Zašto često ostajemo ondje gdje više ne želimo biti i što nas mačke mogu naučiti o postavljanju granica, povjerenju u vlastite instinkte i donošenju boljih odluka.
U poslu i životu učimo dok smo živi, a najvrjednije lekcije često dolaze od neočekivanih mentora. Slučajni prolaznik svojim nam komentarom ponekad otvori posve novu perspektivu. Malo dijete naizgled jednostavnim pitanjem potakne nas da preispitamo ono što uzimamo zdravo za gotovo, dok nas susret s mudrom osobom može podsjetiti na istine koje smo negdje putem zaboravili.
No što ako su ti neočekivani mentori – mačke?
Nakon godina rada s međunarodnim klijentima, nebrojenih edukacija i rada s poslovnim mentorima, najvrijednije poslovne i životne lekcije dobila sam upravo od svog mačka Maua.
Zvuči neobično? Zamislite da sjedite na sastanku s osobom čija prisutnost u vama izaziva duboku nelagodu. Već nakon nekoliko minuta jasno vam je da razgovor ne ide u dobrom smjeru, da iz njega neće proizaći nikakav konkretan zaključak i da vam vrijeme i energija nepovratno cure. Instinkt vam govori da ustanete i odete. No vi ostajete do kraja. Iz pristojnosti. Iz navike. Straha od posljedica. Ili jednostavno zato što smatrate da se tako treba ponašati.
Upravo to dogodilo se i meni. Ono što je trebao biti ugodan i opuštajući razgovor pretvorilo se u jedno od najneugodnijih iskustava u mom životu, koje sam stoički „istrpjela“.
Nekoliko dana kasnije moj mi je mačak svojim ponašanjem pokazao da postoji i drugačiji način. U naš dom došla je osoba u čijem se društvu ni sama nisam osjećala ugodno. Čim je posegnula da ga pogladi, Mau je instinktivno reagirao – glasno je negodovao i istoga se trenutka udaljio.
Promatrajući ga, shvatila sam koliko su mačke u tom pogledu drugačije od nas. Ono što se dogodilo meni, događa se mnogima. Rijetki će, poput mačke, poslušati vlastite instinkte i jednostavno otići kada osjete da razgovor ne vodi nikamo.
Ako dvojite što je ispravno – pogledajte mačke.
Mačke, za razliku od nas, znaju postaviti granice. S lakoćom se udaljavaju od osoba i okolnosti koje im ne odgovaraju te instinktivno prepoznaju kada nešto nije dobro za njih. Ne zamaraju se time je li takvo ponašanje sebično ili nepristojno, niti hoće li nekoga uvrijediti. Njihov je kompas jednostavan i pouzdan – vjeruju vlastitim instinktima i postupaju u skladu s njima.
Ako su instinkti toliko bitni za našu dobrobit, postavlja se pitanje zašto se onda na njih ne oslanjamo?
Kao djeca vrlo dobro znamo što želimo, što nam odgovara, a što ne. Znamo kada smo umorni, kada nam je dosta, kada nam se netko sviđa, a kada se u nečijem društvu ne osjećamo ugodno.
No negdje putem naučili smo ignorirati takve signale. Naučili smo ostati još malo. Biti pristojni. Ne stvarati probleme. Ne ustajati prvi od stola. I tako smo, korak po korak, počeli više vjerovati tuđim očekivanjima nego vlastitim instinktima.
Zato ostajemo ondje gdje ne želimo biti, pristajemo na ono što ne želimo raditi i prešućujemo ono što doista mislimo ili osjećamo.
Najveća cijena koju plaćamo nije umor ni iscrpljenost, već činjenica da s vremenom sve više gubimo sebe. Umjesto da gradimo vlastiti put i slijedimo svoje snove, počinjemo živjeti prema tuđim očekivanjima.
Zanimljivo je da se instinkt rijetko potpuno utiša. Možemo ga ignorirati, nadglasavati ili racionalizirati, ali on uglavnom ostaje negdje u pozadini. Kao tihi osjećaj koji nam govori da nešto nije dobro mnogo prije nego što to možemo objasniti riječima. No da bismo ga čuli, prvo moramo usporiti. Ne možemo čuti što nam instinkti govore ako stalno trčimo, žurimo i reagiramo na podražaje. Ponekad je dovoljno zastati i zapitati se što istinski želimo? Što zaista mislimo ili osjećamo? I što bismo napravili kada ne bismo bili opterećeni mišljenjem ili reakcijom okoline, ili kada ne bi postojali drugi strahovi?
Možda nećemo u svakoj situaciji moći djelovati onako kako nam instinkti govore. Možda će nam trebati vremena da se za to stvore okolnosti ili da skupimo snage i hrabrosti, no osluškivanje odgovora na takva pitanja i iskrenost prema samima sebi početak je procesa promjene. Kada jednom osvijestimo da svojim ponašanjem djelujemo protiv sebe, bit će sve teže zatvoriti oči i nastaviti tako raditi, jer će nam to djelovati kao mala izdaja samih sebe.
Djelovanjem protiv sebe kratkoročno možda nešto i dobivamo. Izbjegavamo sukobe. Ostavljamo dobar dojam. Zadovoljavamo tuđa očekivanja. U nekim situacijama i to je bitno, i možda manje štetno nego da kažemo što doista mislimo ili se dignemo i odemo. No ako se tako stalno ponašamo, cijena koju plaćamo nezadovoljstvom, iscrpljenošću i osjećajem da smo negdje usput izgubili sebe, nesagledivo je veća.
„Možda nas mačke toliko očaravaju upravo zato što u tako malenom biću mogu nositi toliko neovisnosti, dostojanstva i slobode duha.“
Lloyd Alexander
Postavljanje granica, čuvanje energije i djelovanje u skladu s vlastitom dobrobiti nije stvar sebičnosti ili nepristojnosti. To je istinski čin samosvijesti i samopoštovanja.
Uvijek će postojati ljudi, okolnosti i situacije koje će nam pokušati ukrasti vrijeme, energiju i pozornost. Uvijek će postojati tuđi planovi, prioriteti i agende, tuđa očekivanja o tome kako bismo trebali živjeti svoj život. Ako to dopustimo, možemo provesti godine ostvarujući tuđe ciljeve, dok vlastiti ostaju negdje po strani, čekajući neka bolja vremena, koja nikad ne dolaze.
Nitko nam ne može ukrasti život odjednom. Ali ga možemo izgubiti komadić po komadić svaki put kada iznevjerimo sebe.
Poznata poslovica kaže da nam svatko, ako smo spremni učiti, može biti učitelj. Moj najvrjedniji učitelj postao je moj mačak Mau, jer me naučio da su moje vrijeme i energija previše vrijedni da bih njima trgovala.
I zato danas, kada se nađem u situaciji koja mi oduzima vrijeme i energiju, više se ne pitam što će drugi misliti, već ostajem li ovdje zato što to želim ili zato što mislim da moram?
Ako je odgovor ovo drugo, ustanem i odem. Baš kao što bi to učinio Mau.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
