Kristina Ercegović: Zašto iza novca stoje strah, ljubav, moć i osjećaj vlastite vrijednosti
Kristina Ercegović godinama je jedno od najprepoznatljivijih imena kada se u Hrvatskoj govori o ženama, poduzetništvu i novcu. Osnovala je Žene i novac, razvijala MojNovac.hr i Business Cafe te oko tih projekata gradila zajednicu iz koje su nastajala prijateljstva, poslovne suradnje i konkretne životne promjene. Nakon što je projekte prodala Ivanu Stojanoviću, otvorila je novo poslovno i osobno poglavlje, ali od teme novca zapravo nije otišla.
Krajem rujna izlazi njezina nova knjiga “Ne moram pitati muža – Vodič do financijske neovisnosti i slobode izbora”. U njoj novac promatra mnogo šire od prihoda, štednje i ulaganja. Iza njega, smatra, često stoje sigurnost, ljubav, kontrola, moć, pripadanje, strah i osjećaj vlastite vrijednosti.
Upravo su ta pitanja danas u središtu njezina rada, zajedno sa sistemskim konstelacijama kroz koje istražuje obiteljske i transgeneracijske obrasce povezane s novcem, uspjehom i životnim odlukama.
Za MojNovac.hr Kristina govori o tome kako izgleda pustiti posao koji si stvarao godinama, što su Žene i novac promijenile u životima žena, zašto financijska neovisnost za nju prije svega znači mogućnost izbora, što je o sebi naučila tek nakon godina poduzetništva i zašto danas mir cijeni više od rasta pod svaku cijenu.
Ovo zato nije samo razgovor povodom nove knjige. To je razgovor o svemu što se krije iza novca i o pitanju koliko naših odluka zaista počinje s nama.
Baš dobro – kao kad si roditelj pa si ponosan na dijete koje je odraslo i samostalno, a ti si za to zaslužan. A opet imam osjećaj i kao da nisam otišla, i dalje sam članica Žene i novac zajednice i to aktivna i dalje pišem kolumne za portal.
Ipak, danas sjedim s druge strane pitanja i prvi put mogu gledati taj period života shvaćajući koliko je bio velik i važan. I moj.
Ali više nije moj na isti način.
I možda je upravo to ljepota svega – neke stvari možemo pustiti i prepustiti, a da ih ne moramo prestati voljeti, i nastaviti biti dio toga na drugačiji način.
Bilo je i tuge. I olakšanja. I ponosa. I pitanja. Sve pomiješano.
Danas mislim da neke životne faze ne zatvaramo onda kada mi odlučimo. One se zatvore tek kada mi postanemo neka druga osoba. I u mom slučaju kad Život ima neki drugi plan za nas.
Ja bih rekla da sam kao i ostali, prodala posao, no zadržala ljude i odnose koje sam htjela zadržati, tako je još i od vremena Heraklee. Jer sam baš “people person” – volim ljude.
Posao je posao. Možeš ga prodati, možeš prenijeti vlasništvo, možeš napraviti primopredaju.
Ali ne možeš napraviti primopredaju odnosa. Neki su ostali isti, neki su se transformirali.
Godinama sam bila vrlo blizu ljudima. Znala sam njihove poslovne probleme, ali i razvode, trudnoće, financijske strahove, ljubavi, gubitke, velike pobjede. I sad sam, kroz sistemske konstelacije na još dublji način te sam još više povezanija sa svojom zajednicom, koja je “otišla sam mnom u moje nove pothvate” i stvorila sam kroz Moje mjesto, moju novu firmu i novu zajednicu ljudi koje zanima prava životna transformacija i na poslovnoj, i na privatnoj razini, a upravo mi sistemski pristup omogućuje da im u tome zaista i pomognem. Tako da na jedan način gledano, radim isto, ali na drugačiji način, dublje i sveobuhvatnije. Za osobu po osobu, a kroz knjige i nove evente koje planiram i za zajednicu.
Kada su mi žene počele govoriti stvari koje nisu imale nikakve veze s portalom.
“Zbog vas sam pokrenula posao.”
“Zbog vas sam prvi put počela investirati.”
“Na vašem sam događanju upoznala poslovnu partnericu ili kumu ili najbolju prijateljicu.”
“Zbog jedne vaše priče sam odlučila otići s posla koji me ne ispunjava.”
Tada shvatiš da to nije “samo posao.” Da je to prostor u kojem se ljudima događaju životi. Prostor u kojem mogu biti svoji, prostor bez osude, srama, prostor podrške i prostor bez glupih pitanja.
I to je meni danas puno važnije od broja članica, posjeta, konferencija ili prihoda.
Ali nisu svi oko mene tako razmišljali.
A ja sam shvaćala puno toga osobno što mislim da je i važno za tu dobru energiju o kojoj se pričalo stalno, jer ili ti je stalo do ljudi ili nije, a meni je, no upravo zato su me mnoge stvari pogodile i mnoge osobe iznevjerile, ali i to je dio mog osobnog rasta i razvoja, na čemu sam sada zahvalna jer me dovelo tu gdje sam sada.
Danas žene puno otvorenije pričaju o plaći, zaradi, investiranju, poduzetništvu.
Ali još uvijek imamo puno posla.
Trebamo normalizirati da žena uči birati a ne da ulaže novac da bude izabrana; da shvatimo da je žena s novcem, žena s (većim) izborom. I da normaliziramo ulaganje u vlastitu nekretninu prije braka, investiranje i dr. Što je za suprotni spol normalno.
Za mene je financijska pismenost zato puno više od matematike.
To je i pitanje samopoštovanja, granica i slobode.
Zato sam i napisala novu knjigu Ne moram pitati muža koja izlazi krajem rujna.
I nama su naše bake to govorile.
Danas bih rekla: financijska neovisnost je (veća) mogućnost izbora.
Ne znači da ne trebaš nikoga. Trebaš i trebamo. Svi žudimo za intimnošću i bliskošću u odnosima i sve nas to ispunjava.
Ne znači da sve moraš sama. Ne moraš. I ne možeš. Nitko ne može.
Ne znači da je zajednički novac u partnerstvu loš. Zajedništvo je važno, ključno.
Znači da nisi prisiljena ostati negdje samo zato što nemaš kamo.
Da možeš reći “ne” – poslu kojeg ne voliš, šefu koji te maltretira, kijentima koji ti crpe energiju, svi odnosima koji ti ne odgovaraju.
Da možeš otići.
Da možeš početi ispočetka.
Da znaš da ćeš preživjeti i ako se život potpuno i neplanirano promijeni.
Žena s novcem, žena je s (većim) izborom.
I ja sam mislila da je to “gotova priča” no kako mi je rekao jedan naš poslovni partner – čini se da ja (i dalje) to živim.
Knjiga mi nije bila u planu kao ni većina toga u mom (poslovnom) životu. Ovo je moja sedma knjiga, i kao i sve prethodne, nastala je tako da me lupi navala inspiracije i ja jednostavno moram sjesti i zapisati sve što mi samo dolazi.
U ovoj knjizi fokus je ispao što je zapravo ispod novca u slučaju žena.
Jer novac nikada nije samo novac.
Iza njega su često sigurnost, ljubav, kontrola, moć, pripadanje, vrijednost, strah.
Zašto jedna žena ne naplaćuje svoj rad?
Zašto druga zarađuje puno, ali se boji potrošiti?
Zašto treća ostaje u odnosu koji joj ne odgovara?
Zašto nekima uspjeh ide lako, a neki kao da stalno sami sebi podmeću nogu?
To su pitanja koja su me počela puno više zanimati.
Knjiga je zato došla prirodno.
Izgleda da je tema novca ostala uz mene, i da sam samo otišla dublje.
Danas znam da možemo puno, ali da ne možemo baš sve.
I da ne moramo.
Prije sam puno više glorificirala rad, ambiciju, rast.
Danas puno više cijenim mir.
I možda najvažnije – danas više ne mislim da je svaka cijena vrijedna plaćanja samo zato da bismo bili uspješni i jer možemo i jer je netko rekao da trebamo.
Uglavnom, divne su te 50-te kad dođe faza – mene ne zanima više ni moje, kamoli tuđe mišljenje.
Kao klijentica sam ih probala prije 15 godina i onda kroz godine sudjelovala često kao predstavnik /reprezentant u tuđima i povremeno naručivala svoje. Prije par godina kad je izašla na Netflixu serija Drugo ja /Another Self – ja sam jednostavno znala to je to, ja to “Moram” raditi i ubrzo završila edukacija i radim ih /vodim intenzivno svaki dan. I online i uživo, i grupno i individualno i na hrvatskom i na engleskom, vodim i retreate pa i vlastitu edukaciju, nevjerojatno kako mi se to samo od sebe proširilo. Kažu svi da sam to ja, da su svi moji talenti, znanja i vještine baš kroz sistemske konstelacije došli do izražaja. Nedavno sam kreirala novu autorsku radionicu Novac u mojim rukama – sistemski pogled na novac. Jedinstveni spoj znanja i iskustva i kroz “klasiku” i kroz sistemski rad. Ne stignem je ni oglasiti, krcata je. I kroz to idemo duboko u podsvjesno. Gledamo skrivene mehanizme i transgeneracijske obrasce povezane sa svime u vezi novca, tu gledamo i strah od uspjeha i dugove i (ne) mogućnost zarade i apsolutno svaki aspekt novca. Polaznicima nije lako ali je neopisivo oslobađajuće.
Konstelacije su mi pomogle vidjeti koliko toga nosimo, a da ni ne znamo da nosimo.
I koliko neke naše odluke zapravo nisu samo “naše”.
Ili što bi se reklo, nije sve započelo s nama, ali može s nama završiti.
Npr. poduzetništvo je mene naučilo kako napraviti biznis.
Naučilo me prodavati, pregovarati, voditi ljude, preuzeti rizik.
Ali nije me naučilo zašto mi je nekad bilo teško stati.
Zašto imam potrebu još nešto napraviti.
Zašto je ponekad lakše raditi nego biti.
Kroz sistemske konstelacije otvorile su mi se neke potpuno druge životne teme. I meni i ljudima s kojima radim.
Puno toga ne počinje s nama.
Kako su tvoji roditelji ali i bake i djedovi pričali o novcu? Jesu li ga se bojali? Jesu li ga imali? Jesu li zbog njega patili? Jesu li žene u obitelji morale biti financijski ovisne?
Sve to negdje (u tijelu) ostane.
Možda odrastemo i kažemo: “Ja nikada neću biti kao moja mama.”
A onda desetljećima kasnije shvatimo da radimo nešto vrlo slično.
Ali ne želim da priča o obiteljskim obrascima postane nova verzija žrtve.
“Takva mi je obitelj, ne mogu ništa.”
Možda nije počelo s nama.
Ali može završiti s nama.
I to je velika odgovornost.
I velika sloboda.
Potpuno.
Nekada sam mislila da pomažem kada nekome pronađem rješenje.
Danas mislim da ponekad najviše pomažemo kada prestanemo nekome pomagati i rješavati život.
To je bila i moja osobna lekcija.
Imala sam snažnu potrebu pomagati, povezivati, spašavati, popravljati.
Danas puno više vjerujem ljudima i znam da se svatko može nositi sa svojom sudbinom
I vjerujem da svatko ima pravo napraviti svoj izbor, čak i kada ja mislim da je “loš”
Jer kada vidiš da netko pati, naravno da želiš nešto napraviti.
Ali nije svaka patnja naša da je uklonimo.
Nekad je dovoljno samo biti uz čovjeka.
I pustiti ga da napravi svoj idući korak.
“Ti svakoga činiš boljim” najdraži je kompliment koji sam dobila. To mi je dovoljno.
Voljela bih da žene a i muškarci više vjeruju sebi. Naše tijelo, intuicija, srce, duša kako god to izrekli zna najbolje.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
