Upis djeteta na sport obično počinje jednostavno. Članarina je 30, 40 ili 50 eura mjesečno i na prvi pogled djeluje kao trošak koji se može uklopiti u kućni budžet.
Onda krenu ostale stavke.
Kopačke, tenisice, trenirka, dres, torba, liječnički pregled, turniri, putovanja, pripreme, kampovi i oprema koju dijete preraste puno prije nego što se istroši. Ako trenira dvoje djece, račun se udvostručuje, ali se udvostručuje i broj vožnji, vikenda provedenih na utakmicama i troškova koji se pojavljuju tijekom sezone.
Zato dječji sport za mnoge hrvatske obitelji više nije mala usputna stavka. Postao je trošak koji ima smisla planirati unaprijed.
Troškovi jako ovise o sportu, klubu i gradu. Negdje su članarine vrlo niske zahvaljujući gradskom financiranju, sponzorima ili dobro organiziranom klubu. Negdje roditelji sami snose gotovo sve.
Dobar primjer prve skupine je RK Zagreb, koji je prošle godine ukinuo članarine za mlađe kategorije. Do tada su iznosile 33 eura mjesečno, a klub je već pokrivao dio opreme i putovanja.
Takvi primjeri pokazuju koliko dostupnost sporta ovisi i o sustavu koji stoji iza kluba.
No u velikom broju slučajeva roditelji, osim članarine, moraju računati i na dodatne troškove. Kod nekih sportova oni su mali, kod drugih vrlo brzo premaše samu godišnju članarinu.
Ako članarina iznosi 40 eura i plaća se deset mjeseci, osnovni račun je 400 eura godišnje.
Dodajte još 100 ili 150 eura za opremu, nekoliko odlazaka na turnire, gorivo i hranu na putu te jedan kamp ili višednevne pripreme i godišnji trošak lako se približi tisuću eura.
To nije egzotičan scenarij za dijete koje se profesionalno bavi sportom. To može biti sasvim obična sezona.
Roditelji djece koja treniraju ples, gimnastiku, tenis, borilačke sportove, skijanje ili neki drugi sport u kojem su česta natjecanja dobro znaju da sama članarina često nije najveći problem.
Jedan turnir znači kotizaciju, prijevoz i hranu. Ako je dalje od mjesta stanovanja, možda i smještaj. Kod plesa i gimnastike tu su kostimi i oprema. Kod nogometa i rukometa tenisice, kopačke i sportska odjeća. Kod skijanja ili tenisa početni trošak opreme može biti znatno veći.
Uz to, djeca rastu.
Kopačke kupljene u rujnu možda će u ožujku već biti premale. Trenirka koja je trebala trajati dvije sezone ponekad ne dočeka ni kraj prve.
Zbog toga je puno korisnije prije upisa pitati koliko prosječno košta cijela sezona nego samo koliko iznosi mjesečna članarina.
Trošak jednog sporta možda se relativno lako uklopi u obiteljski proračun.
Kod dvoje djece matematika se brzo mijenja.
Ako svako dijete na sport tijekom godine potroši 800 eura, govorimo o 1.600 eura. Ako uz sport postoji još strani jezik, glazbena škola ili neka druga aktivnost, dio kućnog budžeta namijenjen djeci može narasti na nekoliko stotina eura mjesečno.
A trošak nije samo financijski.
Trening tri puta tjedno znači i tri odlaska na trening. Vikendi donose utakmice, turnire i natjecanja. Kod više djece roditeljski raspored ponekad više nalikuje rasporedu manje logističke tvrtke nego obiteljskom kalendaru.
Zato kod odabira aktivnosti vrijedi računati i udaljenost.
Klub s nešto višom članarinom koji je udaljen deset minuta od kuće na kraju može biti jeftiniji od kluba s nižom članarinom do kojeg se četiri puta tjedno vozi pola sata.
Gorivo i vrijeme također imaju cijenu, samo ih rijetko upisujemo u račun.
Nitko razuman neće tvrditi da je rješenje jednostavno prestati plaćati dječji sport.
Sport djeci daje puno više od fizičke aktivnosti. Donosi društvo, disciplinu, osjećaj pripadnosti, iskustvo pobjede i poraza i naviku redovitog kretanja.
Ali jednako tako nema potrebe da dijete istodobno trenira dva sporta, ide u glazbenu školu, na strani jezik i još jednu aktivnost samo zato što postoji strah da će nešto propustiti.
Roditelji se često nađu u neugodnoj poziciji. Žele djetetu omogućiti što više, a svako „ne možemo“ lako zvuči kao da mu nešto uskraćuju.
U stvarnosti je sasvim normalno postaviti granicu.
Jedan sport i jedna dodatna aktivnost mogu biti više nego dovoljni, posebno ako ih dijete zaista voli.
Dijete kojem je svaki dan unaprijed popunjen možda nema više prilika. Ima samo više obveza.
Najkorisnije pitanje klubu nije: „Koliko je članarina?“
Bolje je pitati koliko roditelji u prosjeku potroše tijekom jedne godine.
Koliko mjeseci se plaća članarina? Kupuje li se obvezna klupska oprema? Koliko ima turnira? Plaćaju li roditelji prijevoz i smještaj? Jesu li pripreme obvezne? Postoje li dodatne kotizacije? Ima li klub popust za drugo dijete?
Odgovori na ta pitanja mogu potpuno promijeniti računicu.
Članarina od 35 eura može na kraju ispasti skuplja od članarine od 50 eura ako prvi klub uz nju traži puno dodatnih uplata, a drugi većinu troškova pokriva sam.
Kod dječjeg sporta nema puno logike u inzistiranju da sve mora biti novo.
Djeca opremu često prerastu prije nego što je istroše. Zato rabljene kopačke, skije, štitnici, kimona, sportske torbe ili reketi mogu biti sasvim racionalna kupnja.
Roditeljske grupe unutar klubova često su najbolja mala burza sportske opreme. Ono što je jednom djetetu postalo premalo drugome može poslužiti cijelu sezonu.
Neki klubovi imaju i vlastitu opremu za početnike ili mogućnost posudbe, što je posebno korisno kada dijete tek isprobava sport.
Nema puno smisla kupiti kompletnu opremu za aktivnost za koju nakon dva mjeseca otkrije da ga uopće ne zanima.
Naravno, kod zaštitne i sigurnosne opreme ne treba štedjeti pod svaku cijenu. Tu je važnije da je oprema ispravna i primjerena djetetu nego je li nova ili rabljena.
Najveći problem s ovim troškovima često nije njihov ukupni iznos, nego to što dolaze u pogrešno vrijeme.
U rujnu treba platiti članarinu i novu opremu. U listopadu dolazi prvi turnir. U proljeće pripreme. Pred ljeto možda kamp.
Ako znate da vas sport jednog djeteta godišnje stoji oko 900 eura, jednostavnije je svaki mjesec odvajati 75 eura nego nekoliko puta godišnje tražiti po 200 ili 300 eura odjednom.
Isti princip vrijedi za kampove.
Ljetni kamp od 300 eura zvuči kao velik jednokratni račun. Ako se za njega tijekom godine odvaja 25 eura mjesečno, postaje puno predvidljiviji.
Nije riječ o sofisticiranoj financijskoj strategiji. Samo o tome da trošak koji sigurno dolazi prestane glumiti iznenađenje.
Roditelji često automatski pretpostave da sve moraju platiti sami, iako dio troškova u pojedinim sredinama pokrivaju gradovi, općine, sportski savezi ili sami klubovi.
Grad Split, primjerice, uveo je model sufinanciranja sportskih članarina za djecu, dok Zagreb kroz javne potrebe u sportu financira programe kojima je jedan od ciljeva uključiti što veći broj djece u sportske aktivnosti.
Takve mjere nisu svugdje jednake, ali ih vrijedi provjeriti.
Vrijedi pitati i klub postoji li mogućnost smanjene članarine za drugo dijete, oslobođenje za obitelji slabijih prihoda, posudba opreme ili pomoć s troškovima natjecanja.
Nekad postoji više prostora za uštedu nego što roditelji očekuju, samo se o tome ne govori dok netko ne pita.
Kod dječjeg sporta financije se teško mogu odvojiti od emocija.
Roditelj ne kupuje samo trening. U glavi kupuje zdravlje, prijateljstva, disciplinu, možda i neku buduću priliku za svoje dijete.
Zbog toga je lako otići predaleko.
Još jedan kamp. Još jedan individualni trening. Još jedno natjecanje. Još jedna aktivnost koju „sva druga djeca imaju“.
Ništa od toga pojedinačno ne mora biti problem. Problem nastaje kada obitelj zbog dječjih aktivnosti počne koristiti minus, kartice ili odustajati od vlastite financijske pričuve.
Reći djetetu da ove godine obiteljski budžet može podnijeti jednu aktivnost nije uskraćivanje.
To je dio stvarnog života.
I možda dobra prilika da dijete prvi put samo odluči što mu je zaista važno.
Dječji sport vrijedi financirati. No činjenica da nešto vrijedi ne znači da na to treba trošiti bez granice.
Najbolja mjera nije imati dijete upisano na što više aktivnosti, nego pronaći onu koju voli i koju obitelj može plaćati bez grča svaki put kada na mobitel stigne nova poruka iz roditeljske WhatsApp grupe.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
