina, a prošla sam je od “cipelića” u dnevnom mediju, do partnerske, uredničke i direktorske pozicije u nišnom mediju. Na kraju sam imala i uspješan exit, odnosno prodali smo Netokraciju tehnološkom jednorogu Infobipu. Netokracija i dalje nezavisno djeluje, ali tim je dobio priliku raditi i na globalnim projektima koja ciljaju stručnu, tehnički potkovanu publiku.
Nedavno sam se, uz postojeći posao, vratila i u poduzetničke vode. S poslovnom partnericom, Sanjom Radić, otvorila sam tvrtku Potca Digital koja stvara digitalne proizvode oblikovane istraživanjem. Prvi proizvod koji planiramo izbaciti je Goblinaut, aplikacija za djecu s poteškoćama u izvršavanju zadataka i emocionalnom regulacijom (ADHD, spektar autizma itd.). To je projekt koji mi je osobno važan, a prema prvim reakcijama, potreba za takvim vidom podrške za obitelji je ogromna.
Dugo sam za sebe smatrala da nisam rođena za poduzetništvo, a nekako se uvijek nađem u njemu. Rekla bih da me tu uvijek vukla prirodna znatiželja, “prčkanje”, rješavanje problema. S druge strane, važno je, barem meni uvijek bilo, pronaći i prave poslovne partnere u koje i kojima vjerujem te koji imaju komplementarne vještine i znanja.
Nisam znala da se burnout može dogoditi u dobrim trenutcima. U jednom periodu života, nanizalo se toliko poslovnih i privatnih situacija da sam jednostavno prestala imati emocije prema svemu što me okruživalo. Većina tih situacija nije bila negativna, dapače – poslovni uspjesi i neke privatne investicije u tom periodu polučili su značajne rezultate, a prvi simptom koji sam vidjela je bio nedostatak emocija koje bi trebale pratiti takve trenutke. Moj mozak nije mogao podnijeti toliku količinu inputa i jednostavno je radio na autopilotu, a ja kao da sam bila odvojena od svega, pa i od same sebe.
Osoba koja me provela kroz taj put jednostavno mi je rekla – ako imaš tanjur i konstantno ulijevaš nešto u njega, što će se dogoditi? Prelit će se, rekla sam skrušeno kao malo dijete koje mora izgovoriti tako očit odgovor. Ali bar me ponukalo da konačno tu i tamo kažem “ne” na nešto što se čini kao prilika koja se ne može i ne smije propustiti. Znate što? Nekad ne da smije, nego mora.
Nažalost ili nasreću, volim skočiti i proučiti svaki novi tehnološki trend koji dođe (što je možda povezano s prethodnim pitanjem, ali dobro :)). Mislila sam da sam se već umorila od toga, ali onda je došao AI val i probudio u meni ponovno uzbuđenje, iako sam svjesna rizika koje nosi. Najviše mi se sviđa što sada konačno mogu svoje ideje pretvoriti u prototipe, što do sada nisam mogla. Samim time proces validacije ideje potpuno se mijenja..
Na moj odnos prema poslu i poslovanju možda je najviše utjecao moj prvi poslovni partner, Ivan Brezak Brkan. To je ono što sam ranije spominjala – da treba naći nekoga tko ima komplementarne vještine. Nas dvoje ne možemo biti suprotniji i u osobnostima i u pristupu poslu, ali baš zato smo uvijek dobro funkcionirali. Nakon što smo naučili komunicirati jedno s drugim. 🙂
“This being so, so what?” Ta jednostavna rečenica promijenila je moj mindset koji je znao zapinjati u samosažalijevanju, ne samo u poslu, nego i privatno. Svaki će poduzetnik zapasti u kriznu situaciju, to je neminovno. Umjesto kukanja i očajavanja, ta mi je rečenica uvijek odzvanjala u glavi. Validira da je situacija takva kakva jest, ali poziva te da razmisliš što je idući korak, umjesto da zapneš..
Moj je odnos s novcem kompliciran. U djetinjstvu i kroz odrastanje uvijek ga je bilo premalo. Ratne prilike iščupale su me iz idiličnog obiteljskog života vrlo rano. U tinejdžerstvu mi je preminuo otac, čime se financijska nestabilnost moje obitelji dodatno pojačala. A taman kad sam trebala stupiti na tržište rada u punom sjaju, dočekala su me zatvorena vrata – ekonomska kriza bila je u punom jeku.
Trebalo bi je dugo da postanem financijski neovisna, a jednom kad jesam, novac me činio anksioznom, jer ga nisam navikla imati. U prvom sam periodu zbog toga loše njime raspolagala, a kasnije sam opsesivno ulagala, baš zato što sam se bojala svojih loših navika. 🙂 Zaključila sam da je bolje da sklonim novac na neko sigurnije mjesto. To se dugoročno pokazalo zapravo odličnom metodom.
Čini mi se da je danas djeci novac apstraktan, u usporedbi s odnosom koji smo mi imali tijekom odrastanja. Prvo, mnoga djeca danas imaju daleko više stvari no što im treba, a drugo, slabije se koristi gotovina pa je novac nešto neopipljivo, kartica koja se provlači, čarolija koja se dogodi kad se pametni sat i POS aparat približe jedno drugom.
Svoje starije dijete učila sam štedjeti, pokušala sam objašnjavati tehničke detalje oko novca, njegovog protoka kroz našu obitelj, koja je vrijednost čega, ali zapravo je s prvim financijskim pitanjima ono došlo meni. Što je to dionica, pitala me. Zateklo me to. Ako im je novac apstraktan, kako objasniti dionicu? I odakle joj uopće taj pojam? Ispada da je gledala crtani film (Storybots) gdje su se objašnjavale dionice (što mi je fantastično, gdje su ti crtani filmovi bili prije), pa od tada nadugo i naširoko pričamo o dionicama, njihovoj vrijednosti, prodaji, kupovini…
U jednom razgovoru me pitala može li kupiti dionicu svoje škole, pa je dobila i lekciju o tome što su javne ustanove, a što tvrtke. Na kraju se zadovoljila dionicom Starbucksa. Nije ono što bih ja odabrala, ali… 🙂
Rad je na prvom mjestu. Vanjske su okolnosti doprinijele, ali često su i odmagale. Prvu polovicu života, primjerice. Jedino što me spašavalo tada jesu rad i disciplina, ali i znatiželja. Kad su se okolnosti promijenile, moj trud i disciplina svakako su bili prednost.
Štedim kroz kontinuirano ulaganje, od klasične štednje davno sam odustala. Nisu se sve moje investicije isplatile (s tugom gledam u svoj kripto portfelj), ali zahvaljujući diverzifikaciji, dosta sam zadovoljna.
Počela sam skromnim kupovanjem tehnoloških dionica, u skladu s mogućnostima. Kako su se mogućnosti mijenjale, tako se mijenjao i moj pristup i spremnost na rizik. Kako volim “prčkati”, tako sam valjda isprobala i najrazličitije oblike ulaganja – i obveznice, i ETF-ove, i kripto, i dionice…
No, gdje će Hrvat, nego u nekretnine. Eto, one su se i pokazale najuspješnijom opcijom. Je li tu lekcija – ne znam, možda je samo trenutak na tržištu (dug trenutak, doduše), ali drago mi je da mi nisu sva jaja u istoj košari, kako se kaže.
Prestani rasipati novac! I počni ulagati ranije! 🙂
Zadnjih nekoliko godina kombiniram život u manjoj sredini s poslovnim putovanjima i sastancima u većim gradovima. To je balans koji mi odgovara i s kojim ću nastaviti. Planiram u budućnosti još više vremena provoditi u prirodi. To su valjda takve godine.
Novcem se možda ne kupuje sreća, ali njegov nedostatak i loše upravljanje njime mogu uzrokovati traume. Zdrav odnos prema novcu važan je jednako kao zdrav odnos prema sebi i drugima..
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
