Kad nešto kupimo u standardnoj veličini, uzmemo standardnu dozu ili sjednemo za standardno radno mjesto, riječ standardno zvuči neutralno. Kao da je netko izmjerio čovječanstvo, pronašao sredinu i napravio ono što odgovara većini. Povijest dizajna, medicine i sigurnosti izgledala je, međutim, drukčije. Prosječan čovjek vrlo je često bio prosječan muškarac. Njegova visina, težina, metabolizam, snaga šake i proporcije tijela postali su polazišna točka, a svi ostali trebali su se nekako uklopiti. Caroline Criado Perez popularizirala je naziv gender data gap, rodni jaz u podacima. Zvuči akademski, ali posljedice nisu. Nalaze se u automobilu kojim vozimo, lijeku koji uzimamo, instrumentu kojim liječnik radi, temperaturi prostorije u kojoj provodimo osam sati. I odmah ću korigirati jednu prejednostavnu tvrdnju: nije istina da se danas sve testira na muškarcima. Negdje su žene dobro zastupljene, negdje još nisu, a kod mnogih proizvoda problem nije današnje testiranje nego nasljeđe. Prvi podatak postao je model, model standard, standard pravilnik, a onda se desetljećima samo nadograđivalo. Nitko se više nije morao svjesno odlučiti za mušku mjeru. Ona je već bila ugrađena.
Kad se primjeri stave jedan ispod drugoga, priča odjednom izgleda puno manje apstraktno.
Svaki od tih primjera se može zasebno objasniti kao tehnički detalj jedne industrije. Zajedno nam pokazuju obrazac. Netko postavi početnu mjeru, ona dovoljno dugo ostane neupitna da postane “normalna”, a oni kojima ne odgovara počnu se prilagođavati. Ako je sjedalo neugodno, pomaknete ga. Ako su rukavice prevelike, uzmete najmanje. Ako vam je hladno, donesete vestu. Ako telefon ne možete normalno koristiti jednom rukom, koristite dvije. Ako je ispred ženskog WC-a red od dvadeset minuta, čekate. Ako ste trudni i pojas vam smeta, pokušavate ga namjestiti. Svaki put rješenje tražimo na strani osobe. Proizvod, prostor ili standard ostaje isti. Vi postajete odstupanje.
E sada, kada nam nešto ne odgovara, nevjerojatno brzo problem prevedemo na jezik vlastitog tijela: preniska sam, premale su mi ruke, zimogrozna sam, nemam dovoljno jak stisak, ne mogu normalno sjediti u tom autu. Rijetko pomislimo da proizvod možda jednostavno nije napravljen prema nama. Muškarac čije tijelo približno odgovara mjeri prema kojoj je predmet projektiran ne prolazi kroz dan razmišljajući kako mu je alat savršeno prilagođen. Samo ga uzme. To je privilegija dobrog dizajna: kada vam odgovara, gotovo ga ne primjećujete. Primijetite ga tek kada vas stalno tjera da mu se prilagođavate. I nije ovo samo ženska priča. Nizak muškarac, vrlo visoka žena, starija osoba ili osoba s invaliditetom također mogu ispasti iz “prosjeka”. Prosjek je koristan za tablicu. Problem nastaje kada ga pretvorimo u jedinu osobu za koju nešto radimo.
Prilagođavanje rijetko izgleda kao veliki trošak. Češće se skuplja tiho: kroz vrijeme, nelagodu, dodatne preglede, lošije prilagođenu opremu, umor ili sitne kompromise koje s vremenom prestanemo primjećivati. Deset minuta čekanja ovdje, vesta koju stalno nosite ondje, telefon koji svaki put prebacujete u drugu ruku, sjedalo koje nikako ne možete dobro namjestiti. Same za sebe, te stvari djeluju gotovo smiješno male. Upravo zato ih rijetko zbrajamo. Ako vam je svijet već napravljen po mjeri, o toj mjeri uopće ne morate razmišljati. Ako nije, stalno nešto namještate, popravljate, zaobilazite ili trpite. I upravo se tu vidi razlika između onoga što zovemo standardom i onoga tko mu se cijeli život mora prilagođavati.
Zato korisna reakcija nije osjećati se kao žrtva, nego postati malo zahtjevniji korisnik vlastitog života. Kod novog lijeka pitati postoje li poznate razlike između žena i muškaraca. Kod medicinskog uređaja pitati koliko se zna o rezultatima kod žena. Kod automobila zaista namjestiti sjedalo, pojas i naslon za glavu prije kupnje. Kod radne opreme ne prihvatiti “to je najmanja veličina koju imamo” ako ona očito ne odgovara. I, možda najvažnije, prestati automatski pretpostavljati da je svaka neugodnost dokaz da je nešto čudno s našim tijelom.
Kad god čujete standardno, prosječno, normalno ili univerzalno, možda vrijedi dodati samo dvije riječi: za koga? Ne kao optužbu, nego kao provjeru. Jer danas možemo mjeriti ljudsko tijelo preciznije nego ikada prije. Znamo da ista doza ne mora jednako djelovati u svakom tijelu, da veličina šake mijenja korištenje alata i da zaštitna oprema koja ne pristaje može postati nesigurna. Zato je sve teže braniti rečenicu “nismo znali.” Puno je zanimljivije pitanje zašto smo toliko dugo pretpostavljali da nije potrebno pitati. I koliko smo se naučile prilagođavati dok smo čekale da netko napokon postavi to pitanje.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
