Kompenzacije su nam dobro poznati relikt nekih starih poslovnih vremena. Nastale su u periodima nelikvidnosti, kad se “nije imalo”, pa se snalazilo. Roba za uslugu. Usluga za uslugu. Prostor za marketing.
I na papiru to zvuči praktično.
U praksi? Puno rjeđe.
Posebno danas, kada želimo graditi održive, zdrave i profitabilne biznise.
Na početku poslovanja, kompenzacija može imati smisla. Kada nemaš budžet, ali imaš znanje ili vrijeme, pa neka razmjena može ti pomoći da se pokreneš.
No kako posao raste, kompenzacije često postaju:
l višak robe ili usluga koje nam realno ne trebaju
l obaveza koju odrađujemo “preko volje”
l nešto što koristimo u zadnji čas, samo da “ne propadne”
l administrativni i mentalni teret
Umjesto da pojednostavimo poslovanje, zakompliciramo ga.
Jer istina je jednostavna:
– mi ne trebamo još jednu uslugu koju nećemo stići iskoristiti.
– Ne trebamo još jedan proizvod koji stoji u skladištu.
– Ne trebamo još jednu obavezu koja nas opterećuje.
Trebamo prihod. I trebamo likvidnost.
Postoji još jedna stvar o kojoj rijetko govorimo.
U kompenzacijama često nesvjesno koristimo dvostruke kriterije.
Svoje usluge procjenjujemo visoko, a tuđe niže.
Nama je naš rad vrijedan “punu cijenu”, dok tuđi gledamo kroz prizmu “ma dobro, to je njima ionako lako”.
A fer razmjenu je zapravo vrlo teško postići bez novca. Zato je i nastao.
Jer vrijednost nije samo u tržišnoj cijeni – nego i u potrebi.
Ako meni sada nešto ne treba, i ja u tome ne vidim vrijednost – njegova realna vrijednost za mene je – nula. Bez obzira na to koliko košta na tržištu.
U svom prvom poslu imala sam situaciju koja mi je zauvijek promijenila pogled na kompenzacije.
Jedan klijent mi je, umjesto plaćanja, ponudio – veš mašinu.
Na njegovom projektu sudjelovalo je 12 tajnih kupaca koje sam naravno morala platiti za njihov rad.
Objasnila sam mu da na to ne mogu pristati jer mi nema smisla i veš mašinu ne mogu podijeliti na 12 dijelova, zar ne?
Moje obveze su bile u novcu. Moji suradnici nisu htjeli bijelu tehniku. Htjeli su honorar.
Još tada davno sam naučila – kompenzacija ne plaća moje troškove.
Međutim, nedavno sam u želji da pomognem jednoj mladoj osobi na početku razvoja njenog posla pristala na kompenzaciju. I sad ja “moram” iskoristiti njene usluge u toj protuvrijednosti.
I to mi je zaista mentalno opterećenje koje svaki tjedan prepisujem u planer. Ako ništa, inspiracija mi je za ovaj tekst.
Novac je neutralan. On pojednostavljuje odnose.
Kada platimo i budemo plaćeni:
l nema skrivene neravnoteže
l nema osjećaja da je netko nekome “ostao dužan”
l nema mentalnog tereta
l nema robe koja skuplja prašinu
Kompenzacije često stvaraju privid suradnje, ali dugoročno zapravo znaju narušiti jasnoću odnosa.
A u biznisu je jasnoća sve.
Možda u početnoj fazi poslovanja.
Možda kada obje strane zaista trebaju ono što druga nudi.
Možda kada su uvjeti potpuno transparentni i vrijednosti jasno definirane.
Ali kao trajni model, rijetko.
Zdravo poslovanje počiva na likvidnosti, jasnim cijenama i međusobnom poštovanju rada.
Na kraju dana, lakše je izabrati jednostavniji put – sve platiti i sve naplatiti.
Jer čist račun – duga ljubav.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
