Koliko zapravo košta starost u Hrvatskoj: Domovi za starije skuplji nego ikad, cijene idu i do 2000 €
Pisati o domovima za starije osobe u zemlji u kojoj većina umirovljenika ne može podmiriti osnovne troškove života djeluje pomalo apsurdno. No upravo taj apsurd postao je stvarnost. Iza brojki i statistika krije se surova činjenica: sve više ljudi u Hrvatskoj ne može si priuštiti dom za starije, iako bi upravo takav oblik skrbi trebao biti logičan nastavak jednog poštenog radnog vijeka.
Hrvatska danas ima oko 1,2 milijuna umirovljenika, ali mjesta u domovima ima tek 32.500 – manje od tri posto populacije. Od ukupno 670 ustanova koje pružaju smještaj starijima, samo su tri državne, deset ih je u vlasništvu gradova, za njih još četrdesetak su županije osnivači, a preostalih više od 600 čine obiteljski i privatni domovi.
Gradi se osamnaest novih centara koji bi trebali primiti oko dvije tisuće novih korisnika, no teško je vjerovati da će to ozbiljnije promijeniti omjer potreba i mogućnosti – a još manje cijene.
Prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosi oko 650 eura, dok je prosječna najniža svega 410 eura, koju prima više od 270 tisuća ljudi. Ta brojka sama po sebi objašnjava zašto je dom za mnoge – čak i kad bi bilo mjesta – postao financijski nedostižan.
Privatnog doma danas gotovo da i nema ispod tisuću eura, a cijene u luksuznijim ustanovama idu i “debelo” iznad dvije, pa čak i tri tisuće eura mjesečno, ovisno o lokaciji, usluzi i standardu. I to nije rijetkost, već sve češća stvarnost.
U javnim, županijskim i gradskim domovima cijene su nešto niže – u Zagrebu se, primjerice, kreću od oko 230 eura za trokrevetnu sobu s minimalnim stupnjem skrbi, do oko 995 eura za jednokrevetnu sobu i potpunu njegu.
No, mjesta se čekaju godinama. U glavnom gradu liste čekanja ponekad prelaze i deset godina, što u prijevodu znači da mnogi dočekaju poziv tek kada im je potrebna znatno ozbiljnija medicinska pomoć, a tada su i troškovi višestruko veći.
Privatni domovi nude više fleksibilnosti, ali i znatno više cijene. U Zagrebu i okolici početni iznosi kreću se od 700 do 1.200 eura, dok oni s višom razinom njege, medicinskim osobljem i većim komforom dosežu 2.000 eura i više.
Na obali je situacija slična, često i skuplja. U Splitsko-dalmatinskoj županiji, primjerice, cijene su se u posljednjih godinu dana penjale i do 1.500 eura mjesečno, a u nekim domovima premašuju i 2.000 eura.
Poskupljenja su postala konstanta. Samo u posljednjih godinu dana troškovi su porasli između 10 i 20 posto, a u nekim županijama i više.
Glavni razlozi su rast cijena energenata, hrane i rada, ali i manjak kvalificiranog osoblja. Novi domovi koji se trenutačno grade vjerojatno će donijeti više kapaciteta, ali teško i niže cijene – tržište skrbi za starije već odavno funkcionira po pravilima potražnje i platežne moći, a ne po socijalnoj potrebi.
Ono što posebno zabrinjava jest sve veći jaz između iznosa mirovina i troškova života. Kada mirovina ne pokriva ni najosnovniji oblik skrbi, riječ je o sustavnom problemu, ne o “lošem planiranju”.
Cijene domova rastu, a prosječna primanja umirovljenika rastu sporo i neujednačeno. Oni koji ne uspiju dobiti mjesto u javnom domu često su prepušteni obitelji – ako je imaju – ili privatnim domovima, koji iz mjeseca u mjesec postaju sve skuplji.
Možemo, naravno, graditi još domova i najavljivati “centar za starije u svakoj županiji”, ali sve dok prosječna mirovina pokriva tek polovicu troška smještaja – ili ga uopće ne pokriva – problem neće nestati. On će samo rasti, zajedno sa starenjem stanovništva i odlaskom radne snage.
Na kraju, ostaje pitanje koje bi se trebalo postavljati češće, a ne samo uoči izbora: ako nakon četrdeset godina rada ne možeš priuštiti ni osnovnu brigu u starosti, što zapravo znači “zaslužena mirovina”? Jer starost ne bi smjela biti luksuz, a dostojanstvo se ne bi smjelo naplaćivati po kvadratu sobe ili potrebnoj njezi.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
