Zašto traženje pomoći nije slabost, nego najveća ljudska veličina i kako nas zajedničke priče oslobađaju naslijeđenih tereta
Jako puno slušamo o tome koliko okruženje utječe na nas. To je potpuno prirodno i psihološki utemeljeno. Mi smo društvena, socijalna bića i nismo stvoreni da kroz život koračamo u izolaciji. No, ono što nas najdublje oblikuje, često na posve nesvjesnoj razini, jesu naše djetinjstvo. To su one stare, duboko ukorijenjene obiteljske rečenice o novcu, o uspjehu, o tome što jedna žena „može“ ili „smije“. Rečenice koje su kao djevojčice slušale za obiteljskim stolom, koje su potpuno nesvjesno preuzele kao vlastitu istinu, a koje danas, opet nesvjesno, prenose dalje na svoju djecu.
Tako nastaje krug koji se ponavlja iz generacije u generaciju. Osim ako ga netko ne odluči prekinuti.
Prvi i najvažniji korak prema transformaciji jest uvid. Osvještavanje činjenice da ti programi u našoj glavi nisu naši izvorni kodovi. A potom – pronalaženje osobe s kojom taj teret možemo podijeliti.
Bilo da je riječ o mentoru, bliskoj prijateljici („bestie“) ili krugu podrške, ključno je imati nekoga tko će te saslušati. Netko tko posjeduje empatiju da te razumije i, ono najvažnije, tko te neće osuđivati.
Nije sramota reći da nešto ne znamo. Nije sramota priznati da imamo strahove, sumnje i blokade. Izreći rečenicu: „Želim ovo naučiti i želim ovo promijeniti“ – to nije slabost. To je odlika istinske ljudske veličine i zrelosti.
Nije sramota priznati da nešto ne znamo. Nije sramota reći da imamo strahove, nesigurnosti ili blokade. Nije sramota izgovoriti: „Želim naučiti“, „Želim razumjeti“ ili „Želim promijeniti svoj život“.
To nije slabost. To je hrabrost. To je zrelost. To je početak svake transformacije.
I otvoreno ću vam reći: u mom pozivu nema veće plaće od onoga što doživim u radu sa svojim klijenticama.
Nema tog materijalnog uspjeha koji može zamijeniti trenutak prosvjetljenja kada mi žena, nakon našeg zajedničkog rada, uputi riječi koje iscjeljuju i moj vlastiti trud:
Kad čujem tu posljednju rečenicu, u meni se probudi neopisiva želja da je zagrlim i kažem joj da griješi. Jer nikada, ali baš nikada nije kasno za novi početak.
Sve je lakše kada imaš vodstvo. Nekoga uz koga rasteš, tko vidi tvoj potencijal čak i onda kada ga sama, u trenucima nesigurnosti, ne vidiš u ogledalu. No, najljepša dimenzija tog odnosa jest imati uz sebe osobu koja se iskreno, čista srca, raduje tvom rastu i tvom uspjehu. Prava se podrška, naime, ne prepoznaje samo u nevolji; ona se najjasnije zrcali u tome koliko se netko može suosjećajno radovati tvojoj sreći, bez zavisti i bez natjecanja.
Zato, ako danas osjećaš da tapkaš u mjestu, da te koče stari obiteljski narativi i rečenice koje su ti nekada davno usađene, nemoj patiti u tišini. Potraži svog mentora. Svoju osobu. Svoju sigurnu zonu. Kada nismo sami, granice se brišu, a ono što je izgledalo nedostižno, postaje tvoja nova stvarnost.
Nedavno sam gledala seriju The Chosen (Odabrani), koja me se duboko dojmila. U jednoj sceni Isus govori svojim učenicima kako trebaju pomagati jedni drugima i pričati svoje priče, jer priče imaju moć da nas povezuju.
Kao vjernica, u toj sam se misli u potpunosti pronašla. Naše priče nisu tu da ih skrivamo; one su tu da budu svjetionik drugima. Kada skupimo hrabrost i podijelimo svoj put – sa svim svojim ranjivostima, učenjima i pobjedama – mi otvaramo vrata i drugim ženama da učine isto.
Ne bojte se potražiti pomoć i ne bojte se ispričati svoju priču. Jer upravo kroz te priče, ruku pod ruku s onima koji nas podupiru, prestajemo samo preživljavati i počinjemo uistinu živjeti.
Ako danas osjećaš da tapkaš na mjestu, da te koče stari obrasci, strahovi ili uvjerenja koja si godinama nosila sa sobom, nemoj sve nositi sama. Potraži mentora. Potraži prijateljicu kojoj vjeruješ. Potraži zajednicu u kojoj možeš rasti.
Jer ne postoji nagrada za to da sve prolazimo sami. Naprotiv. Najveći pomaci često se događaju onda kada dopustimo drugima da hodaju dio puta zajedno s nama.
I možda je upravo to jedna od najvažnijih životnih lekcija:
Ne postajemo snažnije kada sve možemo same. Postajemo snažnije kada imamo hrabrosti prihvatiti podršku, učiti od drugih i istovremeno pružiti ruku nekome kome je ona danas potrebna. ❤️
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
